Kijevski listići
ponedjeljak, 22.10.2007.
ĆUDnovatosti #1
Htjela bih napisati par neobičnosti koje sam primijetila glede ove zemlje i njenih stanovnika. No, za većinu toga bih rekla da nije da sam primijetila, koliko me ubolo u oko. Najsretniji primjer nečeg takvog je stil odijevanja Ukrajinki. Žene su zaista lijepe, prelijepe čak. Uglavnom su vitke, dugih kosa pomno sređenih (a la Julja Timošenko), prekrasnih nogu (mislim da to ima veze sa kilometražom koju dnevno propješače), većina ih ima zelene oči… I onda se urede, ako bi se to tako nazvalo. Tim činom sva pažnja promatrača završi na kričavim, čipkastim i/ili pufastim špangama, gumicama za kosu i inim ukrasima(?!); umjetnim noktima prekrivenima sa 7 slojeva cvjetića ili ljubičastih leopardovih uzoraka- uz koje naravno imaju matching jaknu, najlonke i torbicu- i koje u slučaju nezgode lijepe selotejpom; špičokima za koje trebaju oružanu dozvolu; i obavezno svaka ima naušnice. Bila ona djetešce, djevojka, žena ili bakica drhtavih ruku, iz kuće se ne izlazi bez naušnica. Ali bez suknje da, jer one nose trake za kosu k'o suknje. I nužno se nešto od svega toga, ako ne i sve, mora jako sjajiti. Hmmm, zar zato sve te svrake…
Druga stvar su zavjese. Zavjese su svuda- u kućama, domovima, uredima, dućanima, izlozima, u busevima, i marš-rutkama (za one koji ne znaju, to je nešto tipa malog busa, iliti ovećeg kombija, koji prijevoze ljude i staju gdje im kažeš, tj. gdje ih zaustaviš. I vozači su im većinom totalni manijaci. Al o tome neki drugi put). I to u svakoj prostoriji. Naime, najsiromašniji kućerak ima zavjese, a ne nužno i wc. A kako i priliči, imaju bar 9 naziva za zavjese- s obzirom na, na… ma ne znam na što, na sve što se na zavjesama može naći. Sumnjam da i vi znate, jer oni su to vjerojatno i izmislili.
Zatim, nešto što mene izuzetno veseli, je silno cvijeće. Osim što na svakom uglu stoje prodavačice cvijeća, njihov Zrinjevac ima pune ruke posla. Svaka prazna površina zasađena je cvijećem i drvećem, parkovi su svuda. Do te mjere dapače, da je gotovo svaki cestovni otok (onaj komadić površine posred ceste, okružen trakama) posebno cvjetno remek djelo. A parkovi za djecu izgledaju k'o da su od slatkiša. Ubacit ću sliku kad to savladam. Jer slika vrijedi 1000 riječi, i ja bih ih toliko mogla upotrijebiti, a sa vam to i dalje ne dočaram. A kad smo kod slatkiša, Ukrajinci su ovisnici o slatkom. Tanja se tu pronašla. =) Naime, u svakom malo starijem (da ne kažem komunističkom) dućanu postoji posebni odjel sa posebnom blagajnom gdje prodaju samo slatkiše. Tone slatkiša u svim bojama i oblicima. Mene, čiji okusni pupoljci preferiraju kiselo ili ljuto, to baš i ne fascinira, ali što je, je- neobično je svakako.
Također, budući da ipak Ukrajina je takva kakva je, kod gotovo svake blagajne nalazi se neonsko svjetlo pod kojim provjeravaju da li su novčanice koje primaju prave. Ovisno o tome u kakvom si dućanu, provjeravaju se razne novčanice. Većinom kreću sa onima od 50 grivnji pa naviše, ali zna se desiti da provjeravaju i 5 grivnji. Pa se stvore redovi… A i ti redovi, tako nešto vidjela nisam. Stav mirno, jedan iza drugog ili dvoje po dvoje, u tišini. I tak se čeka bus. Isprani mozgovi…
Ne pada mi više ništa trenutno na pamet. Al sjetit ću se već.
15.10.2007. – 18.10.2007. .. dobar tjedan!
Wuhu, 2. tjedan je tak super prošao!! Osim možda ponedjeljka kad smo otišli direktoru oko preseljenja, a njega, naravno, nije bilo. I nisu su potrudili reći nam da ga nema cijeli tjedan, pa smo se u utorak uzalud digle u 9 (to je kao rano jer se inače trudimo ne buditi prije 10, a ako je ležeran dan ili nam se baš jako ne da ustati iz kreveta, znamo spat i do 12) kako bi mu išle ispričati našu tužnu priču. Priču koju smo usklađivale 2 dana. A otprilike ovako zvuči: najveći problem je u komunikaciji. Ja ništa ne razumijem cimericu, ona mene još manje, a jadna Tanja sa svojim slabim poznavanjem ruskog mora sve prevoditi. I tako je nastao nesporazum oko ključa, kojeg smo zamalo izgubile (a to je grozno jer su tete na porti grozno osjetljive na ključeve. Zapravo, tete na porti, a.k.a. „Zlice“ su zapravo grozno osjetljive na sve). Drugi argument nam je bio taj što Nijemci i Japanci svi žive sami, a iz iste zemlje su i kuže se međusobno. Jer u ovom domu naime jako vole svakog tko nije slavenskog podrijetla- toliko o braći Slavenima, teoriji praslavenstva isl. Također smo vježbale pred čistačicom glumiti da se ne volimo. Al svaki put kad bi ona došla, mi bi zaboravile na taj plan. D'oh! A Paulina (Paulina Božena Šljivinska, naša cimerica- u ruskom i ukrajinskom cimerica se kaže prijateljica po sobi) je naime uvjerena da je čistačica špijun. Da, a istina je da je Paulina zapravo super i skroz se fino slažemo, a i već se gotovo sve razumijemo. Tako da nije strahota što do 26.10. nećemo znati kane li nas preseliti. Također, priča s ključem je čista izmišljotina.
Uf, da, da, ponedjeljak je loš i zato što smo 4 sata lutale Kijevom tražeći dvije adrese. Nakon 2 sata potrage za Biznis centrom/tauerom ili tako nečim, gdje bi trebao biti jedini dućan koji prima American karticu, odustale smo i krenule do druge adrese. Nismo sigurne, ali izgleda da je taj centar još u izgradnji. Vozile smo se busom i metrom (metroom?!) da bi napokon došle na traženi trg i uputile se u ulicu lijevo prema naputku dečka zaduženog za našu stipendiju i ine privilegije koje nas ovdje očekuju. Naravno, postojale su 3 ulice lijevo. Obišle smo sve 3 i ne našle što tražimo. Ali smo zato našle ulicu po kojoj smo lutale prije 3 sata i do koje smo dolazile dvama prijevoznim sredstvima, a ona je cijelo vrijeme bila odmah do. Grrrrrrrr! Poražene smo otišle doma. Ja sam se skoro rasplakala, Tanja je čvršća i samo je jako puno psovala. Taj dan nismo više ništa radile jer smo shvatile da nam bogovi nisu naklonjeni.
E, a u utorak, nakon posjeta direktoru kojeg nije bilo, otišle smo na plac sa knjigama i odjećom. Knjige su tu fakat jeftine, i odmah sam si kupila džepne rječnike eng-ukr, ukr-eng i ukr-rus, rus-ukr. Ovaj prvi svako malo vadim i listam. Drugi zasad stoji netaknut jer moj ruski jako sporo napreduje. A i ne znam ga čitati. Tanja je kupila web kameru. Zatim smo otišli na dio sa odjećom i pale u depresiju jer su cijene gore nego u Hrvatskoj u dućanima u centru kad nije rasprodaja. A mi trebamo kapu, šal i rukavice. Također, potreban mi je kišobran. Na Petrivci- tako se plac zove- mali kišobrančić dođe od 120-230 kn! A o odjeći bolje da vam ne pričam… Srećom, sve je kič, pa nam se malo toga svidjelo. A i oko većine štandova smrdjelo je po prdecu, pa smo brzo otišle. Kad smo došle u dom, grijanje je već bilo došlo, a i bilo je i vrijeme jer je voda žuborila cijevima 2 dana i zbog toga smo sve 3 noću išle svako malo na wc. Vesele, išle smo odmah web kameru osposobiti da vidimo drage nam ljude. Ali, budući da moj laptop ima Vistu, a Visti se puno toga ne sviđa (više toga nego Zlicama), gđica Kokoš (na bugarskom vista znači kokoš) je rekla da se ne slaže sa kamerom. I sve naše nade pale su u vodu. Tu sam imala svoj prvi slom. Sjela sam i psovala, plakala i vrištala odjednom, a i čeličnoj Tanji se oko zarosilo. No, nabavile smo potrebne drivere i sad kamera ima sliku, ali ne i zvuk. Pa od cime uzimamo slušalice sa mikrofonom i sve je na kraju dobro.
Srijeda je bila poprilično dobar dan. Naravno, čim je došlo grijanje, vani je zatoplilo, ali nema veze, sunce me jako odobrovoljilo. Dapače, probudilo nas je, pa smo sve 3 bile raspjevane. Pokupila sam susjede i otišli smo na ručak na faks. Nije baš neka hrana, a nije baš ni jeftina, al je na bonove, tako da ispada sve džaba. A onda ti i nije bitno ako svaki komad moraš prožvakati 23 puta. Zatim sam se uputila do profesorice koja mi je mentorica za diplomski, ne znajući ni kako se zove ni na kojoj katedri radi, pa dok sam sve to svojom besprijekornom snalažljivošću saznala, ona je već bila otišla. Eh.
Recimo da ovdje počinje dobar period, koji srećom još uvijek traje. Naime, navečer su naš kompjuterski stručnjak Sergij i njegova djevojka ili samo jako dobra prijateljica Ira radili tople sendviče. Napokon smo vidjeli njegovu sobu i upoznali cimere, to nas je sve jako zanimalo. Bilo nas je dosta, standardna ekipa s kata, i najeli smo se k'o prasci. A bome smo i popili dosta. Po običaju, Hrvati su najduže ostali, tako da sam se u četvrtak probudila iza 11. Vani je bilo bablje ljeto- sunce, ptice, vedri ljudi. U jednom trenutku sam bila u kratkim rukavima i rekli su da je bilo preko 20°C taj dan. No, tako divnog raspoloženja uputila sam se opet do profe- ovaj put pripremljena. Našla sam je, sve obavila i otišla sjediti u parku Shevchenka na suncem obasjanoj klupici. Tak sam guštala, a zatim otišla na ručak na faksu sa Paulinom. Ovaj put sam bolje odabrala hranu i čak se fino najela. Tanja je taj dan isto lovila profe po faksu, pa smo se tek u sobi srele. I tada je sve počelo. Predvečer nam je u sobu banuo Nino sa petoricom Hrvata!! Dečki putuju svijetom, i eto ih malo ovdje. Pet slatkorječivih Dalmoša, toliko hiperaktivnih da se činilo kao da ih je 15 došlo. Iskorištavali su moj Internet, pa smo saznale sve što se o njima može znati. I naravno, uslijedio je megatulum na koji nema tko nije došao…
nedjelja, 21.10.2007.
10.10.2007. – 14.10.2007. .. looš tjedan
...kratki sažetak zasad provedenog vremena u ex-CCCP zemlji...
Zasad je užasno. Imamo cimericu iz Poljske koju jedva razumijemo. Kad smo se prijavljivali, rekli su nam da je cura iz Hrvatske, a njoj pak da smo mi Poljakinje. Lažovi! Tako da nas je 3 u sobi, dok su svi ostali sami. A još su iz istih zemalja. Al bar je cura ok, iako nam ne da da pušimo nigdje osim na balkonu, a snijeg samo što ne padne. Pa mi ipak pušimo u kuhinji, sa otvorenim vratima balkona. Sutra se idemo sve 3 žaliti direktoru, smišljamo što sve reći. A i dali smo mu već bocu votke =) Tak da držite fige da uspijemo. I onda kad napokon dobijemo nešto svoje, treba to urediti. Opremile smo se svim potrebnim oružjem za borbu protiv bakterija i ostalih mikroskopskih gadova koji nas okružuju.
Grijanja još nema, trebalo bi sutra početi. Ak ne počne, umrijet ćemo. Topla voda ode i dođe kak joj se hoće, al mlake uvijek ima. Baš se spremam oprati kosu već 2 dana, ali mi se gadi. A i mlaz na pipi je k'o moja pljuvačka, pa me živo zanima kak ću isprati šampon. Razmišljam o šišanju na kratko.
Prešetale smo Kijev već 11 puta, sređujući birokracijske gadosti. Birokracija je inače zahebana stvar, a ovdje je to još zahebanije jer moraš svakog ponaosob podmititi ne bi li taj uopće išta razmotrio. Doduše, mi to toliko ne primjećujemo, ali priča se po kvartu. Sutra idemo opet u pohod. Grad je toliko ogroman, da 2 bloka znači 2 sata hodanja. Naravno, nismo to na početku znale. Imam listove k'o bilderica. A javni prijevoz je k'o i topla voda. Dolaze kad im se hoće, voze kak im se hoće. Nema rasporeda, čak ni popisa gdje što vozi. Osim metroa, metro je super. Metro volimo. Al treba doći do metroa. Zadnji put nam je trebalo sat i po do grada, i još toliko natrag.
I moramo naći jedini dućan koji prima American karticu jer jedino to imamo, keša neće biti dosta. Već sad moramo početi opako štedjeti. Koma. Da, nisam spomenula da ni ne znamo točno što u tom dućanu ima, ako je to uopće dućan. Tako da poklone teško da ćete dobiti, osim ako ne opljačkam banku. A kad smo već kod banaka, ni račun nam ne daju da otvorimo. Zašto? Zato jer nemamo potvrdu otkud nam novac. Njima je to strašno bitno, isto kak im je bitno da uvijek imaju bar nešto svjetlucavo na sebi. A potvrda se inače ne radi osim ak ne nosiš 10000 eura ili kuna ili čega već sa sobom. I vadi se u Hrvatskoj prije puta. Tak da nemam 10000 novaca, ali ni račun u banci, pa ono malo novaca što imam nosim sobom cijelo vrijeme.
Nadalje, nemamo veš-mašinu, niti postoji veš-praona u cijeloj Ukrajini. Pa sve na ruke. Blah. Razmišljam da odem zvoniti po kućama i moliti ih da mi daju da operem veš, zauzvrat im platim. To ću nakon šišanja =)
A hrana… pa zasad mislim da sam skinula par kila. Uspjele smo napokon naći jeftinu i jestivu salamu. I kruh koji nije kiseo. Pa to doručkujemo. Dobile smo bonove za ručak i večeru.. ručak na faksu, gdje smo bile jednom i ne stigle jesti, a večera je tu u domu. Hrana je prefina, al je SVAKI DAN ODUVIJEK I ZAUVIJEK isti menu. Jeeej. Zahvaljujući takvoj prehrani, nismo bile na wc-u tri dana, a sad se s njega ne mičemo. No, otkrivamo po dućanima neke instant piree, juhe, tjestenine, slonove, isl pa ćemo se time hraniti. I napokon smo otkrile i pitku kavu, mmmmm. I mlijeko koje nije u plastičnoj vrećici. *score*
Počela sam pušiti cigarete, nemoguće je ovdje naći normalan i duhan i filtere i rizle. Tak da zasad imam duhan od višnje, rizle od breskve, i filtere koji su dvostruko deblji no moji inače. Sve to skupa je odurno, pa pušim lucky strike, koji eto ovdje ne dođe ni 5kn. hehe.
Ali! Nije sve tako strašno. Imali smo već 2 tuluma, sve sami stranci, tak da sam naučila već nešto japanskog, ruskog, poljskog, a i hrvatskog jer je srećom tu lektor iz Hrvatske (Ninoslav, za prijatelje Nino) koji je zabavan i pijemo zajedno kavice, te nas informira o svemu. Iako ni on, doduše, ne zna baš puno. I naš prvi susjed, japanac imenom Kej, je super momak sa neobičnim zaraznim smijehom, koji je informiran o svemu u domu prvi. Ne znamo kako mu to uspijeva.
U-u-u! Ima super zgoda, moram vam je ispričati. Naime, upoznajemo se mi s tim kosookim ljudima, i idu redom- Kej, Aiko, Lu, Lan, Xiong nešto Xing ili kaj već, i Tanja. Ha?! Tanja?! Da, Tanja. Cura se naime zove Huj, što na ukrajinskom znači k**ac. =) =) =) Pa se preimenovala. No, kako si je izabrala ime Tanja, onda sve zanima kako to da se tak zove, pa svi saznaju njeno pravo ime i umru od smijeha. Grozno. Inače, ludi Kinezi navodno svako jutro trče oko jezera, na tulumima sjede pristojno i u miru i piju samo čašu piva, nakon toga samo vodu. Nedjeljom imaju zajednički ručak, i baš si razmišljam kako je u okolici sve manje pasa =) Iako oni kažu da u Kini ne jedu pse.
Jedna od bitnijih i dražih nam osoba u domu je Sergij, momak koji je wunderkind i trenutno sa svoje 22, 23 godine piše doktorat i radi na nekim istraživanjima kojima ja ni naziv ne razumijem. On nam je spojio net i svako malo ga zovemo da nam pomogne neš oko kompa. Čak mi je nabavio skener da skeniram neka 2 diplomska rada što mi je dala mentorica tu na faksu. Strašno je drag i pristojan.
Tu je i Anja, djevojka iz Njemačke, koja je dugo godina učila francuski i sad nema šanse da izgovori r bez da ga grglja. Što je za ruski i ukrajinski, koje nabada, sasma neprirodno. Ona stalno radi neke salate. I mirna je i draga.
To bi bili svi ljudi koje znamo. Bar zasad.
Da, i još nešto dobro je što iza doma, ni 10 min pješice, imamo predivno jezerce sa uređenim šetalištem i lijepo crkvom. Super će izgledati kad snijeg padne. Tamo namjeravam bistriti glavu.
09.10.2007.
Napokon u Kijevu! Na-po-kon. Nakon godinu i pol čekanja da budemo 4. godina i da odemo više na tu stipendiju; nakon mjesec dana što sam 3 puta dnevno išla na faks i 11 kava, ne bih li riješila sve na drugoj katedri i sa svima se ispozdravljala; nakon mukotrpnog dvotjednog odlučivanja što treba ponijeti, a što ne, usprkos čemu sam imala 12kg odjeće viška (i 5€/kg); nakon par dana totalnog reisefiebera i adrenaliziranja- napokon smo došli u taj Kijev. Na-po-kon! Ili?
Kijevski listići?
"Jedan od najstarijih glagoljaških tekstova uopće koji su došli do naših vremena jest fragment sakramentara (7 listova) poznat pod naslovom Kijevski listići, podrijetlom iz 10. stoljeća. Sakramentar je nešto kao obrednik, ujedno kao neki mali i lako prenosivi misal. Zovu se kijevski jer se danas čuvaju u Kijevu, u Ukrajini. Kijevski listići potječu iz 10.stoljeća, no njihova prva stranica ispisana je kasnije, u 12. stoljeću, što je lako prepoznati, jer je napisana pomlađenim starohrvatskim jezikom i pismom. I što se čita na toj stranici? Na veliku radost svakog Hrvata i Marijina štovatelja tu se nalazi najstarija nama poznata molitva Bl. Dj. Mariji, koja je napisana hrvatskim jezikom. Razumljivo, taj je jezik starohrvatski, onakav kakvim se govorilo u 12. stoljeću. I pismo kojim je molitva napisana odaje oznake glagoljice iz 12. stoljeća. Hrvatska molitva Mariji stara je 800 godina!"
