(U)Vid

I ovdje na moru, magla pada gusto jutrima prekrivajući more, plaže, spuštajući se prema obližnjim šumama.
Gusta je poput mlijeka, nosi mirise nekih tajnovitih putovanja u unutrašnje dijelove sebe,
nosi zagrljaje sjevera, tajne kodove ptica koje su se spasile i ušuškava u samo sebi svojstvenu mističnu tišinu.



Ujutro smo vidjeli lisicu.
Došla je tako blizu kuće, da smo joj s balkona vidjeli nakostriješeni rep, šiljate male uši i gladan pogled.
Mi, gradski ljudi, rekli smo :kako je lijepa ! Divljina i autentičnost su lijepe. Lijepe su jer se ne obaziru.
Ona je pojurila na mačke. Spasile su se samo one koje su skočile na krov ili se brzo popele na stablo.
Lisice se ne mogu penjati. One love prizemno, tamo gdje nema leta ili skoka.
Love životinje koje se na tlu paraliziraju od straha.

Dečki su je gađali flomasterima i ravnalima. Bilo im je jako žao mačaka.
Navijali su. Jedan je poželio sići dolje i obračunati se s lisicom.
Nisam mogla gledati to krvoproliće, al su mi dečki ponovili tajni zakon prirode kojemu sam ih učila :
lisica sigurno ima svoje mlade. I njih treba nekako prehraniti.

Po crkvama lokalnim, jako volim tu samosvojnost koja se ogleda u pjevanju psalama, načinu propovijedi.
Prilagođavaju se tako psalmi pjevanju narodnih pjesama. Ovdje to zvuči grublje, borbeno, pjevanje hrapavo kao kroz vunu,
slično tjeranju vukova i lisica, nimalo umiljato.
Dogodilo mi se da sam na to pjevanje pošteno napunila oči suzama, pa se na jedvite jade suzdržala da ne zajecam.
Osjetila sam svu njihovu strašnu egzistencijalnu borbu, zaboravljenost od svijeta, siromaštvo, skromnost i odricanje, opasnost iz šume.
Zaklecala su mi koljena od te siline. A propovijed je pričala o tome kako i naša duša ima oči, koje znaju biti zasljepljene.
Sljepljene od krmelja iluzija, sebičnosti i izrugivanja. Neprepoznavanja čovjeka pored sebe.
I kako Boga ne možemo spoznati sami sa sobom, već samo kada idemo prema drugima.
Kakvi god oni bili. A ljudi mogu biti pravi predatori.

Oči me peku i suze. Crvenkaste su mi i magle.
Kapam ih ostacima maxitrola, umjetnim suzama i biljkom vidac, Euphrasia officinalis .
Navodno vlada epidemija konjuktivisa.
Slabije vidim, pa se više služim onim duševnim.

Magla se malčice podigla. Pretvorila se u tanku plavičastu crtu na moru.

Divljini se možeš diviti samo izdaleka. Želiš li joj pripadati i u njoj živjeti sigurno koliko je moguće, moraš je dobro poznavati.
Moraš predviđati svu okrutnost i djelovati preventivno. Tome služi znanje.
i ne zaboraviti letjeti.
Moraš se znati na vrijeme popeti na krov ili na stablo da divljini i okrutnosti ne postaneš slatka užina.

#samoljubav# III

#samoljubav# II

#samoljubav#

Klaun

Priznavanje i pokazivanje hipersenzibilnosti u današnjem svijetu ponekad je poziv na linč.
On je investirao u odnose sa ženama i djecom, jer je jedino u tim odnosima dobivao ono što mu je superosjetljivom za život potrebno :
nježnost, poštovanje, ljubav, privrženost.
Sa muškima nije funkcionirao.

U muškom je svijetu osnovno počelo raditi što manje za što više love i sa što manje osjećaja. Pogotovo pokazivanja istih.
U ženskom je svijetu normalno pomučiti se i krvariti za konačnu nagradu, uz svu moguću dramu od suosjećanja..
To su krajnosti, naravno. Mi smo svi negdje između.

Najprije se išao dokazivati tati. Muškom svijetu. Zaraditi što više sa što manje truda i osjećaja.
Ali nikada nije bilo dovoljno. Nikada.

Jučer sam osjetila svu samoću te ćelije u koju se zatvorio.
O čemu razmišlja tamo, bez TV-a, telefona, normalnih razgovora, bilo kakvih socijalnih kontakata?
On nije nikada prošao rehabilitaciju.
Društvo ga nikada nije prihvatilo.
Nije mu pružena nikakva prilika.
Nikada nije bilo dovoljno dobar.
Uvijek mu je nešto nedostajalo.
Fali ti jedan papir.
Društvo je Mica Ubica.

I inače u društvu često osjetimo to neprihvaćanje, to "nikada nisi dovoljno dobar ", i to u svim aspektima našeg djelovanja.
Trudiš li se oko matične obitelji, nezadovoljni su partner i djeca, trudiš li se oko njih, roditelji će ti zamjerati.
Na poslu za obavljeni normativ, dobiješ samo još više posla za nagradu.
U partnerskom odnosu si hladna/posesivna/lijena/ dosadna/ previše prigovaraš/ ista si tvoja stara ( nadopiši neželjeno )
Smisao jest u tome da sebi budeš dovoljno dobar, ali nikada previše, kako ne bi izostala ambicija.
I onda te u tome "nikada previše " nekako nokautiraju, padneš u samosvjesnosti koju stepenicu niže,
pa se dobrovoljno daš iskorištavati. Umoriš se brate, ženo.

A ljudi će ti uvijek, baš uvijek pronaći neku zamjerku. Čak i kada se silno trudiš biti ispravan.
Na taj način društvo proizvodi sve ono nevaljalo i delinkvenciju, jer se održava penalizacijom.
To je tzv. društvena manipulacija. Društvo ima kompleks.
Društvo je također biće koje ti neće pomoći da se osjećaš zadovoljno i prihvaćeno, ne, to nije zadatak modernog društva.
Pa onda ili postaneš nikada sobom zadovoljnim robom, ili se probudi bunt u čovjeku. Proizvede se onaj divlji nagon za samoodržanjem.
Uvjeriš se da ti je svejedno i kreneš raditi onako, sve suprotno od normalnog, uobičajenog, prihvaćenog.
Neće ti se nikada diviti, neće te poštivati, neće primijetiti tvoje lijepe osobine i geste ?
Dobro. Nek te onda lijepo poljube u dupe.

Pomiriš se da ne živiš u Ubuntu plemenu, gdje svaku tvoju grešku i zastranjenje cijelo pleme slavi tvojom pjesmom.
Ne, tvoje će te društvo radije pribiti uza stup srama. Pa si sam lijepo odeš po stup i čavle.

Drugi dio Jockera nije me oduševio. Srećom, čitala sam kritike prije, pa nije bilo niti očekivanja niti razočarenja.
Čini mi se, kao da su u drugom dijelu izgubili onu osnovnu nit koja me u prvom oduševila.
Kao da režiser nije prethodno dobro pogledao i proučio svoj prvi uradak.
Zašto su svi odjednom htjeli postati Jockeri? Zašto su se ljudi poistovjetili s višestrukim ubojicom?
Odgovore na ta pitanja, zamijenili su prekrasni songovi i razlijevanje emocija koje u jednom trenutku počinje ličiti na farsu.
Dobro je prikazano samo ponašanje zatvorskih čuvara prema njemu : dok je jadan, dobroćudni su prema njemu.
Čim počinje davati intervjue i poraste mu popularnost, počinju se iživljavati nad njime.
Zašto ? Sustav te voli samo kada si na koljenima i kada ovisiš.
A ljubav..ljubav će te samoubiti. Tek u njenom zagrljaju, postati će ti svejedno i za vlastiti bunt i za sva obećanja koja si si dao i za samopoštovanje.
Tvoja samosvijest postajat će sve više ovisnom o drugom prevrtljivom biću, čime ćeš se sve više udaljavati od sebe.

U drugom dijelu filma sjebala ga je ljubav.
Povjerovao je čistoj fantaziji, nasuprot racionalne i mudre odvjetnice koja bi mu pomogla da se izvuče na neuračunljivost.
Zbog ljubavi, sve je htio uvjeriti da je potpuno priseban ubijao.

Svi smo mi Klauni.
Svako jutro u ogledalu stavljamo masku koja će i nas i druge nasmijavati, podržavati, sakriti sve suze i bol, usamljenost svemirsku i izolaciju.
Djelujemo radi mrvice prepoznavanja, prihvaćanja, razumijevanja.

I svakome dođe dan kad mu to jednostavno dopizdi.


( slika sa Facebooka, nije pisao autor, ako netko zna...)

Zlatni listići i restauracija

Ann i ja izmijenile smo brojeve telefona i na tome stale.
Trebalo je očito malo vremena za srediti dojmove.
Obje nas je zavrtio život; pretpostavljam da me se često sjetila, kao što sam se i ja znala uloviti kako o njoj mislim, više nego o njemu.
Oduševljava te uvijek ono što nemaš, a htjela bi imati, tumačila sam samoj sebi.
Naravno, ukoliko nisi ljubomorna.
Ili barem radiš na tome.

Dani su se sveli na kišne ponedjeljke i pospane četvrtke, na gužvu u prometu, nervozne vozače, spavanje nakon jela, reprize repriza na TV-u.
Palili su se i gasili poput umornih fenjera; u tim sam monotonim izmjenama vježbala svjesnost, nedostajalo mi je moje slikanje, kreativni zanos, ali podjednako tome, nedostajala je i iskra koja bi me zapalila otići po nova platna.
Uhvatila me neka letargija, a zapravo sam nastrano uživala u tim ritualima male slatke dosade i nedogađanja.

On je bio u zatvoru. Javljao mi se redovito, anestezirano sam ga tješila i bodrila, automatizirano za njim čeznula, voljela ga na auto-pilotu,
kao da se tu nimalo ne radi o meni.
Imali smo za čuti se dvadeset minuta tjedno, pa je tu naravno bilo puno pretjeranih ljubavnih izjava uz koje bih se nekada ranije čvrsto privijala da me ne otpuše vlastiti uragan.
Sve do jednom, kad mi se javio čovjek koji je bio s njim u pritvoru dvadesetak dana.
Nisam se stigla ni naljutiti što dijeli moj broj takvim ljudima, jer je mom duhu vjerojatno trebalo malo uzbuđenja.
U deficitu stvarnoga života, u deprivaciji uzbuđenja bilo koje vrste, uvjerila sam se da situacija nije opasna,
da pišem roman i da mi trebaju informacije iznutra.
U stanju sam uvjeriti samu sebe u sve živo.
To je zanimljivo saznanje o sebi.

Dva sata sam jednog kišnog utorka sjedila s tim čovjekom na piću i slušala jedan potpuno izvitoperen način razmišljanja.
Srećom, čovjek nije bio glup, bilo je tu zanimljivih mentalnih vratolomija i rečeničnih konstrukcija.
Opisao mi je njegovo ponašanje u okruženju alfa mužjaka, odnosno onih koji to žele biti.
Manji od makovog zrna, najslabija karika i netko koga treba konstantno braniti od jačih.
Slušala sam ga razjapljenih usta, nisam imala potrebu reći bilo što u njegovu obranu,
al bila je to jedna nova slika koju sam, u procesu mirenja i prebolijevanja,
isto tako morala (u)vidjeti.

Zlato se s onih koje volimo ne skida nasilno.
Inače nam zlatan prah još dugo ostane na prstima, u porama, u krvotoku.

Radi se o restauraciji, u namjeri da se restaurirano sačuva od daljnjega propadanja i oštećenja, da se spriječi nasilno izdvajanje iz prirodnoga i povijesnog okvira

Kada tvojim kistom isuviše dugo rukovode osjećaji umjesto razuma, onda slikaš tehnikom zlatnih listića,
pa nastane nadrealna slika koja više nema dodirnih točaka sa stvarnošću.
U tome mogu znatno pomoći mišljenja i dojmovi trećih osoba.
I tvoja želja da vidiš.

Nekad prije rekla bih to je mudrost, ta nekonfliktnost u susretu s muškim alfama, to nesuprotstavljanje, povlačenje i oprez.
Sada mi se čini da je to pravi kukavičluk.

Ne želim, nisam luda, sastrugati s platna sve što sam marljivo lijepila svih ovih godina.
Tko bi preživio tu zjapeću pustoš ?

Pa kažem sebi, star je, to su već neke godine, maltretirali su ga tamo puno mlađi od njega.
Da je mlađi...sigurno bi se suprotstavio.

Kroz par dana me zove. Obavještavam ga s kime sam se našla.
-Aaa, kaže, to je onaj kojeg sam morao braniti od svih.