Ljepota prepuštanja

subota, 26.11.2022.

U jednom običnom parku pored moje firme svake godine u ovo vrijeme, molim jedan grm božikovine da mi udijeli par grančica za adventski.
I svake godine, nađe se jedna te ista bakica prigovaralica, da me upozori kak se to ne radi.
I svake godine ja joj iznova kažem, al ovo je posadio moj tata!
Naravno da nije. Naravno da lažem.

Snalazim se u ovom svijetu i u svim parkovima kako znam i umijem, jer je svijet prepun prigovaralica, a ja cijenim svako stablo i zbilja znam otkinuti, da ne poremetim zdravlje i sklad biljke.
Ove godine nije bila ta bakica prigovaralica i baš mi je falila.
To mi je svake godine prava avantura!
Kao i njeno začudeno lice, jer zna da je tu rečenicu već negdje čula...

Grančice su se nježno prepuštale..znajući da ćemo večeras, moji klinci i ja, nakon Muzeja vlakića,
veselo raditi adventski vjenčić.
Uzbuđenje je bilo na vrhuncu.
Odbrojavali smo u porukama.



Kad smo se vratili iz grada, u novim smo božićnim piđamicama odjurili dolje, pa u Vjetrovom parku otkinuli i par grančica sa bora.
- Baka, to se smije?
- Smije, ako ti je tata sadio.



Ja sam sa starim posadila puno stabala i borova.
I oko kuće i u parkovima, gdje god smo živjeli.
Zato i posuđujem, jer znam vratiti i dati.

A njih učim da je sve živo i da na svemu
treba zahvaliti.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.