Marketing
******
Zrak miriši na spaljenu travu i na bubamare.
Na peteljci dlakavoj, dvije se rajske glavice rumene.
Primam je za malu, usku ruku, nerado priznaje slabost. Pala je sa stepenica u svom stanu jer je pola sata bila sama. Slomila je tri rebra, udarila se u glavu, ruku i pukom srećom nije slomila vrat.
Zaboravlja. Zaboravlja sve ono ružno, al 'zaboravlja i lijepo, bez iznimke. Misli da sam joj ili rodica ili prijateljica, kako kad. Nikako da se sjeti da sam joj snaha.
Misli da sam četrdeset i neko godište, pa se svaki put nemilo iznenadi kad nas zajedno ugleda u ogledalu lifta.
Godine su joj ispremiješane. U svojoj glavi možda je i djevojka. Prostori su joj ispremiješani, nije sigurna gdje smo. A kažu mi da će biti i gore.
Doći će dan kad me možda više neće prepoznati.
Dovela sam je danas kod sebe, da ne bude sama.
Bože, nitko nije zaslužio biti sam, buljiti u crnu unutrašnjost svoje nutrine i ne voditi razgovore ni sa kim!
Večerale smo maslac i pekmez od marelica na terasi, a onda sam je povela do kupaonice gdje se osvježila i obukla spavačicu, skrivajući se sramežljivo od mene, ko djevojčica.
Starost. Dođe naglo, brzo. Al' na njoj se može biti zahvalan. Vraćamo se na početak, postajemo bespomoćni poput djeteta.
Vani nema daška vjetra. Palim cigarete jednu za drugom, duboko potresena preranim odlaskom naše drage Pinklec. Dugo se " znamo", komunicirale smo putem komentara, ali i e- maila, pružale si toplinu riječi i podršku u njenim i mojim nevremenima. Žao mi je što se nismo upoznale ůživo.
Život se ugasi naglo i brzo, poput krijesnice, a mnogi snovi, mnoge želje pretvore se u mrak, zgasnu negdje među grmljem, gdje šušure svoja perja male ptice.
Pinklec je bila žena- ptica.
Baš poput moje mame. Skrbna i širokih krila za svoje najbliže i za cijeli svijet. Pinklec je bila obitelj.
Neka joj duša nađe svjetlost i mir, vječnu i slatku melodiju u drugoj dimenziji.
Post je objavljen 28.06.2022. u 22:16 sati.