Kira

Evo me moji najdraži, vratila sam se! :-) Jao, ne znam odalke da počnem. Za početak ću vam reći da i nije bilo tako loše. Ali dobro, krenimo od početka. Gospodin kod koga smo išli preko telefona je jako nahvalio svoje apartmane. A kad smo došli... Naš je apartman bio manji od naše dnevne sobe. Moja prabaka u vrijeme svoje mladosti imala je namještaj kakav smo i mi imali u apartmanu. Ja sam morala spavati na pomoćnom ležaju gdje su se osjetili federi. Kuhinja je bila toliko mala da smo se jedva okrenuli u njoj. Ono što mi je najviše zasmetalo, bile su poderane plahte. Od bilo čega poderanog se ježim (to vam je kao kad vam trnci prolaze kad netko noktima povuče po ploči, kad zaškripi zubima itd.). Zavjese su bile požutjele i stare.... Ali kad sam došla dolje, bliže plaži i vidjela more sve sam zaboravila. Onako mirno i plavo, svjetlucavo i predivno, galebi na pučini; istog trenutka sam zaboravila na umor i apartman. Osjećala sam snagu valova u nogama koje su bile uronjene u vodu. Blagi povjetarac i šum mora, bilo je ono što mi je trebalo. Imala sam onaj osjećaj da „punim baterije“. Ni sama ne znam koji mi je ovo put bio da sam ljetovala na moru, ali uvijek, svake godine kad dođem osjetim ovo što sam napisala. Do sada sam uvijek mislila da meni more ipak ne daje toliki užitak koliko si ja to umislim. Mislila sam da će mi biti jednako lijepo i ako odem negdje u planine. Ali, prije 10 dana, shvatila sam da to ne bi bilo nikakvo ljeto, nikakva godina, da ne idem na more. Ima jedna pjesma čiji stihovi kažu: bagrem je bagrem, al more je more. Bilo je lijepo tih 10 dana, ali nije mi žao što sam došla kući. I za kraj jedna pjesma :

Probudi me kada stigne vlak,
tamo gdje sam rođen ja
Nek zamiriše Slavonija lipom i bagremom
Probudi me prije svitanja,
da vidim prvi sunčev trag
I zlatna polja umivena rosom tu je moj dom
Zaustavi vlak kad vidiš cvjetne livade,
Stani da mi se duša ljepote napije
Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri,
što teku ovdje u meni
Zovu me šume zelene
iz daljine vraćam se
Na staze svoga djetinjstava
srce mi ovdje pripada
Ovo je plavo nebo moje,
samo je jedna jedina Slavonija…
Probudi me iz dubokog sna,
kad modra zora pobjedi mrak
Nek od sreće zablista suza u oku mom
Probudi me prije svitanja,
da vidim prvi sunčev trag
I zlatna polja umivena rosom tu je moj dom
Zaustavi vlak kad vidiš cvjetne livade,
Stani da mi se duša ljepote napije
Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri,
što teku u meni
Zovu me šume zelene
iz daljine vraćam se
Na staze svoga djetinjstava
srce mi ovdje pripada
Ovo je plavo nebo moje,
samo je jedna jedina Slavonija…