< prosinac, 2018 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
19.12.2018., srijeda
Povratak



Vraćam se doma.
Tamo, na zidovima
još uvijek su moje sretne sjene.
U visokim potkrovljima, još odzvanja moj glas.
....ruske uspavanke, čuješ li?
U kulama grlice svijaju gnijezda.
Ružičast je još uvijek snijeg, kad sviće mi u očima. Snjegovit ružičnjak škripi ujutro kao da netko dolazi,
a samo su vrapci.
I oni blagdanski kolačići koje sam si nosila u zatvor,
u posjetu, nisu se još osušili.
Krckaju pod zubima, a sitan šećer pada po meni.
Ni lučice u zjenicama nisu prestale sjajiti,
pa čak i kada mi suton zimski grubo rastvori oči i hladnim glasom obznani da ga nema.
Nema ga više.

Vraćam se doma.
Tihi su praporci još živi, a u saonicama mog smijeha, upregnuti najsjajniji čilaši. Propinju se, vitki i spremni.
U mom je modrom prekrivaču još pregršt bajki koje si moram ispričati,
čujem šapat dragih ljudi koje ću upoznati
i gradove čije sam luke već gradila u snu.

Vraćam se, vraćam se doma.
Tu ću u vlastitom zagrljaju,
okititi stabalce svojim starim ukrasima.
Pripitomiti medvjediće u svojoj najcrnjoj šumi.
Na požutjela crtovlja zalijepiti note.
Pa kad nastane tišina od svega toga slavlja,
samo ću pticama dati da zoblju moju vedrinu i sjaj.


- 22:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #
17.12.2018., ponedjeljak
Muški mozak

- Čemu se ljutiti na različitost?
Ne možeš li prihvatiti, okreneš se i odeš. Arivederči i gudbaj. Prošlo je doba pokušaja mijenjanja, uspostave kompromisa, lajfkočinga i inih djetinjastih gluparija. Uzmeš kaj ti se sviđa, ostalo apstrahiraš.
Daj ti nama kume svima još po jednu!

Slušam i ne vjerujem.
Frendica ošla na wc, a pored mene za susjednim stolom sedam muških ( nisu patuljci), a jedan upravo izgovorio moje misli naglas.
Frendica i ja tri sata primjerima pokušavamo izreći ovo, što je ovaj izgovorio za manje od minutu.

- 22:23 - Komentari (28) - Isprintaj - #
10.12.2018., ponedjeljak
Čini se

S ove vremenske udaljenosti, čini se da smo ti i ja jednom prošli tim razrušenim gradom i da si mi tada lakonski predvidio budućnost.
Sada već lakše dišem, kada primijetim te neobične podudarnosti.
Na tvom kolodvoru ona oronula zgrada, oštećenih prozora, čini se napuštena. Polumračno je jutro i sve skupa čini se sablasno. Istovremeno i intimno.
No, ja te doista vidim iza prozora, naginješ se i gledaš me, onim svojim pronicljivim pogledom, izrazom pred kojim sjetim se svih svojih prošlih života, vjetrova, brodova, mostova ožiljaka koje sam vješto zakamuflirala bajkama o jednoj mladosti.

Neprilično bi bilo sada mahnuti ti, i to zasigurno i nisi ti, ne, ne možeš biti ti, osim ako sam na tren ušla u neku od onih tvojih priča...

- Rekao sam ti.
Da, rekao si mi. Sve sam znala.
I one noći kad sam ti na slici vidjela ožiljak kojeg još tamo nije bilo. Sve sam znala, hodajući kroz gužvu i buku pothodnika kada si me nazvao, da mi javiš zašto boli.
Čudno je kako od nekih ljudi ne odustajemo.
Ne odrastamo i ne odlazimo. Nikuda.
Valjda je to obećanje.
To je vjernost!
Lako je kad se zbiva sve u jednoj dimenziji.
To su oni pomaci, jel.
Cameo efekt, a?


Tako ja u sablasno mračno jutro, iza prozora napuštene kolodvorske zgrade, vidim tvoje oči. I gledam te, netremice i bez straha.
Gledam čovjeka kojeg nitko ne vidi.
Čovjek ispraća moj bus pogledom.
Trepnem li, prosipat će se suze.
Ponašam se kao normalno, svratim pogled na rijeku, kao ništa neobično.

Ovo je ionako vrijeme svjetla i sjena.
Malo mraza na travi može tako izgledati ko čudno neko svjetlo.
A kad prođe automobil u neko gluho doba noći tvojom ulicom, trgneš se jer netko stoji iza tebe.

Pa mi se onda na povratku, razlije malinovac na zapadnom nebu, razlistaju mi se oblaci poput tvog osmijeha i tvoje nježnosti, pa ih onda skupljam i slikam i skupljam iz autobusa sva razgaljena, razdragana.

Jer oblaci začas stvore grimizne otoke, uvale i ona naša topla mora.

Neobično je tako susresti te.




- 00:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #
02.12.2018., nedjelja
Sličica

Katkad se nebo zimi ko curica, sramežljivo zarumeni po svojim rubovima, otkud onda zapjevaju odane ptice, slatko, najslađe, pa ti se učini ko poezija šume i mirisa. I ne treba tu puno riječi: po krovovima napuštenih kuća snijeg, u stablima par srebrnkastih vlasi, miris vatre, miris drva, otopljenog mraza i blatnih čizama na dvorištu.
Počeo je. Srebrn prosinac.
Ptice znaju.
Prije i poslije velikih hladnoća, uvijek se pjeva.

Rub moje crvene dolčevite, izrast kose, opal na prstenjaku, zapjenjen capuchino. Sve obgrlio si jednim pogledom, kao nešto jako svoje.
Zatim, tvoj široki dlan na mojim lopaticama.
Drugi na obrazu. Zagledavanje do u dubinu.
I oči ti postaju ruke. Diraš mi zjenice do suza.
Smijem se. - Što je smiješno?
Dječak si u tijelu muškarca. To me pita tvoja nesigurnost.
Smijem se jače.
- Jer..lijepo je. Nestvarno tako, da bih se trebala uštipnuti.
- Budem te ja.
.........
A kad nam se taknu trepavice, u susjednoj kući neko dijete zasvira melodiku.



- 19:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.