Poklon

Ljepota prepuštanja

U jednom običnom parku pored moje firme svake godine u ovo vrijeme, molim jedan grm božikovine da mi udijeli par grančica za adventski.
I svake godine, nađe se jedna te ista bakica prigovaralica, da me upozori kak se to ne radi.
I svake godine ja joj iznova kažem, al ovo je posadio moj tata!
Naravno da nije. Naravno da lažem.

Snalazim se u ovom svijetu i u svim parkovima kako znam i umijem, jer je svijet prepun prigovaralica, a ja cijenim svako stablo i zbilja znam otkinuti, da ne poremetim zdravlje i sklad biljke.
Ove godine nije bila ta bakica prigovaralica i baš mi je falila.
To mi je svake godine prava avantura!
Kao i njeno začudeno lice, jer zna da je tu rečenicu već negdje čula...

Grančice su se nježno prepuštale..znajući da ćemo večeras, moji klinci i ja, nakon Muzeja vlakića,
veselo raditi adventski vjenčić.
Uzbuđenje je bilo na vrhuncu.
Odbrojavali smo u porukama.

Radi se o tome

Radi se o tome da dojadi

U tome je bit sve mijene
Praznim stepeništem
Samo moje potpetice odjekuju
Ogrnem se velikim šalom na točkice
Zagnjurim nos u samo svoju Toscanu
Vani ko gusto mlijeko
Magla obavija veliku spavaonicu
Hoće li upaliti auto
Kako promijeniti dvije žarulje
Teško je doseći
Ugasiti radijatore kad me nema
Izboriti se za parkirno mjesto
- Gospođo, jeste li vi realni?

Zima neće biti hladna
A ja sam velika djevojčica
Ukidam bore bugarskom ružom
Donosim iz lova hranu koju ću spremati
Napuni friz hranom koja se ne kvari
Budi si majka i budi si sestra
Razgali srce pjesmom samo za ovaj dan
U umjetnosti malih koraka
Chaplin je tako smiješno hodao

Radi se o tome da dojadi
Uzgajati mirisnu iluziju na svom prozoru
Ona rađa kržljavim cvjetovima

Ruku si stisni, potapšaj leđa,
Dobro je, na toplom si

Lilianke

Draga Lili,

u mojim je očima, ona zrela, prosvijećena duša, visoke emotivne inteligencije, prekrasne čovjekoljubive vibracije.
Ona je osoba koja se bavila i koja se bavi sobom, raste u svojoj boli, iskrena je prema sebi i svojim slabostima.
Ispričati se preventivno:-* mogu samo veliki, a post festum i kada nisu ništa krivi- sveci:-))
Ona me tu čini boljom osobom. Mogu se samo ugledati. Nikad ništa ružno nije napisala, a nad mnogim stvarima koje je objavila ili komentirala, kvalitetno sam se zamislila.

Hvala ti Lili! :-*

Mislim da takva sjajna zvjezdica na našem blogerskom, promijenjivom nebu, doista zaslužuje naći lijep znak pažnje ispod svog bora, osjetiti zajedništvo, smisao, pripadanje i radost!

Crtica 4

Samo nedjelja za odmor nakon radne subote.
Kuham..kuham za jednu osobu, sebe.
Pa skuham otprilike za cijeli tjedan.

Crtica 3

- Hoću i ja biti loza ko ti...veli Helena

A pritom cijela njena ružičasta aura
Zavrti joj se iznad pletenice
Otvori se na latice,
ko jesenska ruža
Čije ću onda mirisne latice skupljati
U visoku kristalnu čašu na štiklu
Još danima,
pile moje malo

Crtica 2

Ima tako dana i razdoblja, kad je toliko dobro da se bojim.
Bojim se priznati da uživam, da sam zahvalna što napokon imam dugo željeni mir. Slobodu da radim što hoću. Izostanak prigovora. Sebe sebi. Pravi recover.

Stan ima dušu. Puno svjetla. Ne plaši me čudnim zvukovima, ne propinje se, prigrliio me ko beskućnika.

Bila mi je frendica koja mi je pomogla u selidbi. Druga frendica koja me razočarala. Frend koji mi je bio prvi dečko. Brat. Moj dragi.
Svakome kažem, ovo je moj dom. Sa stanom razgovoram kad mu se predvečer vratim. Ujutro kad se probudim, on i ja smišljamo što ćemo raditi. Danas smo pili macha čaj, čitali i spremali jelo.
Malo smo i gitaru svirali.
A dan nam je još mlad:-)

Crtica 1

San.
Zadimljeno. Problematično. Kaotično. Nepouzdano.
Sve ono što ne trebam i ne želim u svom životu.
Ima čak i straha.
Pregršt nesigurnosti, kao vožnja kroz maglu.
Uspori, uspori..na cestu istrčavaju ljudi.
Čudim se toj energiji ispijajući prvu jutarnju kavu.

I onda shvatim da si to ti. Sanjala sam tebe.

******
Zgodan mladi tata u liftu. Djevojčica od dvije godine.
- Spavaš?, obraćam se maloj. Ima ružičastu kapuljaču s krznom na glavi.
- Ne, budna je od pola 6, odgovara njen izmučeni glasnogovornik.
- Ideš u vritić?, pitam je na Heleninom jeziku.
- Da, veselo odgovara, taj jezik poznaje, tom se jeziku veseli.

Susjeda mi je.

Povratak Jedija

Novi mob i zbrka s ulogiravanjem...ulogoravanjem;-)

Hvala Adminu i velika mu, zvonka i sočna pusa;-)))

Toliko tekstova nenapisanih u mojoj glavi i velika tuga zbog Zlaje, premda mu s "roditeljicom" ne pričam....

Kiša i kiša..moji pokušaji da otvorim novi blog, jer sam puna misli i dojmova, ko šipak koštica..značite mi puno.
To je evidentno. I jače od mene.

Radim prekovremeno, pa me svaki daljnji boravak pred kompom umara.

Moja se najbolja frendica danas prvi put prijavila ovdje, samoinicijativno, a njen tekst možete čitati na fresh listi, Dragan..
Ako ustraje, postat će coolerica, sasvim sigurno;-)
Ona to u biti je, al izvan naše blogosfere...

Slušam španjolsku gitaru.

Volim vas.

Sarah

Vijesti iz unutrašnjosti

Sva ta podijeljenost, negativnost, ismijavanje..
Svo to ludilo koje iskače iz naših televizora, mobitela, s portala..misliš li doista da to ne ostavlja tragove u zraku, u krošnjama, u zemlji?
Misliš da se ne uzdiže kao magla noću, zapetljava se u gustim šumama, misliš da ne isparava u nebo, pa onda pada dugim, nemilosrdnim i potapljajućim kišama?
Otkud potresi nego od ljudske gramzljivosti, pomanjkanja svakog osjećaja za drugoga, kada se potresaju duboki slojevi naše duše i stvara u čovjeku namjerno osjećaj beznađa i bespomoćnosti?
Poplave koje uništavaju sve što je čovjek stvorio zadnjih par sto godina, što uzrokuje užasno divljanje rijeka, prelijevanje iz korita, kada čovjeku dođe voda do grla, a nema grančice za koju bi se uhvatio da ga bujica ne odnese sa sobom?

Pokriješ se dekom i dugo šutiš kraj ugašenog televizora. Zagledana tek u žute krošnje kraj prozora.
Ili satima voziš praznim ulicama, ugašenog radija, da te ne obaspu brojkama, da ne vidiš pred svojim očima tu djecu koja odrastaju naglo, bez bezbrižnosti, da ne vidiš te ljude na respiratorima, tu vojsku ljudi koja stoji u redovima za malen komadić neke sigurnosti.
Hrvati se ne znaju smijati. Mi smo jedna tragična nacija, okrenuta prošlosti i ustrašena budućnošću, depresivna i anksiozna.
Znamo se jedino sprdati na tuđi račun, i smijemo se nakaradno, čak i kada je samo nama smiješno.
Povećao se broj psihičkih bolesti od svih tih crnjaka koji nas okružuju.
Moramo biti informirani. Al' informiranost znači izluđenost, ništa više. Jer s tim informacijama nemaš ništa konstruktivno za napraviti.

Izađi. Neće te pratiti srebrn mjesec. Umjesto njega na nebu će sjati sedefna školjka, Petrovo uho. Jer gore je more, a ti si duboko u svom središtu.
Kamo si se zavukao, ko miš u svoju rupu, da ne grliš, da ne ljubiš, da ne vidiš te silne ispružene ruke koje te trebaju i zovu, tu nemoć potresnu u dječjim očima.
Jer ne možeš ti spašavati svijet! Ne može ni nas 4 miliona ništa. Svi smo udruženo bespomoćni i umirući.

Sve dok ne nasmješimo neko uplakano srce. Dok ne zagrlimo unatoč koroni. Napravimo pomak u svojoj ljušturi dana. Dok ne izađemo iz sebe i zasvjetlimo u mraku, ko jablan gordi, kao samac usred svemira.

Ona zove, zove se nebo

Nisam htjela da odu.



Ne volim krizanteme.
Volim ukrasni kelj.
Ruže i ciklame.
Šipak, mali crveni i prkosni.



Nisam joj dala tog gušta.

Poricala sam je snažnim osobnim magijama, instinktivno, nenaučeno.
Pokazivala joj roge.
Što ne vjeruješ, ne postoji.
Naivno i dječije.
Ozdravit ćeš samo ako to želiš.
Ako to ne želiš, znači da me, se ili Život
ne voliš dovoljno.
Gorka čokolada, razgovori s anđelima, uljni gel od naranče.
Kurkuma i đumbir zamućeni u visokoj čaši s medom.
Sok od mladih izdanaka pšenice.
Duga, ljepljiva molitva i nagađanje sa Svevišnjim.
Zanemarivala sam zadnje odsjaje u krošnjama, osjećaj da netko stoji pored mene,
onaj njen čeznutljivi smiješak upućen zvijezdi jugoistočnog neba.
Vjetrove Asteka koji su mijenjali smjer i noću jaukali poput mačaka.

Nisam blesava.
Znam ja da smo svi mi ovdje samo na proputovanju.
( čemu onda uopće toliko nerviranja...)
Da cijeli svoj ovozemaljski život, samo putujemo doma, raznim prijevoznim sredstvima.
I da se činjenica naše fizičke kratkotrajnosti, ne može nikakvim pobijediti poricanjem.
Niti ljubavlju, koliko god ona stizala iz središta našeg osobnog univerzuma.

Ali nisam htjela da odu.

Niti oni to nisu htjeli.
I nema mi ništa spokojno u toj smrti, koliko god da je sastavni dio života.
Jer u mojoj ljetnoj prirodi,
nešto uopće ne mora umrijeti da bi se
dobro odmorilo i obnovilo.

Pa kroz maglu i ništavilo, vidim Ona je još ptica.
Stane na naš najviši kesten i naviruje se sve dok joj se ne nasmiješim.
Tada samo brzo prhne u visine.
Oni žive ponovno negdje, kao ljudi.
Imaju samo čežnju neku nekad neshvatljivu, neprotumačivu, za svojim prošlim životima.

Žao mi je smrti, al ja ne vjerujem u tebe!
Odnosiš sve što je drago i učiš nas jedino ništavilu.
Ti si jedna obična iluzija i zabuna.
Prepustim li se, mogla bih ti povjerovati.
A to je odveć tužno vjerovanje.
Pobija Iskru Života.

Pa oblačim ružičasto, zbijam u sebi šale po grobljima,
namigujem pijetama i nadgrobnim spomenicima,
šapućem mojoj ciklami o vječnosti.
Široko se smiješim pticama.

Samo druga frekvencija.