Ann i ja izmijenile smo brojeve telefona i na tome stale.
Trebalo je očito malo vremena za srediti dojmove.
Obje nas je zavrtio život; pretpostavljam da me se često sjetila, kao što sam se i ja znala uloviti kako o njoj mislim, više nego o njemu.
Oduševljava te uvijek ono što nemaš, a htjela bi imati, tumačila sam samoj sebi.
Naravno, ukoliko nisi ljubomorna.
Ili barem radiš na tome.
Dani su se sveli na kišne ponedjeljke i pospane četvrtke, na gužvu u prometu, nervozne vozače, spavanje nakon jela, reprize repriza na TV-u.
Palili su se i gasili poput umornih fenjera; u tim sam monotonim izmjenama vježbala svjesnost, nedostajalo mi je moje slikanje, kreativni zanos, ali podjednako tome, nedostajala je i iskra koja bi me zapalila otići po nova platna.
Uhvatila me neka letargija, a zapravo sam nastrano uživala u tim ritualima male slatke dosade i nedogađanja.
On je bio u zatvoru. Javljao mi se redovito, anestezirano sam ga tješila i bodrila, automatizirano za njim čeznula, voljela ga na auto-pilotu,
kao da se tu nimalo ne radi o meni.
Imali smo za čuti se dvadeset minuta tjedno, pa je tu naravno bilo puno pretjeranih ljubavnih izjava uz koje bih se nekada ranije čvrsto privijala da me ne otpuše vlastiti uragan.
Sve do jednom, kad mi se javio čovjek koji je bio s njim u pritvoru dvadesetak dana.
Nisam se stigla ni naljutiti što dijeli moj broj takvim ljudima, jer je mom duhu vjerojatno trebalo malo uzbuđenja.
U deficitu stvarnoga života, u deprivaciji uzbuđenja bilo koje vrste, uvjerila sam se da situacija nije opasna,
da pišem roman i da mi trebaju informacije iznutra.
U stanju sam uvjeriti samu sebe u sve živo.
To je zanimljivo saznanje o sebi.
Dva sata sam jednog kišnog utorka sjedila s tim čovjekom na piću i slušala jedan potpuno izvitoperen način razmišljanja.
Srećom, čovjek nije bio glup, bilo je tu zanimljivih mentalnih vratolomija i rečeničnih konstrukcija.
Opisao mi je njegovo ponašanje u okruženju alfa mužjaka, odnosno onih koji to žele biti.
Manji od makovog zrna, najslabija karika i netko koga treba konstantno braniti od jačih.
Slušala sam ga razjapljenih usta, nisam imala potrebu reći bilo što u njegovu obranu,
al bila je to jedna nova slika koju sam, u procesu mirenja i prebolijevanja,
isto tako morala (u)vidjeti.
Zlato se s onih koje volimo ne skida nasilno.
Inače nam zlatan prah još dugo ostane na prstima, u porama, u krvotoku.
Radi se o restauraciji, u namjeri da se restaurirano sačuva od daljnjega propadanja i oštećenja, da se spriječi nasilno izdvajanje iz prirodnoga i povijesnog okvira
Kada tvojim kistom isuviše dugo rukovode osjećaji umjesto razuma, onda slikaš tehnikom zlatnih listića,
pa nastane nadrealna slika koja više nema dodirnih točaka sa stvarnošću.
U tome mogu znatno pomoći mišljenja i dojmovi trećih osoba.
I tvoja želja da vidiš.
Nekad prije rekla bih to je mudrost, ta nekonfliktnost u susretu s muškim alfama, to nesuprotstavljanje, povlačenje i oprez.
Sada mi se čini da je to pravi kukavičluk.
Ne želim, nisam luda, sastrugati s platna sve što sam marljivo lijepila svih ovih godina.
Tko bi preživio tu zjapeću pustoš ?
Pa kažem sebi, star je, to su već neke godine, maltretirali su ga tamo puno mlađi od njega.
Da je mlađi...sigurno bi se suprotstavio.
Kroz par dana me zove. Obavještavam ga s kime sam se našla.
-Aaa, kaže, to je onaj kojeg sam morao braniti od svih.
Post je objavljen 04.10.2024. u 07:55 sati.