...kratki sažetak zasad provedenog vremena u ex-CCCP zemlji...
Zasad je užasno. Imamo cimericu iz Poljske koju jedva razumijemo. Kad smo se prijavljivali, rekli su nam da je cura iz Hrvatske, a njoj pak da smo mi Poljakinje. Lažovi! Tako da nas je 3 u sobi, dok su svi ostali sami. A još su iz istih zemalja. Al bar je cura ok, iako nam ne da da pušimo nigdje osim na balkonu, a snijeg samo što ne padne. Pa mi ipak pušimo u kuhinji, sa otvorenim vratima balkona. Sutra se idemo sve 3 žaliti direktoru, smišljamo što sve reći. A i dali smo mu već bocu votke =) Tak da držite fige da uspijemo. I onda kad napokon dobijemo nešto svoje, treba to urediti. Opremile smo se svim potrebnim oružjem za borbu protiv bakterija i ostalih mikroskopskih gadova koji nas okružuju.
Grijanja još nema, trebalo bi sutra početi. Ak ne počne, umrijet ćemo. Topla voda ode i dođe kak joj se hoće, al mlake uvijek ima. Baš se spremam oprati kosu već 2 dana, ali mi se gadi. A i mlaz na pipi je k'o moja pljuvačka, pa me živo zanima kak ću isprati šampon. Razmišljam o šišanju na kratko.
Prešetale smo Kijev već 11 puta, sređujući birokracijske gadosti. Birokracija je inače zahebana stvar, a ovdje je to još zahebanije jer moraš svakog ponaosob podmititi ne bi li taj uopće išta razmotrio. Doduše, mi to toliko ne primjećujemo, ali priča se po kvartu. Sutra idemo opet u pohod. Grad je toliko ogroman, da 2 bloka znači 2 sata hodanja. Naravno, nismo to na početku znale. Imam listove k'o bilderica. A javni prijevoz je k'o i topla voda. Dolaze kad im se hoće, voze kak im se hoće. Nema rasporeda, čak ni popisa gdje što vozi. Osim metroa, metro je super. Metro volimo. Al treba doći do metroa. Zadnji put nam je trebalo sat i po do grada, i još toliko natrag.
I moramo naći jedini dućan koji prima American karticu jer jedino to imamo, keša neće biti dosta. Već sad moramo početi opako štedjeti. Koma. Da, nisam spomenula da ni ne znamo točno što u tom dućanu ima, ako je to uopće dućan. Tako da poklone teško da ćete dobiti, osim ako ne opljačkam banku. A kad smo već kod banaka, ni račun nam ne daju da otvorimo. Zašto? Zato jer nemamo potvrdu otkud nam novac. Njima je to strašno bitno, isto kak im je bitno da uvijek imaju bar nešto svjetlucavo na sebi. A potvrda se inače ne radi osim ak ne nosiš 10000 eura ili kuna ili čega već sa sobom. I vadi se u Hrvatskoj prije puta. Tak da nemam 10000 novaca, ali ni račun u banci, pa ono malo novaca što imam nosim sobom cijelo vrijeme.
Nadalje, nemamo veš-mašinu, niti postoji veš-praona u cijeloj Ukrajini. Pa sve na ruke. Blah. Razmišljam da odem zvoniti po kućama i moliti ih da mi daju da operem veš, zauzvrat im platim. To ću nakon šišanja =)
A hrana… pa zasad mislim da sam skinula par kila. Uspjele smo napokon naći jeftinu i jestivu salamu. I kruh koji nije kiseo. Pa to doručkujemo. Dobile smo bonove za ručak i večeru.. ručak na faksu, gdje smo bile jednom i ne stigle jesti, a večera je tu u domu. Hrana je prefina, al je SVAKI DAN ODUVIJEK I ZAUVIJEK isti menu. Jeeej. Zahvaljujući takvoj prehrani, nismo bile na wc-u tri dana, a sad se s njega ne mičemo. No, otkrivamo po dućanima neke instant piree, juhe, tjestenine, slonove, isl pa ćemo se time hraniti. I napokon smo otkrile i pitku kavu, mmmmm. I mlijeko koje nije u plastičnoj vrećici. *score*
Počela sam pušiti cigarete, nemoguće je ovdje naći normalan i duhan i filtere i rizle. Tak da zasad imam duhan od višnje, rizle od breskve, i filtere koji su dvostruko deblji no moji inače. Sve to skupa je odurno, pa pušim lucky strike, koji eto ovdje ne dođe ni 5kn. hehe.
Ali! Nije sve tako strašno. Imali smo već 2 tuluma, sve sami stranci, tak da sam naučila već nešto japanskog, ruskog, poljskog, a i hrvatskog jer je srećom tu lektor iz Hrvatske (Ninoslav, za prijatelje Nino) koji je zabavan i pijemo zajedno kavice, te nas informira o svemu. Iako ni on, doduše, ne zna baš puno. I naš prvi susjed, japanac imenom Kej, je super momak sa neobičnim zaraznim smijehom, koji je informiran o svemu u domu prvi. Ne znamo kako mu to uspijeva.
U-u-u! Ima super zgoda, moram vam je ispričati. Naime, upoznajemo se mi s tim kosookim ljudima, i idu redom- Kej, Aiko, Lu, Lan, Xiong nešto Xing ili kaj već, i Tanja. Ha?! Tanja?! Da, Tanja. Cura se naime zove Huj, što na ukrajinskom znači k**ac. =) =) =) Pa se preimenovala. No, kako si je izabrala ime Tanja, onda sve zanima kako to da se tak zove, pa svi saznaju njeno pravo ime i umru od smijeha. Grozno. Inače, ludi Kinezi navodno svako jutro trče oko jezera, na tulumima sjede pristojno i u miru i piju samo čašu piva, nakon toga samo vodu. Nedjeljom imaju zajednički ručak, i baš si razmišljam kako je u okolici sve manje pasa =) Iako oni kažu da u Kini ne jedu pse.
Jedna od bitnijih i dražih nam osoba u domu je Sergij, momak koji je wunderkind i trenutno sa svoje 22, 23 godine piše doktorat i radi na nekim istraživanjima kojima ja ni naziv ne razumijem. On nam je spojio net i svako malo ga zovemo da nam pomogne neš oko kompa. Čak mi je nabavio skener da skeniram neka 2 diplomska rada što mi je dala mentorica tu na faksu. Strašno je drag i pristojan.
Tu je i Anja, djevojka iz Njemačke, koja je dugo godina učila francuski i sad nema šanse da izgovori r bez da ga grglja. Što je za ruski i ukrajinski, koje nabada, sasma neprirodno. Ona stalno radi neke salate. I mirna je i draga.
To bi bili svi ljudi koje znamo. Bar zasad.
Da, i još nešto dobro je što iza doma, ni 10 min pješice, imamo predivno jezerce sa uređenim šetalištem i lijepo crkvom. Super će izgledati kad snijeg padne. Tamo namjeravam bistriti glavu.
Post je objavljen 21.10.2007. u 23:54 sati.