Sjećanje na žive
srijeda, 01.11.2023.Od onih sam koja će sjećanje na mrtve, momentalno pretvoriti u sjećanje na žive.
Zašto?
Jer sam uslijed mnogih gubitaka, stekla novu spoznaju o neimanju vremena.
Ne, nije malo vremena. Vremena nema.
Zato na groblje ne nosim krizanteme.
Nosim ukrasni kelj, nosim crvene ljute papričice, mini roze ruže i naravno, ciklame.
U bespućima interneta, pronašla sam jednu sjenovitu misao:
Zbog čega umrli dobivaju više cvijeća od živih?
Zato jer je kajanje jače od zahvalnosti.
I zato što uvijek mislimo kako imamo dovoljno vremena.
Poražavajuće i kratkovidno.
Meni je blog oduvijek, tek malena stepenica do stvarnosti.
Zato sam voljela, kada je to god bilo moguće, vidjeti i upoznati uživo osobu s kojom sam se dopisivala godinama, izmijenjivala tajne, boli, tuge, sreće..
Htjeli mi to ili ne, svi smo se ovdje donekle ogoljeli, bilo kroz vlastite postove ili kroz komentare.
Stupanj našeg emotivnog nudizma, ovisi valjda tek o temperamentu i umješnosti "uvijenog" pisanja.
Znači, izmijeniti brojeve telefona i naći se uživo,
meni je bio cilj bloganja.
I koliko god sam o svojim problemima često pisala bez ikakve zadrške i uvijanja, otkrivajući pritom svekolikom blogopučanstvu stvari i tamne sjene moje osobnosti koje sam fizički najbližima čak i uspješno skrivala, toliko sam tuđe intimnosti čuvala odano, a za to mi nije bio potreban nikakav poseban trud.
Lili je došla s kupinama i punom vrećicom utješne hrane u Zaraznu bolnicu gdje sam ležala u svibnju ove godine, s neidentificiranim virusom i 15 - to dnevnom visokom temperaturom.
Popela se stepenicama sa svom svojom neobičnom kosom, živim očima i vratila mi brzinski snažnu vjeru u ljudsku dobrotu i sjaj.
Ne bi to tako bilo, da već otprije nismo imale pohranjene brojeve telefona.
Mi. Ljudi s rupama, zajedno sa Supatnikom i Starom tetom, držala me za ruku na jednom sprovodu, grlili su me kada sam se doslovce raspadala od tuge.
To su nekako dani koji se pamte. Koji plamte. Nema riječi koje tu činjenicu ljudskosti može pokvariti!
To su moje ljudeskare na kojima sam do neba zahvalna!
Nepoznatom nekom ići na sprovod u drugi grad, samo da se oprostim ko čovjek i pritom ne raspadnem na atome, to radi Čovjek.
Svi mi uglavnom imamo obitelj i prijatelje izvan bloga.
Al ovdje jedni o drugima daleko više znamo ili barem naslućujemo. Postoje posebne veze, niti, strune, spone.
Tome sigurno pridonosi i prvotna anonimnost.
Blijedo lice razjapljenih usta, koje misli da piše samom sebi ispred ekrana.
A zapravo piše svemiru.
Glupo je gubiti ljude.
Malo je pravih razloga za to, a vremena je uvijek, uvijek premalo. Ne, vremena nema.
Ne želim da mi imalo promakne Ljepota u drugome.
Moje je iskustvo da odmah i momentalno, čim se osjeti bliskost, ne treba časiti ni časka, nego uzeti broj telefona, naći se i gledati u oči.
Roštiljati, peći kolače, ležati u travi, plakati na ramenu, stisnuti ruku, bauljati kroz šumu, tražiti ciklame, grliti.
Virtuala je limitirajuća, liči na gledanje kolača kroz izlog slastičarnice, riječi napisane daju utjehu, ali ne i ljudsku okrjepu u onim teškim danima, kada nam je Čovjek nasušno potreban i kada smo mi tako jako potrebni Čovjeku.
Nježnost prema sebi, duboka spoznaja o tome koliko nismo bezgrešni bogovi i koliko smo krhki i prolazni, najjače je oružje u tome.
Svjetlost vječna svjetlila nam već sada.
komentiraj (20) * ispiši * #
