Muške igre

Ratove općenito vode egomanijaci, nedorasli muškarci, koji se nikada ne bi smjeli domoći takve moći. Prilikom " natječaja za to radno mjesto", sakupljanja potpisa, izuzetno bi važno bilo uvesti psihološki test, iz kojeg će se jasno moći vidjeti koliki stupanj agresije skrivaju i koliko im i da li im je uopće, razvijen prednji čeoni režanj mozga, koji čini ljudsku osobu svjesnom posljedica.
Bez tog mjerenja, nema kandidature. Ni prismrdit u politiku.

Muškarci koji ratuju, sigurna sam, vide to samo ko igricu na kompjuteru, običnu simulaciju.
Stišću svoje joystickove znojnih i zajapurenih obraza, potpuno nesvjesni da je to crveno na ekranu prava krv, da te gomile promrzlih, bolesnih starih ljudi i djece, koji spavaju po podrumima ili plaču zbog razdvajanja na granici, nisu samo zgodna animacija, kao što ni ti razrušeni bolnički odjeli također, nisu dio dobrog performansa.
Žene bi se poklale zbog zavisti, boljeg radnog mjesta, boljeg frajera, istog frajera, istih haljina, loših frizura, boljih cipela, izvrijeđale bi se na pasja kola, možda i potukle...napravile bi kraval..al nikada egzodus.
Slomile bi se na samo jednu jedinu dječju, nevinu suzu.
Ima i muškaraca takvih. Moraju se skrivat, jer inače su gay.

Putin je mogao naprimjer, umjesto Ukrajine, napasti Ameriku, bombardirati NATO baze, upisati se hitro u EU. ( hvala diablo)
Uvesti teške sankcije, kak on veli, nacističkoj Ukrajini čiji je predsjednik Židov. Ne napadati ljude koje nisu ništa krivi. Pogotovo djecu, ej...

Da je mudro žensko, tražio bi primanje u NATO. Time bi meni ispao prava, mudra faca.
EU nije trebala uvoditi sankcije, jer će ga time učiniti samo još više zlim i očajnim. NATO je trebao maknuti se iz ruskog susjedstva, tamo ionako samo provociraju sukobe godinama.
Za te njihove dalekometne igračkice, koje koriste kad im se više ne diže ona stvar, ionako nije presudna blizina.

Da mogu, svima bi im oduzela te igračke.
I u kut.
Idemo, psihološki testovi. Da vidimo malo braco moj, tvoj prednji čeoni! Ha?! Jesi li uopće dostojan nazivati se predsjednikom haustora, a kamoli države, o čijoj sudbini odlučuješ svojim postupcima za idućih stotinjak godina?!

Al no...
Ja sam samo žena.
Svjesna da..kad se pomaknem ja, pomakne se cijeli svemir.

SamoLjubav

1500

Tišina mi u kvartu takva gusta
nepropusna
Al opet lako možeš čuti zvuk gusjenica
Po šljunku
Ruskih tenkova
Bubnjanje, eksploziju
To je udaljenost od pišljivih 1500 km
Toliko ja prođem u dva vikenda

Opet se nedorasli muškarci igraju rata
Opet će biti puno mrtvih
Zbog alfa moći
Zbog love koje nikada nikada dovoljno
I sve zbog onog glupog dječačkog
Straha
Nikada pročitanog Umijeća ratovanja

Ja sa svojih 38.5 stupnjeva po Celzijusu
Negativna na testu
Osjećam sve svoje kosti i svoju vatru
Ložim ko vestalka u hramu
Potpirujem svoju divljinu
Zamišljam kamo ću slabo pokretnog oca
Koji sa mnom ne razgovara
Sakriti od atomskog rata

Najbliža blizina

Pričamo o našim mamama.
Zagrljeni, u polumraku tvoga brloga,
toliko blizu koliko se fizički najviše može biti.
Gledamo se iz najbliže blizine.
Juri nam prolaznost žilama.
Pa drhtimo skupa.
Poželimo da smo opet djeca i da imamo
opet one zagrljaje.
Sigurne, kao stoljetno stablo na koje možeš računati,
kao kuća koju nikada neće otpuhati.
Pričamo o danima kada smo ih posljednji puta vidjeli.
Naše mame.
I tebi se zastrašujuće zgrči lice i tijelo.
U tebi zagrmi planina, odlomi se lavina u tvojim plućima.
Ne znam što ću, znam jedino grliti.
Ne znam što ću, jer mi žene lakše i češće plačemo.
Pa ti liznem suzu. Ližem i pijem.
Da ti razrijedim tu zacementiranu stijenu.

Poslije mi kuhaš juhu i radiš knedle sa šljivama.
-Nisam to još radio nijednoj pički, kažeš.
Opet si frajer.
Neka.

Migoljenje

https://youtu.be/bojteMZDgZw



Danas sam...jutros sam...uspješno izbjegla sudar.
Već u prvoj rečenici dajem do znanja da je sve prošlo u redu, da vas ne držim u neižvjesnosti, osim što mene još malo drži treskavica zbog činjenice što je moglo biti.
Čak pomalo imam osjećaj, da u paralelnom svemiru, druga ja čeka tamo dolazak hitne pomoći. Ako je preživjela.

Netko ili nešto, prišapnuo mi je što treba činiti u tom mikro dijeliću sekunde.
A znamo, sve po život bitne stvari, zbivaju se tamo- u mikro dijeliću sekunde.

U tom malom i blagoslovljenom vremenskom procijepu, oko 7.15 na rotoru kod Bundeka:

- ja nisam vidjela auto koji mi se približava s moje lijeve strane
- ja nisam prikočila, jer ne bih mogla stat, pa bi se nabila u njegov bočni dio, a u mene bi možda udario auto iza
- ja sam cimnula volan udesno i zamalo završila na otoku
- ja sam nagazila na gas da se izvučem iz zavoja i doslovce zaobišla onaj auto koji nisam vidjela pri ulasku u rotor i onda mu tako potpuno i doslovno oduzela prednost, u velikom, ženskom stilu.

Striček ispred mene pokazivao mi je u retrovizoru onaj znak rukom, da nisam normalna.
Iiiihh, nešto novo...

Ispričavam se svima na tom stresu.
I sebi.

Tresla sam se ko šibica sve do posla, kao da me netko zalio kantom hladne vode.
Prijateljica me tješila, da su to svakodnevna vozačka zbivanja, da sam uspješno izbjegla nezgodu i da ne smijem biti prestroga prema sebi.

Ja zapravo znam da me to mama čuvala.
Mada nije bila vozačica, uspješno je i dugo migoljila iz mnogih po život opasnih situacija, zahvaljujući svojoj vedroj naravi i smislu za preživljavanje.
A i ova naša i Ksenijina pjesma lijepo kaže, mama i ja smo si još inspiracija.
Za sve što sam htjela..i nisam smjela.

Zato se nikako ne volim naći u društvu nezahvalnih cvilidreta, kojima svaka dlaka smeta. Volim se prišuškati hrabrima, koji su prošli užase i ostali isti, neokrznuti, jer nisu stali, jer su znali zaobići po gasu u kružnom toku, drskima, sa smislom za crni humor, vještima koji žive s malo, ali uvijek uspiju od prvog do prvog, na čudesan način, dajući sve što imaju.

Evo i proljeće već migolji iz svojih uspavanih gomolja, korijenja, otimaju se zimi i opasnom ledu i potok i rijeka, migolje prstima svojih grana i stabla i grmlja... i sve pjeva o tome:
kako smo preživjeli.
Zapaliti svijeću zahvalnicu. I samo po gasu.

Nakovrčano vrijeme

Postoji vrijeme
dobrih
i loših nalaza
Grubih liječnika
Samoživih vozača
Malo dobrih ljudi
Hladnih svećenika
Robotskih službenika
Razdoblje osmijeha nepoznatih
Kao i razdoblja preozbiljne djece

Postoji vrijeme prljavih šajbi na autu
Vrijeme nadrkanih šefova
Koji ti kažu fuck of i mrš
Pa razdoblje kad majci sadiš
zumbule ružičaste ko zora
Umjesto da ih joj staviš na natkasl
Zatim imamo i razdoblja blatnih cipela
i razdoblja mat kose
Kao i razdoblje stalnog plakanja i boli

Postoji to vrijeme zaleđene zemlje
zaluđenih mačaka
Dobrih knjiga i onih nasmrt dosadnih
Vrijeme zalutalih mirisa sunovrata
Vrijeme ispucanih zanoktica
Suhih potkoljenica
Sebičnih prijatelja

Onda postoji i razdoblje slabog imuniteta
Kad otvaraš novo poglavlje u životu
Prestaješ pušiti pa nervozu liječiš čokoladom
Postoji nadalje i razdoblje onih mrvica u krevetu
Omota od bonbona i kutija biskvita
Vrijeme skrivanja od ljudi
Kao i vrijeme čežnje za njima

Imamo i razdoblje rastuće hrpe neispeglanog veša
Doba izgužvanih vesti
Suhih očiju, umjetnih suza
Dekoncentracije
Razdoblje straha
Straha od života, straha od smrti
Pa onda lude neustrašivosti

Postoji vrijeme izrade popisa obaveza koje nećeš obaviti
Vrijeme putovanja kad ne znaš gdje si dok se budiš
Razdoblje podmićivanja vremena
Doba primjećivanja ptica
Propupalih stabala
Sanjive trake rijeke u uzbibanom šipražju
Ustreptalih cica-maca
Postoji i vrijeme ružičastih svitanja
Kao i ljubičastih sumraka
Vrijeme samoiscjeljenja

Postoje dani priljubljivanja uz njegova leđa
Pa onda dani spavanja ko žličica u naručju mu
Kao i vrijeme kad ide na živce
I vrijeme spavati sama i biti dovoljno daleko

Postoji vrijeme ovoga i vrijeme onoga
Vrijeme za
I vrijeme protiv
I sve je, sve je prolazno

Razdoblja mraka i hrpica svijetlosti
u očima jedne ženice
Koja je danas došla na pregled s viklerom na vesti

Svitanje

- Kol'ko me dugo čekaš?
- Čekam te cijeli život.