Pred zimu

ponedjeljak, 27.11.2023.

Posadila.

20231126-155806


Gold Parade


20231126-161518


Mary Jane


Osamnaest komada budućih cvjetova
Ako ih ne pojedu krtice i voluharice
Ako se ne smrznu
Ako..

S punim kuferom ako- a
Malčirala sam ruže lišćem smokve
Ušuškala ih pred spavanje
Čulo se kako zijevaju i trljaju oči
Slavica The Cat sad je na boljem mjestu
Sister je neutješna i s jakom vrtoglavicom
Pa ostajem doma
Zbog nje
Zbog tate

Gubim drag prsten
Gubim i naušnicu

Stavljam u zemlju lukovice boljeg odnosa
Kažu, 15 cm udaljenosti i 12 cm dubine
Jer hladnoća dopire do deset
Pa prekrivam gredicu još i
Debelim slojem lišća smokvinog


20231127-143853

Berem matičnjak
Uranjam u njegov miris svježine
Sušim za zimske čajeve
I još
Sjedim na petama ispod ogromnog stabla
Pronalazim dvadesetak oraha
( vidim vas već kako brojite :-)..)


20231127-143910


The great gig in the sky

četvrtak, 23.11.2023.


Bliži se Božić.
Postavljaju željezne konstrukcije borova, zvončića, angeleka. Po dućanima kuglice, lamei, kućice lućice i sva ona silna druga čudesa, drage drangulije.
Polijeva me neka nostalgija. Trnci po ramenima i val hladne, jezive samoće.
Zlatna pozlata skida mi se s prstiju.
Vraćam je mahnito, premećem po dlanovima, pohranjujem u džepovima.
Djetinje čuvam. Ne dam. Ne vjerujem.
Zvjezdice kojima sam ga nakitila.
Puna mi ih torba.
- U koju mi sad to fazu ulazimo, pitam ga takvog odzvjezdanog i izmijenjenog.
Pitam ga kao da mi je prvi put.
Kao da nisam nikad..nikad...
Pitam uplašeno. Izbezumljeno.Prestravljeno.
Ko usred potresa.
- U fazu ljubavi, veli.
Samouvjereno. Seizmološki precizno.
Kao da se o tome ikada može išta znati.

Toliko lijepih dana i toliko dobrote.
To nisam bila kadra izmisliti. Ni zamisliti.
Al ljubav ima svoju prirodu život- smrt- život.
I to je zapravo ono što ja ne znam:
tu smrt prihvatiti kao nešto što će proći. Gorijeti i izgorijeti. Kao i život što će proći.
Roditi opet novi život.

U ljubavi se suočavamo sa vlastitim i tuđim nedostacima. Grubostima. Nepažnjom.
Sa vlastitim.Također. I slabostima. Slabim karakterom. Vrućim čelom koje je izgubilo svoje nebo.Demonima prošlosti.
Ružičast oblak rasplinjava se. Konture više nisu maglovite i sve nekako postaje bolno jasno.
I iskrivljeno. I nakazno. Ko ona čudovišta u mraku kojih si se plašila. Onako nakeženo: nikada te uopće i nije...samo je glumio.
I nećemo se nikada više. Ni čuti ni vidjeti.
Mrš. Odjebi. Vrijeđaš mi inteligenciju.
Samoživa si.
Neću ja više tebi glumit budalu.

FB-IMG-1700723527234

Pa grebem po dnu svoje torbe, ko po dnu svoje griješne djetinje duše.
Pronalazim svašta. Uglavnom nepotrebno.
No, zvjezdica ni za lijek.
Pa bježim od njega, pa mu se ozareno vraćam. Volim i mrzim. Opraštam.
Zadajem si zadatke, da ne mislim.
Trčim daleko, daleko, koda me svi vrazi gone.
Al di ćeš od sebe..

A onda se smirim pod tirkiznom dekom.
Mala me moja Auriel Rose podsjeti na zahvalnost.
Cikne mi uzbuđeno na uho, sva ustreptala, spremna za novu priču.
- Bit ćeš ti dobro, šapne.
Pa mi se debeljuškasto ispruži na ruci.

Hvala na plesu i buđenju.

A dalje..kako nam nebo dade.

U 5 minuta

nedjelja, 19.11.2023.

Promijeni(š) s(v)e u 5 minuta
Srušiš svijet
Izgradiš veći, bolji, ljepši
Potvrdiš strah
Anuliraš ga
Zabavljaš se mislima
Postanu teške ko olovo
Na koje se upecaš, nasučeš bez vode
Trgaš mamac
Znaš da će bit rana
Ružičasta ko nebo u 6


20231119-065249

20231119-081123

I bolje je tako
Jednostavnije
Jedna briga manje
Vraćaš se u vodu
U kišu
S malo rozog na donjoj usnici
S malo razloga da se nježno zavaravaš

Sve će proći
U 5 minuta
Sve će proći
Nije ništa
Što već nije bilo
Spašavaj cvijeće od mraza
Budi ( si) dobra djevojčica

20231119-103819

Kad nekome kažeš

subota, 18.11.2023.

Al ljubav prema domovini...
Prema vlastitom ognjištu.
Prema mjestu gdje si prvi puta plakala, smijala se,
gubila ljude, pustila da tebe gube...ljudi.
Duboka spoznaja o ljudskoj prirodi i ..vuk je odaniji.
I unatoč tome, praštati i voljeti.
Zahvaljivati.
Paliti svjetlo gdje vlada
Tama.

****************
Kad nekome kažeš

ti si moja kuća
k u ć a
moje ognjište i moj dom
i sve što ide s njom:
neoprana prozorska stakla,
zavjese koje vijore pred kišu,
tu je onda valjda
i njena okućnica
kojom se ona ljuljuška u zlatnom sutonu
pred san ispričanih priča djedovih,
na mekanoj kolijevci krošanja koje je dodiruju
slično kao što se dodiruje nebo;
tu je onda valjda gnijezdo lastavica iznad štale,
tu su čvorci koji zoblju mladu trešnju
i ružičnjak i koprive,
prljave krpe
i batunke bakine,
i preoran vrt i tek iznikla mrkva
i stara ljuljačka, zahrđala kanta,

i blato na čizmama,
klimavi tronožac pored vrata,
i vijenac češnjaka protiv uroka.

Kad nekome kažeš
kuća,
kuća si moja
kada mu kažeš,
kućo stara,
to je kao da si ga smjestio usred svoje ruke,
ubrazdio ga u liniju života
u brazdu budućeg kruha posadio
ko u blistavu zjenu djeteta.

Kada odu neke kuće, kada odu dragi ljudi,
otplove i nestanu

ti dođi da spavamo mili na livadi uz zviždukanje ptica i vlakova
bit ću tvoja kukuruzovina
tvoja postelja meka pšenična
žilava travčica u ustima
kuća tvoja
i tvoj dom.

Tri

četvrtak, 16.11.2023.


Na treningu, slušamo o emocijama,
njihovoj naravi i kako s njima,
mene su dopale dvije.
Pozvalo me da ih baš ja predstavljam.
( ne čudi me, samo da kažem,
vijore mi u kosi, u njih se pretvaram)

Prva je brza, snažna, gori, cvate, hrani.
Druga je spora, tmasta, teška, naplavljuje.

Prvu ne smiješ zaustavljati.
Došla je protrčati kroz tebe, ko repata kometa nebom. Osvjetlati te, ti obraz. Promijeniti.
U njoj guštaj. Ona žuri dalje.

Drugu moraš grliti, pa joj mahati pozdrave.
Treba joj puno nježnosti.Razumijevanja.
Al za nju se ne smiješ vezati.
Stisak ruke i baj.

- Nikada te neću zaboraviti.
- A ti ideš negdje, a? ( cerek)
- Mi smo zbilja čudan par.
- Kako, u kojem smislu?( dignuta obrva)
...elaboriranje..elaboriranje..
...elaboriranje...elaboriranje..

Treća. Emocija. Najgora.
Sveobuhvatna.

Taj će.
Otić.
Jer.
Prelijepo.
Je.

20231116-082048

Kate i Leopold

srijeda, 15.11.2023.

Ta pjesma jutros...

Dan je trajao kao četiri minute
Ko obješena sjajna jabuka
Kao da sam dio nekog divnog, ljubavnog, dramatičnog filma
( a sve kao bježim od suvišne drame)

Sve u njegovom zagrljaju
Činilo se tako moguće
Tako jasno
Bože moj
Tako moje
Tako sraslo
Inatljivo potamnjelom svijetu

Pjesma me zavrtila u vrtuljku jutra
Na istoku uz ružičast oblak
Zagrlila, povela u koraku
U četiri minute
Svijet više nije bio napuknut na pola
Na kraju plesa
Sve je bilo
Ko usred slasnog poljupca
Zaljubila sam se u nju trenutno
A plesni mi podij i scenografija
autobus, gužva, sumorni ljudi
( izađem puno ranije pa hodam, hodam,
dok ne zabole noge)

Velike plave slušalice
U mojoj glavi violine
Sve se vrti i kreće
Bez straha od samoće
( treba samo jače zamahnuti glavom)
Pa opet tramvaj, prazan, prazan od ljudi
Migranti, velike uplašene oči, oči, oči u oči
Romkinja priča na mobitel
Valcer u koraku
Svjež zrak u valceru
Kosa leprša na sve strane na tom zraku
Sve je jasnije
Da sam te dio onako, starinski
Samo koliko to istinski
želim biti

Ti još uvijek pričaš tako lijepe bajke
O kojima više ne sanjam pred spavanje
Tako lijepo pričaš
I to je tako tužno, tužno, tužno
A ja ne mogu više biti
Tužna
Čuješ
Tako žedna tebe
Tvoja donja usnica, ruke, madež na ramenu
Sve je to moje i to je tako čudno
Tako blizu tajni
I feel that I'm close to some mystery

Jer ti uporno slijediš svoj put, svoju melodiju
Glavnu temu
Kao misiju, karmu, sudbinu kojoj se ne opireš
napisanu povijest
Nekada jako davno
Bože moj
A sve dalje od naših snova
Sve dalje

https://youtu.be/jJzyMZIBuo8?si=RvSpAGj-UIZi9R6e

Lukovice

ponedjeljak, 13.11.2023.

A ovako će izgledati moja Lady Jane kad naraste...

FB-IMG-1699734851635

FB-IMG-1699734887324


I evo još malo proljeća u ovoj tmurnoj, maglovitoj jeseni:


FB-IMG-1699734865341


FB-IMG-1699734844211

FB-IMG-1699734817506


FB-IMG-1699734896904


Slike objavljene uz dozvolu dragog prijatelja Ž.M....

******
Našli smo se nas petero iz srednje.
Jedna je gluhonijema.
Druga je prilično nagluha.
Nas troje s debelim očalama.
:-)))
Odlično smo se razumijeli.
I vidjeli i čuli.

https://mojtv.hr/m2/film.aspx?id=600
-------------------
Kad smo skupili lovu za cuge, te sam novce mahinalno pospremila u novčanik,
pa poslije uvjeravala konobara da smo novce ostavili na stolu....
konobar mi je povjerovao :-)
no srećom, pogledala sam reda radi i našla na vrijeme te novce za cugu...
za krepat :-)))

Zato

nedjelja, 12.11.2023.

Zbog svog tog sunca kojeg je dovukao u moj život, zbog sve te želje, zanosa kojim je učinio da stvari manje bole i da jesen postaje filmski besmrtna, sa tisuću sudbinskih sumraka, scena u kojima se duša prelijeva i pretače i drapa ko najdraža haljina, zbog tih ruku, tih usana, te ključne kosti, tog spoja ramena i vrata koji boli, kojima je tjerao hijene i sve što me ne voli, zbog onih dječaka u pothodniku, kojima je dijelio negros bonbone, zbog tih plavih, mokrih noći u mom krevetu, u kojima mi pada magla, po licu, vratu, u kojima se bojim za sebe, za njega, za život, u nespokoju dočekujuć zimu, zoru, sa starom ruskom romansom u stražnjem dijelu mozga, ko utvara, priča o meni, nama, zbog one mene iz Ljubljane, bože koja zaljubljenost neopisiva i koja mladost, koda sam od smrti pobjegla, mlađa, zdravija, hrabrija, djevojčica, djevojka, žena, u vlastitom krznu, kastrirana, moćna, zadavljena ljepotom u kojoj pronalazim ljubav, sreću, dom; zbog svih onih koji su me voljeli, kako su najbolje znali, čuvali, strepili, držali se za glavu, galamili, gađali me papučom, daljinskim, prekidali liniju, kašljali, umrli ili mi se pridružili u pjesmi, govorili mi da sam baš fina žena neka, kurtizana, ona koja se premalo voli, previše, Sunce, Zlatna, Malička, zbog onih noći otjecanja dosadne i uporne kiše niz žlijebove i telefona kojim se nekoga ne može dozvati, jer..broj koji ste nazvali.., zbog ukupnosti svega što je dizalo i spuštalo na tom toboganu smrti, u toj lavini svih zamotanih i pogubljenih, obezglavljenih osjećaja,
šaljem osmijeh jednoj dubokoj tami, ko računovođa koji zna, firma je u stečaju, i sve što se još može jest, popaliti ovu svotu koja je preostala s računa i u anonimnosti, a s puno brige za sebe, zbrisati na Maldive, il negdje drugdje, gdje je veći dio godine ljeto, promijeniti ime, prezime, boju kose, baciti telefon, pamtiti ga ko četverolisnu djetelinu, sprešati u omiljenoj knjizi, jer to se s djetelinom i radi, zar ne, spremno napraviti relikviju od svih trenutaka, zaboraviti sve ružno, smjesta, pa patiti, onako svjetski, izmijenjena i anonimna, polomljena, al sačuvana od ljubavi i od dna

Domaća zadaća

četvrtak, 02.11.2023.

" Kako me vidi netko kome sam draga"

IMG-20231031-WA0009


Onaj kome sam draga, vidi me kao neopreznu žensku, koja nema vlastitih granica.
Skače u hladnu vodu bez pojasa za spašavanje.
Ide kroz vatrene obruče.
Strmoglavljuje se niz vodopad.
Igra protiv svojih zakona prirode i oprašta nemoguće, vadeći se na širu sliku.



20231102-064210


Onaj kome sam draga, veći je dio vremena zato na mene ljut.
I uopće se ne čini da sam mu draga.
Govori mi: obuci se toplije.
Viče: ostavi tu cigaretu, jebemti!
Posveti se svojoj umjetnosti.
Ne gasi vatru malenim lončićem vode.
"Vrč ide na vodu dok se ne razbije "


20231101-184820

Ostavi se emocija, uključi glavu.
Daj si mira.
Ne glumi Majku Terezu.


20231022-192909

Nek svatko pije svoje loše vino
I ima svoju prljavštinu pod noktima

Pazi na svoje vino i na svoje nokte.

Sjećanje na žive

srijeda, 01.11.2023.

Od onih sam koja će sjećanje na mrtve, momentalno pretvoriti u sjećanje na žive.
Zašto?
Jer sam uslijed mnogih gubitaka, stekla novu spoznaju o neimanju vremena.
Ne, nije malo vremena. Vremena nema.
Zato na groblje ne nosim krizanteme.
Nosim ukrasni kelj, nosim crvene ljute papričice, mini roze ruže i naravno, ciklame.

U bespućima interneta, pronašla sam jednu sjenovitu misao:
Zbog čega umrli dobivaju više cvijeća od živih?
Zato jer je kajanje jače od zahvalnosti.


I zato što uvijek mislimo kako imamo dovoljno vremena.
Poražavajuće i kratkovidno.


FB-IMG-1698816788094

Meni je blog oduvijek, tek malena stepenica do stvarnosti.

Zato sam voljela, kada je to god bilo moguće, vidjeti i upoznati uživo osobu s kojom sam se dopisivala godinama, izmijenjivala tajne, boli, tuge, sreće..
Htjeli mi to ili ne, svi smo se ovdje donekle ogoljeli, bilo kroz vlastite postove ili kroz komentare.
Stupanj našeg emotivnog nudizma, ovisi valjda tek o temperamentu i umješnosti "uvijenog" pisanja.

Znači, izmijeniti brojeve telefona i naći se uživo,
meni je bio cilj bloganja.
I koliko god sam o svojim problemima često pisala bez ikakve zadrške i uvijanja, otkrivajući pritom svekolikom blogopučanstvu stvari i tamne sjene moje osobnosti koje sam fizički najbližima čak i uspješno skrivala, toliko sam tuđe intimnosti čuvala odano, a za to mi nije bio potreban nikakav poseban trud.

Lili je došla s kupinama i punom vrećicom utješne hrane u Zaraznu bolnicu gdje sam ležala u svibnju ove godine, s neidentificiranim virusom i 15 - to dnevnom visokom temperaturom.
Popela se stepenicama sa svom svojom neobičnom kosom, živim očima i vratila mi brzinski snažnu vjeru u ljudsku dobrotu i sjaj.
Ne bi to tako bilo, da već otprije nismo imale pohranjene brojeve telefona.

Mi. Ljudi s rupama, zajedno sa Supatnikom i Starom tetom, držala me za ruku na jednom sprovodu, grlili su me kada sam se doslovce raspadala od tuge.
To su nekako dani koji se pamte. Koji plamte. Nema riječi koje tu činjenicu ljudskosti može pokvariti!
To su moje ljudeskare na kojima sam do neba zahvalna!
Nepoznatom nekom ići na sprovod u drugi grad, samo da se oprostim ko čovjek i pritom ne raspadnem na atome, to radi Čovjek.

IMG-20231031-WA0007

Svi mi uglavnom imamo obitelj i prijatelje izvan bloga.
Al ovdje jedni o drugima daleko više znamo ili barem naslućujemo. Postoje posebne veze, niti, strune, spone.
Tome sigurno pridonosi i prvotna anonimnost.
Blijedo lice razjapljenih usta, koje misli da piše samom sebi ispred ekrana.
A zapravo piše svemiru.

Glupo je gubiti ljude.
Malo je pravih razloga za to, a vremena je uvijek, uvijek premalo. Ne, vremena nema.
Ne želim da mi imalo promakne Ljepota u drugome.

Moje je iskustvo da odmah i momentalno, čim se osjeti bliskost, ne treba časiti ni časka, nego uzeti broj telefona, naći se i gledati u oči.
Roštiljati, peći kolače, ležati u travi, plakati na ramenu, stisnuti ruku, bauljati kroz šumu, tražiti ciklame, grliti.

FB-IMG-1698816775390

Virtuala je limitirajuća, liči na gledanje kolača kroz izlog slastičarnice, riječi napisane daju utjehu, ali ne i ljudsku okrjepu u onim teškim danima, kada nam je Čovjek nasušno potreban i kada smo mi tako jako potrebni Čovjeku.

Nježnost prema sebi, duboka spoznaja o tome koliko nismo bezgrešni bogovi i koliko smo krhki i prolazni, najjače je oružje u tome.

Svjetlost vječna svjetlila nam već sada.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.