******

Zrak miriši na spaljenu travu i na bubamare.
Na peteljci dlakavoj, dvije se rajske glavice rumene.

Primam je za malu, usku ruku, nerado priznaje slabost. Pala je sa stepenica u svom stanu jer je pola sata bila sama. Slomila je tri rebra, udarila se u glavu, ruku i pukom srećom nije slomila vrat.
Zaboravlja. Zaboravlja sve ono ružno, al 'zaboravlja i lijepo, bez iznimke. Misli da sam joj ili rodica ili prijateljica, kako kad. Nikako da se sjeti da sam joj snaha.
Misli da sam četrdeset i neko godište, pa se svaki put nemilo iznenadi kad nas zajedno ugleda u ogledalu lifta.
Godine su joj ispremiješane. U svojoj glavi možda je i djevojka. Prostori su joj ispremiješani, nije sigurna gdje smo. A kažu mi da će biti i gore.
Doći će dan kad me možda više neće prepoznati.

Dovela sam je danas kod sebe, da ne bude sama.
Bože, nitko nije zaslužio biti sam, buljiti u crnu unutrašnjost svoje nutrine i ne voditi razgovore ni sa kim!
Večerale smo maslac i pekmez od marelica na terasi, a onda sam je povela do kupaonice gdje se osvježila i obukla spavačicu, skrivajući se sramežljivo od mene, ko djevojčica.

Starost. Dođe naglo, brzo. Al' na njoj se može biti zahvalan. Vraćamo se na početak, postajemo bespomoćni poput djeteta.

Vani nema daška vjetra. Palim cigarete jednu za drugom, duboko potresena preranim odlaskom naše drage Pinklec. Dugo se " znamo", komunicirale smo putem komentara, ali i e- maila, pružale si toplinu riječi i podršku u njenim i mojim nevremenima. Žao mi je što se nismo upoznale ůživo.
Život se ugasi naglo i brzo, poput krijesnice, a mnogi snovi, mnoge želje pretvore se u mrak, zgasnu negdje među grmljem, gdje šušure svoja perja male ptice.
Pinklec je bila žena- ptica.
Baš poput moje mame. Skrbna i širokih krila za svoje najbliže i za cijeli svijet. Pinklec je bila obitelj.

Neka joj duša nađe svjetlost i mir, vječnu i slatku melodiju u drugoj dimenziji.

Ljetni solsticij

Danas negdje oko 10.00 kažu, počelo je ljeto.
Omara je, sve dok ne zapuše neki vjetrić koji miriši na kišu. Valjda to znači ljeto.
Ljetu sam pisala ponajljepše.

Na sredini televizora stoji ti plavi pravokutnik na kojem je poruka :
Nema omiljenog programa ! I nema, doista..
Očito si zabunom stisnula neku tipku ( favorite), a nakon toga ti je krepao daljinski. Izmijenila si baterije, stavila nove i ništa, nada. Sad gledaš filmove, ali kada je glumac u krupnom planu, ne vidiš mu lice. Ljudi bez lica pričaju priče. Teško im je tako povjerovati. Teško je i s licem., jer ljudi su uglavnom pravi glumci.
Tvoja ljubav prema sebi, trebala bi sada konačno doći do punog izražaja. Sada je vrijeme za primijeniti sve one gorko odrađene lekcije koje si kroz život učila, no ne i naučila, daleko prije njega..
Bilo je gorkih badema…
Onaj prije ti je to isto volio raditi, a jako te volio. Objašnjavao ti je da bi se ti tome trebala smijati, jer da je tvoja ljubomora znak manjka samopouzdanja. I njemu si podjednako objašnjavala da taj osjećaj koji te obuzima, nema baš nikakve veze sa ljubomorom, već sa nelagodom zbog nepoštovanja. I njemu si također pokušala objasniti,, da je takvo paunovsko ponašanje- upravo znak manjka njegovog samopouzdanja.
Silno ga je zabavljala tvoja zgrožena faca. Baš si slatka kad si ljubomorna. Onda ti takvi, manipulativni muškarci prepuni tajni, nakon tvog napada „ljubomore“, krenu govoriti da samo tebe vole, ludice jedna…. Bullshit baby! Gdje nema poštovanja, nema niti ljubavi, ne može je niti biti. Već je Kundera pisao o tome, koje sve osjećaje ljubav mora pokriti…
Žene većinom doista padaju na šarm i priču, smješkaju se i željne su topline. Tako i ti., ništa to novo nije pod kapom nebeskom. Želja i glad za nježnošću, komplimentom i toplinom, ženska su slaba strana. Manipulativni muškarci to jako dobro znaju. Bilo da žele podijeliti s tobom pizzu, kolač, orobiti ti bankomat, useliti ti se u stan ili te jebati, svejedno. Riječi su igračke, napisao je onaj prije negdje, i to ti je trebalo biti vrlo jasno upozorenje
Može biti, da te u tom muljanju, skrivanju i manipuliranju negdje usput i zavolio, takvu naivnu i pravo dijete. Ma tko i ne bi. Tebe je tako lako voljeti. Ljubav je došla naknadno, kao slučajnost i nuspojava.
Al ne, k vragu, hranjenje ega očijukanjem, radi se kada nisi u društvu žene koju voliš! Tada si slobodan kao ptičica, tada možeš poput pauna u potpunosti izviti svoj najljepši i najveći mogući rep, pa bez ikakve kontrole i nadzora, hipnotizirati žrtvu. Tada si, bez prisustva žene koju voliš više od života, možeš pumpati ego dok ne odletiš u neslućene visine, sve dok si ne budeš u vlastitim očima napokon i Bog i Zeus i Superman i pobješnjeli Max i nenadjebivi frajer, kakav si uvijek htio barem na trenutak biti .

Ideal

Ljeto je idealno za prekide, nema boljeg doba.
Rublje se suši brže, kao i suze.
Mada, sačuvat ćeš onu izgužvanu maramicu,
neka bude podsjetnik, smijeh je teže sačuvati od zaborava.
Poslije ćeš njome obrisati prašinu s police ili će se sama raspasti, kako joj drago.

Ljeto je odlično.
Sve za što se ne pobrineš na vrijeme, brzo gnjili i pljesnivi od vrućine, pa ti se gadi i sam pogled na to. Bacaš, bacaš..
Čini se lako u teoriji: odraditi dobre prekide sa svojom navučenošću: ljubavi se lako ne oprašta.

Jer puno je posla tu za obaviti, ruke zaposliti ( podcrtaj):

- zaliti cvijeće ranim jutrom, kad već nikako da kiša;
- obilno zaliti paradajze, dok im bubre ponosno mali zeleni plodovi, otpjevati im pokoju,da okus bude slađi, mada ti se ne pjeva;
- posijati još ljetnog cvijeća;
- vratiti na vrijeme knjige u knjižnicu;
- umiti prozore, ofriškati zavjese;
- oprati podove onim sredstvom od đurđica;
- raspitati se o natječajima, jer nikad ne znaš;
- platiti dopunsko, kredite, telefon ( to skoro da i ne moraš)
- ne izlazi ti se iz pećine, izbjegavaš pogled si u oči koje su ti sada manje za dva broja bar, al vidjeti tko je još u gradu, s kime bi mogla prošetati osvježavajuć suton prvih lampi;
- postavljati za klince bazen i ljuljačke;
- ugasiti telefon, na 15, pa na 20, pa cijeli sat, do zaborava- telefona, naravno;

Ljeto je baš idealno za prekide.
Na društvenim stranicama, ljudi se smješkaju pored tirkiznih uvala, u paru, bijeli zubi i slamnati šeširi, a ti prepoznaješ u tim osmijesima kredite, brigu, dostatost svega, pa i života, samo nek prođe, nek jurne ovo ljeto bijelim stepenicama, ko kratki škljocaj malog aparata u zamrzavanju čestica sreće.
Ti znaš da se iza tog pokazivanja ne nalazi ništa, jer sreći ne trebaju promocije, ona legne na proplanak i sluša kako raste trava, kako se šušuri perje malim lastama.

Sutra mu je rođendan. Sutra ćemo plakati i nazdravljati mu, ko onom bijelom konju koji se ponovno zapetljao oko svoga kolca, tamo gdje ga je privezao Ciganin, jer lakše je umirati svakoga dana pomalo, nego doista živjeti.
Na tom nasipu ja sam se odvezala, ne radi i sebe i mene glupima, griva mi podrhtava na vjetru, na boku mi krvari gdje mi se raspalo srce, gdje nisam ni pokupila sve krhotine da se ne unakazim, jebeš im mater, evo ga, kuca na stolu pored šumećeg magnezija, A i C vitamina,
za kosu, kožu i nokte.

Lom

Osjećaš li se napokon moćno, kontroliraš li sada svoj život malo bolje, kad si uspio, bez puno muke, ubiti dijete u meni, ono malo, plavo koje ti je vjerovalo, ili bar tako silno željelo to?
Kada sam ti rekla- neka ti bude kao meni, mislila sam na ove porezane noći nadolazećeg ljeta, u kojima nećeš imati gdje nasloniti glavu, jer ti se moje srce fino rasprsnulo na tisuću komada, tamo, na ulici, dok sam ti nosila mali sendvič, vodu i kavu.
Tamo na ulici, gdje je jedna djevojčica uvježbano pjevala sa tobom, snimala vas mobitelom, gledala te zaneseno, kako samo djevojčice znaju, kada im se pruži povod i razlog.

Poslije si samo još nahranjenog ega, dobro ugazio sve te krhotine, sav taj vitraj moga oslikanog srca, koje ti pjeva ruske uspavanke jer bolje ne zna i ne može.
Ja znam sve ono iza, to me muči.
Ono prepeličje srce zbog kojeg je nož ispod jastuka i čuvaju se sablje za odsjeći glavu životu, jer nije uvijek laneno plav, jer prečesto pliva u blatu, bez struje, u nesvjestici, drhturavoj potrebi.
Ostavljala sam tijelo kao da nije moje, u onom prašnom prosijavanju sunca, u onom razmicanju teških stabala i mraku kojeg izdišeš dok te promatram, dok spavaš, tako čudesno sličan fizički nekome tko je tako besmisleno umro.
Ostavljala sam tijelo, kao da nije moje. Jer i nije bilo.
Možda sam samo tu htjela nešto popraviti.
I već jurim u vlaku za jug, razmišljam promijeniti broj telefona da ne osjetim potrebu reći ti, kako znam sve ono, iza i iza, iza svih laži i pretvaranja, tajni i prikrivanja, pljački i otimanja.

Sada znam zašto se neki ljudi, unatoč usamljenosti, nikada ne odriču svoje samoće. Ne znam koja bi to trpjela.
Čulo se podrhtavanje moje unutrašnjosti, a onda lom, bile su bolne te krhotine i za gledati.
Tako lako se urušilo, kao da nisam tu već više desetljeća.
Nazvati takav potres ljubomorom, obično je zlodjelo.

Rekla sam, idem, da ti dam mira.
Boli kada daš sve od sebe, a to je tako prokleto premalo.
Vidjela sam ga crvenog, sluzavog, kako još živo kuca na tom asfaltu, pitala sam se, otkud toliko okrutnosti odjednom u tim očima koje su me do maloprije ljubile.
Valjda je nekom potrebno. Za moć. Za snagu. Užasna je ta glad, ta rupa, taj bezdan u koji sam bacala sve svoje najljepše.

Pokupila sam ga s ceste, obrisala od prašine i dlaka, podrugljivih pogleda, riječi, umotala u gazu i pospremila.
Cijelim putem ostajali su krvavi tragovi.
Puno je to kilometara za tako malo srce.
Pružio si mi ruku za oproštaj, al nisam te htjela zakrvariti, razumiješ, ne bismo onda znali čije je.
Pa sam rekla, ja bih sebe pljunula da sam ti tako slomila srce, već napuklo otprije.
Htio si da te pljunem i udarim, navika je to.
Al di ću sa srcem, šta ti je. Treba mi.
Pa sam ušla u auto, položila ga na sjedalo i odvezla se.

.........................

samo dalje, Sarah, samo što dalje

La vie en rose

Retinol

Teror mladosti i ljepote sveprisutan je-kroz kozmetičku i farmaceutsku industriju, kroz modu, medije.

I koliko god bili načitani, produhovljeni, širokih horizonata, svi bismo rado ostali mladi i lijepi, zdravi i neokrnjeni vremenom.
Tajna vječne mladosti zaokupljala je ljude već od prvih pisanih tragova, no poražavajuća je za ljudski rod u cjelini činjenica,
da smo se uvijek više divili ljepoti i mladosti, od svih znanstvenih ili književnih, ili filmskih dostignuća zajedno.

Koja je tajna vitalnosti ? Kako usporiti vrijeme ? Kako eliminirati, ublažiti ili sakriti bore ? Učiniti kosu i lice mlađima?
Da li je možda to nešto što dolazi iznutra ? Utječe li prehrana na produženje mladosti ?

Sjedim jučer u Bikersu sa tri lijepe i njegovane žene i pričamo.
Sve tri, na pragu pedesete, već su stavljale filere i pomno njeguju svoja lica i kose.
Ja, par godina starija, slušam i upijam.
Od filera na meni ni f. Ne kažem da ne bih ili da neću.
Zasad filam samo paprike, jer su moji financijski prioriteti trenutno skoz drugačiji.
Primjećujem svoje bore smijalice od tridesetih, od četrdesetih dublje su mi one srdilice na čelu,
a otkako sam navršila pedesetu, produbile su mi one tužnjikave crte uz nos do usana.

Vidim ja, nisam ćorava, lice mi se mijenja, kosa mi se mijenja, ali ipak, paralelno s njima, mijenja se i moja osobnost- ne zamara me to isuviše.
Jesam, nabavila sam hijaluron, koji utrljavam na lice kada se dobro umijem, na mokru kožu,
a onda mažem kremu koja u sebi ima divnih i hranjivih sastojaka :

- ekstrakt i eterično ulje smilja ubranog na Hvaru
- ulje pulpe pasjeg trna
- skvalan iz masline
- smola zmajeve krvi

Pričamo mi o poslu, o izlascima, o muzici, o filmovima, o seksu, o muškarcima...
a onda mi iznenada, jedna od njih kaže :

- Lijep ti je tonus lica, ali bore oko očiju, to ti se lako da riješiti.
( jesu li to pobijedile smijalice ?!)

Dobronamjerno mi to kaže, vidim, jer smatra da je to iznimno važno, pa da me prosvijetli.
Koža joj je lica utegnuta i sjajna, ko alabaster, no mene to baš ne oduševljava, podsjeća me malo na masku.
Nedostaje joj prirodna mimika lica, živopisne crtice koje govore o smijehu, ljutnji i žalosti, razočarenju.
Zar da brišem tragove svojih bitki, zar da platim brisanje svega onoga što me iznutra izgradilo ?
Kako ću joj to reći, pa žena je za svoj izgled izdvojila pravo malo bogatstvo
i sretna je kada joj ljudi iskreno kažu da izgleda mlađe.

- Re-ti-nol, šapuće mi preko stola.
Retinol, kao da govori o eliksiru vječne mladosti, izvoru vječne sreće.i ispunjenosti.

Smijem se, kimam glavom, da, da, retinol, kažem, probat ću svakako.

Al u meni odzvanja divna Isabel Allende :

"Voljela bih imati bujno poprsje i duge noge poput Sophie Loren, ali kad bih morala birati,
draži bi mi bili darovi raznih dobrih vještica koje poznajem : cilj, suosjećanje i dobro raspoloženje."

Mae West je govorila, da nikada nisi prestara da bi postala mlađom.
Ali ono što najljepše i najdjelotvornije pomlađuje, ipak je ljubav, i to zbog hormona sreće od kojeg se sve sjaji,
pa tako i naše lice i oči i kosa...
Cicke će doduše i dalje imati svoje specifično gravitacijsko ponašanje, kao i guza, kao i obrazi, bože moj,
no to ti neće biti važno, jer ćeš se osjećati kraljevski i voljeno.

Ljubav, dakako, ljudi srećom, još nisu uspjeli sabiti u pilulu, iscijediti u ulje,
pa izmiješano s gospinom travom mazati po licu, tijelu, ili piti svaki dan natašte.
Zadovoljstvo sobom ne može se kupiti.

Ljubav prema sebi, sućut prema svom ranjenom biću, prihvaćanje sebe sa svim svojim manjim i većim nesavršenostima.

I starenjem, neizbježnim.