Marketing
Vilinske priče
Ima ta jedna čudesna krhkost kestenova cvijeta.
Uvijek dođe kad je najteže. Kad si najkrhkija.
Pa se razlomiš u više manjih komadića
Samo da bi svugdje stigla
Biti jaka
Vilo mala
A vile vole razgovarati.
Vole pričati priče.
Mirišu na sunčev sjaj.
Vole ležati na trbuhu i slušati pjesmu srca.
Vile padaju na priče.
Čak i kad kažu, slušaj, ne padam ti ja na te priče.
Tada najžešće padaju. Padaju ko kiša.
Pljusak vila dogodi se nakon mnogih razočaranja u ljude.
Al rađaju se nove vile. Skupa s cvijećem.
Nježnost. Možeš li me svaki dan osvajati ponovno, molim?
Jesi li dovoljno jak, maštovit, zanesen, osjetljiv, jesi li?
Osjećaš li krhkost kestenova cvijeta? Znaš li što znači kada ti ne dajem usne na poljubac i ne smijem se tvojim glupim muškim nezgrapnim šalama? Kad hodaš mojim snovima u cokulama, ostavljaš masne tragove.
I ne, nema to veze s mojim prevelikim ocekivanjima. I nema.
I točka.
Biraj riječi, frajeru, ako me ne želiš izgubiti.
Nemoj misliti da ćeš dominirati grubošću.
Tvoja crvenokosa odaliska bezbroj je puta odlazila, u mnogim životima. Parobrodom, biciklom, balonom.
Nikada to nije bio problem. Mnogi su mi vidjeli leđa.
I poslije žalili.
Nemaš li oči za moje žile i njuh za moj sluh.
Ne prepoznaješ li znakove, slike koje sam nacrtala na stablima,
šaputala ti poput leptira, škakljala uho travčicom dok si spavao sav tako smiješno jak i razuman, a ja sam htjela samo popiti tvoju suzu. I znati da je moja i da je prava.
Nemaš li, pokupi se i idi.
Post je objavljen 07.05.2020. u 23:11 sati.