Osjećaš li se napokon moćno, kontroliraš li sada svoj život malo bolje, kad si uspio, bez puno muke, ubiti dijete u meni, ono malo, plavo koje ti je vjerovalo, ili bar tako silno željelo to?
Kada sam ti rekla- neka ti bude kao meni, mislila sam na ove porezane noći nadolazećeg ljeta, u kojima nećeš imati gdje nasloniti glavu, jer ti se moje srce fino rasprsnulo na tisuću komada, tamo, na ulici, dok sam ti nosila mali sendvič, vodu i kavu.
Tamo na ulici, gdje je jedna djevojčica uvježbano pjevala sa tobom, snimala vas mobitelom, gledala te zaneseno, kako samo djevojčice znaju, kada im se pruži povod i razlog.
Poslije si samo još nahranjenog ega, dobro ugazio sve te krhotine, sav taj vitraj moga oslikanog srca, koje ti pjeva ruske uspavanke jer bolje ne zna i ne može.
Ja znam sve ono iza, to me muči.
Ono prepeličje srce zbog kojeg je nož ispod jastuka i čuvaju se sablje za odsjeći glavu životu, jer nije uvijek laneno plav, jer prečesto pliva u blatu, bez struje, u nesvjestici, drhturavoj potrebi.
Ostavljala sam tijelo kao da nije moje, u onom prašnom prosijavanju sunca, u onom razmicanju teških stabala i mraku kojeg izdišeš dok te promatram, dok spavaš, tako čudesno sličan fizički nekome tko je tako besmisleno umro.
Ostavljala sam tijelo, kao da nije moje. Jer i nije bilo.
Možda sam samo tu htjela nešto popraviti.
I već jurim u vlaku za jug, razmišljam promijeniti broj telefona da ne osjetim potrebu reći ti, kako znam sve ono, iza i iza, iza svih laži i pretvaranja, tajni i prikrivanja, pljački i otimanja.
Sada znam zašto se neki ljudi, unatoč usamljenosti, nikada ne odriču svoje samoće. Ne znam koja bi to trpjela.
Čulo se podrhtavanje moje unutrašnjosti, a onda lom, bile su bolne te krhotine i za gledati.
Tako lako se urušilo, kao da nisam tu već više desetljeća.
Nazvati takav potres ljubomorom, obično je zlodjelo.
Rekla sam, idem, da ti dam mira.
Boli kada daš sve od sebe, a to je tako prokleto premalo.
Vidjela sam ga crvenog, sluzavog, kako još živo kuca na tom asfaltu, pitala sam se, otkud toliko okrutnosti odjednom u tim očima koje su me do maloprije ljubile.
Valjda je nekom potrebno. Za moć. Za snagu. Užasna je ta glad, ta rupa, taj bezdan u koji sam bacala sve svoje najljepše.
Pokupila sam ga s ceste, obrisala od prašine i dlaka, podrugljivih pogleda, riječi, umotala u gazu i pospremila.
Cijelim putem ostajali su krvavi tragovi.
Puno je to kilometara za tako malo srce.
Pružio si mi ruku za oproštaj, al nisam te htjela zakrvariti, razumiješ, ne bismo onda znali čije je.
Pa sam rekla, ja bih sebe pljunula da sam ti tako slomila srce, već napuklo otprije.
Htio si da te pljunem i udarim, navika je to.
Al di ću sa srcem, šta ti je. Treba mi.
Pa sam ušla u auto, položila ga na sjedalo i odvezla se.
.........................
samo dalje, Sarah, samo što dalje
Post je objavljen 20.06.2022. u 23:21 sati.