Kako smo postali nevjerni

Sve u vezi seksualnosti duboko je psihološke prirode.
Može li stalan, korektan, dobar partner, postati nedovoljan, iz razloga vlastite emotivne nezrelosti i neiživljenosti, potrebe za konstantnim i gladnim dokazivanjem vlastite vrijednosti?
Iz kojih se sve to pobuda, dubokih, skrivenih, javlja potreba za prevarom?
I koga zavaravamo time?
Nedovoljno voljeno dijete? Ono drhturavo u nama, očajno gladno zanosa početaka, primarne impresioniranosti našim bićem?
Jedno novo tijelo, novi miris kože, bljesak avanture i opasnosti?
Strašno je koliko laži živi u brakovima, dugogodišnjim vezama, gdje ne mora niti komunikacija posrtati, ali iskrenost nije na cijeni. Jer sve te nesvladive potrebe za novim osvajanjem, ne priznaju se često ni samima sebi.
- To se meni ne može dogoditi. Nisam taj tip. Ili..
- Ne brini, reći ću ti.
O, da, kako da ne. To su stvari koje hrane naš ego. Naše male, mračne tajne. Naš odnos sa samima sobom. Naši dokazi da vrijedimo.
Poneki od nas, međutim, traže duboku privrženost i odanost u odnosima.
Pa se prečesto nasučemo u plićinama tuđe pragmatičnosti i sebeljublja.Otkrhnuto povjerenje propušta vodu, ko napukao tanjur. Pa više ne vjeruješ, da. Ne vjerujem ja niti sebi, kažeš. Dosta je meni i mojih laži. Jer, nikada ne znaš. Uvijek se može desiti.
Al ne dešava se to, nije to nešto izvan tvoje moći. Voliš i poštuješ, pa se svladavaš. Da ne povrijediš koga voliš. Jednostavno. Stari postulat, ne činiš što ne voliš da ti se čini.
Pronađeš to samodokazivanje u sportu, hobiju, glazbi.
Natječeš se u slikanju. Učiš kineski. Svako novo učenje skriva zanos početaka. Da ne kažem, kako i nakon 30 godina braka, osobu koja diše pored tebe u mraku vaše spavaće, možeš još uvijek iznova otkrivati i upoznavati, ko Antarktik.
Jer mijenja se, mijenjamo se. Tope nam se ledenjaci i s godinama, sve neke druge stvari nam postaju važne.

Pristojan, korektan, zaposlen.
Niti naznake jebivjetra. Ne okreće se za ženama. Ne koketira. Nema baš niti previše šarma. Ima ženu pametnu i lijepu, putenu. Zajedno su x godina. Podigli zajedno dijete na noge.
Ona slučajno dobije poziv ljubavnice. Višegodišnje. Uz pomoć komunikacije i puno truda, situaciju raščiste. Samo seks. Ništa više. Par godina kasnije, ona slučajno otkriva da je on redoviti posjetitelj stranica za seksualno upoznavanje. Da je tih susreta bilo puno, s različitim ženama. On ne može poricati, jer ona je preinteligentna. Štitila je brak i zajednicu. Sada se lomi. To se ne može popraviti. On tvrdi da je to jače od njega.

Je li to bolest?

Prizemljenje

Možda prividnom okrutnošću
Možda zauzimanjem
Za sebe
Svoj rad
Svoje vrijeme
Možda reći snovima
Da su snovi
Da je puno sati na brojčaniku
I da nas već boli
Svaka kost
Od te ljubavi

Ljuljučka

Kao jučer
Iza zavjese

Blistavost

Sve u životu ima svoj blistavi trenutak.

Ljubavna

Dok priča o nama
Zjenice mu se šire
Jer u to živo vjeruje
I ništa mu nije nemoguće
A kad se umori
Priču nastavljam ja
I već smo na moru
Stijene se bijele
A tirkiz obavija naša tijela
Brboreći, šumoreći
I sjećamo se ovog vremena
Ko teške epizode u kojoj je pobjedila
Ljubav naša
Nada
Uzgajamo sretne misli
Dobre misli
Sklapamo slike
Vrtlareći pomno i s pažnjom
Kad sunca nema
Suncokreti se okreću
Jedno drugome

Bljeskovi

Hodam prema tebi i treperi mi srce,
ko ulovljena ptica,
grlica skrivena od kiše.
Miriši trava, prelijevaju se božuri
i jagode u maloj foliji na dnu moje torbe.
Ugledamo se..oboje kao da zaustavljamo trenutak,
kao da se rušimo u nesvijest.
A onda..U tebi se gubim. Ko dijete u previsokoj travi. Samo osjetim, a ne znam gdje sam.

Svjetlo je meko, tisuću čestica među nama prosijava.
Voliš me dlanovima, obavijaš me kožom i lijepo je,
već sam ti to rekla,
spavati zaklonjena s leđa tvojim toplim tijelom.
Ljubiš mi čelo. Ljubim ti ruku. Gubimo se u strasti bezumnoj. Neprestanoj. Dišem. Znojni smo i umorni.
Grizeš mi vrat, kao da me otkidaš od svega bolnog,
kao da me pohranjuješ u sebe.
Kuješ mi naušnice poljupcima.
Sadiš duboka stabla u mojoj utrobi. Granaš, listaš.

Tu nema razuma. Samo nam je potrebno na kratko nestati jedno u drugome. Bljeskovi povremene svijesti o ljepoti.
Ja sam cvijet. Ti si moja stabljika. Kroz mene dobivaš svjetlosti, topline. Kroz tebe dobivam vodu kojom tečem, svim kaskadama naših nježnosti.
Tvoje riječi prekrasno su sirove, neobrušene i bez imalo taktike. Kažeš mi, živote moj. Razgaljuješ mi um.
Zbog toga bih samo mogla dati ti ruku i poći za tobom gdjegod.
Al u tebi se gubim.
Moje razumsko nestaje.
Perzistiram ko neko vilinsko biće, čista ezoterija, lebdim.
Pa pokušam sve pokvariti pitanjima,
samo ne bih li se vratila u realnost.
Znaš, ona odrasla pitanja.
Da te razdrmam, da se probudim,
da ne nestanemo takvi bestežinski, sanjivi i lijepi.
Ko bogovi bolnih prepona posrćemo Zrinjevcem.
I opet te vidim kako odlaziš,
nebo je nisko, a ti ponavljaš moj broj telefona.

Gutačica snova

Ona misli njegovom glavom, samo kada ta usta šute.
Zna da joj je to ružna osobina, al ona se tako brani. Ne želi ispasti budala. Jer kada netko šuti, onda prešućuje.
Od neizgovorenog, u njoj se kovitlaju tmasti oblaci, iz kojih nikako da padne kiša. Umjesto kiše, u njoj tada padaju svjetla na sve one jastuke neprospavane, izgužvane, oznojene jastuke koji se okreću, bacaju na pod, u kut sobe, stavljaju pod leđa, jastuke koji ne daju mira, baš ne daju.
Jastuke koji se pitaju. Koji žuljaju.

Odvikla se od spavanja u dvoje. Od bivanja u dvoje.
Vrućina je to, oduzimanje zraka, neka voda tada vrije u njoj
ko u kuhalu. Pa prelije snove ko filter vrećice, ne bi li se bar malo okrijepila. Popije svaki san, pa i tuđi, guta ga velikim gutljajima, samo da ne čuje ta svjetla i ne osjeti jastuke koji je tuku, ni mamu koja plače od bolova

I dok pije tuđe snove poput vlastitih.
I dok crta po zidovima nasmješene klaunove.
I dok svlači sa sebe petu spavačicu.
I dok sluša ptice kako se miluju pjesmom pod njenim prozorom u 4 ujutro.
Od tuđih snova, na ustima joj je neki nepoznati okus i to je umiruje.

Može li tuđi san razočarati? Pa to je samo san. Bezazlena želja, zar ne? Sada postoji, u sada, a samo malo kasnije rasplinjuje se u neki drugi oblik.
Voljeli su je zato.
Jer im je snove pila bez pogovora.
Ko sok od bazge, s malo limuna.
Mrzili su je, jer je razmišljala i njihovom glavom, ako su šutjeli.
Pa izgovarala neželjene istine. Za koje je možda bilo rano.
Ljubav i mržnja. Jake emocije. Nema labavo s njom.

No, ona ti prepoznaje lomljenje.
To su ko međuigre.
Istok, Zapad. Jug i Sjever.
Prepoznaje, jer se lomila. Jer je prošla mnogo više emotivnih strana svijeta, nego li je on mogao zamisliti.
Kako da mu to kaže?
Ta on misli da je neiskusna. Da ga gađa slučajno.
Morat će se otkriti. Da bi shvatio kako ga je prozrela.

- Ne boj se mačkice, kad se vidimo i zagrlimo, sve će biti u redu.
Kaže joj on s Istoka.
A ona voli najviše sjeverozapadno. Tu nema lomova.
Tu ona svakog jutra kupuje bademe za doručak. Bananu. Bademovo mlijeko. Tunu za ručak.

Čudno je uopće da su se sreli- tu je netko prilično zastranio.

Cvjetovi i još malo ..cvjetova

Vilinske priče

Ima ta jedna čudesna krhkost kestenova cvijeta.
Uvijek dođe kad je najteže. Kad si najkrhkija.
Pa se razlomiš u više manjih komadića
Samo da bi svugdje stigla
Biti jaka
Vilo mala

Na kameri u mraku moje sobe

On priča kako će kupiti konje.
Dvaput, dvaput mi viče ime svog sela.
I evo, sad ga ne znam više.
Ja mu gledam obraze.
I gledam svoje sjajne oči.
I usta mu gledam.
Jebala te ta usta baš su lijepa

I vidim se kako žvačem kiselicu
Na snažnom vrancu u nekom kolovozu
A on mi pokazuje kretnje
Obavezno držanje tijela
Da me ne zaboli trtica

Moja je kosa zlatna.
Njegova crna.
Ja bih mu najradije
Tepala. Ko djetetu.
Tako neženstveno

Grlila bih tamnoplavo nebo
Pa ga protresla
Dok se sve zvijezde ne pretvore u prah
Kojim ćemo oblijepiti nedostajanja
I naša još mlada lica

U mraku moje sobe
Na kameri
Sve mi je jasnije
Živimo u filmu
Neki put samo
Radnje nam se spoje
A onda je sve
Sanjarenje i Schuman

I prah neki zvjezdani u nekom satu
Okrećem ga, okrećem, okrećem ga stalno
Jer mi je stalo
Do vremena
Ali ono nije stalo
Premda ne postoji

I možda taj komet zbilja razori Zemlju

A ja
Ja neću znati
Kako se zove to njegovo selo
Fuck
Neću ni žvakati kiselicu
Na snažnom vrancu u nekom kolovozu

I sve će pojesti taj usrani mobitel
I reći će
Ljudi su te 2020-te
Prije no što su izumrli
Samo sanjarili
Što ćemo sad s tim njihovim snovima

Čežnja za sobom u maju

Ej, ne volim ti ja to odljubljivanje.
Crta na monitoru živoga čovjeka,
uvijek je seizmološki zapis teškog potresa.
Mi smo potresi u hodu.
Poriluci u cvatu.
Pšenica koja ne posustaje.
I hvata me tuga, teška, slavenska,
kad u drugome više ne nalazim
svu onu luckastu hrabrost
koja meni nedostaje.

Ali..

Ti si i rijeka ponornica.
Čak i kada miruješ,
duboka voda hrani tvoje obale,
oluje zapljuskuju,
munja ne grli tvoja stabla da bi ih satrla,
nego da bi ojačala.
Što skrivaš u dubini zemlje, ti lijepa roso?

Tvoji tajni vrtovi čuvaju mirisne ruže.
A ruže se ipak njeguju
u izabranoj osami
i sretnoj,
uzdrhtaloj i propupaloj tišini.

Sa samom sobom.

Proljetni kolaž

Jeste li pili pšeničnu travu?

Jako fino. Podsjeća na ono djetinjstvo kad smo igrajući se, žvakali usput i koju travčicu.
Posijala sam si je. Ko za Božić.
I sad je pomalo šišam i s blenderom radim sok.
Silim i ukućane, naravno. Posebno mamu.