Migracije

subota, 26.09.2020.

On i ja sjedimo u hladu velikog stabla. Rana je jesen, topla i blaga.
Čvorci uzlijeću i slijeću iznad nas, na krošnju prezrelog oraha.
Pune su im guše smokava i muškata, al oni i dalje proždrljivo pjevaju himne, tulumare pred svoj odlazak na jug.
Neki od njih ostati će. Stanarice. Neki ptičji zamišljen red. Tajnovit činovnički aparat. Vječno blago pticama.
Zemljom nam prolazi gomila ljudi selica. Zrak je nabijen tugom i nadom, bijesom i ganućem.
Brbore i šumore, mrmore i žubore, psuju i pljuju, pjevaju. Djeca, djeca im u naručju.
Ljudi selice postaju prijetnjom, opasnošću. Oni su prikriveni teroristi. Oni će nas unazađene unazaditi.

U onom vremensko-prostornom procjepu, za kojeg poslije nisi siguran da li se dogodio ili si sanjao,
baš usred moje potpune sreće, ko usred uragana,
trogodišnji dječak prilazi mi i zasipa me šumorećom gomilom nepoznatih riječi,
tepajućih nepoznatih izraza.
Nasmiješim se i taj govor očiju, i taj osmijeh na mom licu,
potaknu ga da govori još više i još dalje, da govori do i preko neba, mašući rukama.
Samo što se nismo doista sporazumijeli, prilazi nam dječakova majka s još troje i jednim u naručju,
pa mi se na lijepom engleskom ispriča,
obraćajući se i djetetu i meni uredno prevodeći što mu je rekla.
Kultura ophođenja. Ne pričati na svom jeziku kojeg drugi ne razumije -bez prijevoda.

On i ja sjedimo u hladu velikog stabla, a na zaobljenom hrptu vjetra upravo putuju
mirisi nesigurnosti i očaja, izdaje i osame.
Ne, ne želim slušati te glasove. Predobro ih razumijem i bez prijevoda.
Ne želim slušati te mirise.

Jer nijedna zemlja na svijetu ne pripada nikome.
Kao i nijedan čovjek.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.