Migoljenje
petak, 18.02.2022.https://youtu.be/bojteMZDgZw
Danas sam...jutros sam...uspješno izbjegla sudar.
Već u prvoj rečenici dajem do znanja da je sve prošlo u redu, da vas ne držim u neižvjesnosti, osim što mene još malo drži treskavica zbog činjenice što je moglo biti.
Čak pomalo imam osjećaj, da u paralelnom svemiru, druga ja čeka tamo dolazak hitne pomoći. Ako je preživjela.
Netko ili nešto, prišapnuo mi je što treba činiti u tom mikro dijeliću sekunde.
A znamo, sve po život bitne stvari, zbivaju se tamo- u mikro dijeliću sekunde.
U tom malom i blagoslovljenom vremenskom procijepu, oko 7.15 na rotoru kod Bundeka:
- ja nisam vidjela auto koji mi se približava s moje lijeve strane
- ja nisam prikočila, jer ne bih mogla stat, pa bi se nabila u njegov bočni dio, a u mene bi možda udario auto iza
- ja sam cimnula volan udesno i zamalo završila na otoku
- ja sam nagazila na gas da se izvučem iz zavoja i doslovce zaobišla onaj auto koji nisam vidjela pri ulasku u rotor i onda mu tako potpuno i doslovno oduzela prednost, u velikom, ženskom stilu.
Striček ispred mene pokazivao mi je u retrovizoru onaj znak rukom, da nisam normalna.
Iiiihh, nešto novo...
Ispričavam se svima na tom stresu.
I sebi.
Tresla sam se ko šibica sve do posla, kao da me netko zalio kantom hladne vode.
Prijateljica me tješila, da su to svakodnevna vozačka zbivanja, da sam uspješno izbjegla nezgodu i da ne smijem biti prestroga prema sebi.
Ja zapravo znam da me to mama čuvala.
Mada nije bila vozačica, uspješno je i dugo migoljila iz mnogih po život opasnih situacija, zahvaljujući svojoj vedroj naravi i smislu za preživljavanje.
A i ova naša i Ksenijina pjesma lijepo kaže, mama i ja smo si još inspiracija.
Za sve što sam htjela..i nisam smjela.
Zato se nikako ne volim naći u društvu nezahvalnih cvilidreta, kojima svaka dlaka smeta. Volim se prišuškati hrabrima, koji su prošli užase i ostali isti, neokrznuti, jer nisu stali, jer su znali zaobići po gasu u kružnom toku, drskima, sa smislom za crni humor, vještima koji žive s malo, ali uvijek uspiju od prvog do prvog, na čudesan način, dajući sve što imaju.
Evo i proljeće već migolji iz svojih uspavanih gomolja, korijenja, otimaju se zimi i opasnom ledu i potok i rijeka, migolje prstima svojih grana i stabla i grmlja... i sve pjeva o tome:
kako smo preživjeli.
Zapaliti svijeću zahvalnicu. I samo po gasu.
komentiraj (20) * ispiši * #
