Wuhu, 2. tjedan je tak super prošao!! Osim možda ponedjeljka kad smo otišli direktoru oko preseljenja, a njega, naravno, nije bilo. I nisu su potrudili reći nam da ga nema cijeli tjedan, pa smo se u utorak uzalud digle u 9 (to je kao rano jer se inače trudimo ne buditi prije 10, a ako je ležeran dan ili nam se baš jako ne da ustati iz kreveta, znamo spat i do 12) kako bi mu išle ispričati našu tužnu priču. Priču koju smo usklađivale 2 dana. A otprilike ovako zvuči: najveći problem je u komunikaciji. Ja ništa ne razumijem cimericu, ona mene još manje, a jadna Tanja sa svojim slabim poznavanjem ruskog mora sve prevoditi. I tako je nastao nesporazum oko ključa, kojeg smo zamalo izgubile (a to je grozno jer su tete na porti grozno osjetljive na ključeve. Zapravo, tete na porti, a.k.a. „Zlice“ su zapravo grozno osjetljive na sve). Drugi argument nam je bio taj što Nijemci i Japanci svi žive sami, a iz iste zemlje su i kuže se međusobno. Jer u ovom domu naime jako vole svakog tko nije slavenskog podrijetla- toliko o braći Slavenima, teoriji praslavenstva isl. Također smo vježbale pred čistačicom glumiti da se ne volimo. Al svaki put kad bi ona došla, mi bi zaboravile na taj plan. D'oh! A Paulina (Paulina Božena Šljivinska, naša cimerica- u ruskom i ukrajinskom cimerica se kaže prijateljica po sobi) je naime uvjerena da je čistačica špijun. Da, a istina je da je Paulina zapravo super i skroz se fino slažemo, a i već se gotovo sve razumijemo. Tako da nije strahota što do 26.10. nećemo znati kane li nas preseliti. Također, priča s ključem je čista izmišljotina.
Uf, da, da, ponedjeljak je loš i zato što smo 4 sata lutale Kijevom tražeći dvije adrese. Nakon 2 sata potrage za Biznis centrom/tauerom ili tako nečim, gdje bi trebao biti jedini dućan koji prima American karticu, odustale smo i krenule do druge adrese. Nismo sigurne, ali izgleda da je taj centar još u izgradnji. Vozile smo se busom i metrom (metroom?!) da bi napokon došle na traženi trg i uputile se u ulicu lijevo prema naputku dečka zaduženog za našu stipendiju i ine privilegije koje nas ovdje očekuju. Naravno, postojale su 3 ulice lijevo. Obišle smo sve 3 i ne našle što tražimo. Ali smo zato našle ulicu po kojoj smo lutale prije 3 sata i do koje smo dolazile dvama prijevoznim sredstvima, a ona je cijelo vrijeme bila odmah do. Grrrrrrrr! Poražene smo otišle doma. Ja sam se skoro rasplakala, Tanja je čvršća i samo je jako puno psovala. Taj dan nismo više ništa radile jer smo shvatile da nam bogovi nisu naklonjeni.
E, a u utorak, nakon posjeta direktoru kojeg nije bilo, otišle smo na plac sa knjigama i odjećom. Knjige su tu fakat jeftine, i odmah sam si kupila džepne rječnike eng-ukr, ukr-eng i ukr-rus, rus-ukr. Ovaj prvi svako malo vadim i listam. Drugi zasad stoji netaknut jer moj ruski jako sporo napreduje. A i ne znam ga čitati. Tanja je kupila web kameru. Zatim smo otišli na dio sa odjećom i pale u depresiju jer su cijene gore nego u Hrvatskoj u dućanima u centru kad nije rasprodaja. A mi trebamo kapu, šal i rukavice. Također, potreban mi je kišobran. Na Petrivci- tako se plac zove- mali kišobrančić dođe od 120-230 kn! A o odjeći bolje da vam ne pričam… Srećom, sve je kič, pa nam se malo toga svidjelo. A i oko većine štandova smrdjelo je po prdecu, pa smo brzo otišle. Kad smo došle u dom, grijanje je već bilo došlo, a i bilo je i vrijeme jer je voda žuborila cijevima 2 dana i zbog toga smo sve 3 noću išle svako malo na wc. Vesele, išle smo odmah web kameru osposobiti da vidimo drage nam ljude. Ali, budući da moj laptop ima Vistu, a Visti se puno toga ne sviđa (više toga nego Zlicama), gđica Kokoš (na bugarskom vista znači kokoš) je rekla da se ne slaže sa kamerom. I sve naše nade pale su u vodu. Tu sam imala svoj prvi slom. Sjela sam i psovala, plakala i vrištala odjednom, a i čeličnoj Tanji se oko zarosilo. No, nabavile smo potrebne drivere i sad kamera ima sliku, ali ne i zvuk. Pa od cime uzimamo slušalice sa mikrofonom i sve je na kraju dobro.
Srijeda je bila poprilično dobar dan. Naravno, čim je došlo grijanje, vani je zatoplilo, ali nema veze, sunce me jako odobrovoljilo. Dapače, probudilo nas je, pa smo sve 3 bile raspjevane. Pokupila sam susjede i otišli smo na ručak na faks. Nije baš neka hrana, a nije baš ni jeftina, al je na bonove, tako da ispada sve džaba. A onda ti i nije bitno ako svaki komad moraš prožvakati 23 puta. Zatim sam se uputila do profesorice koja mi je mentorica za diplomski, ne znajući ni kako se zove ni na kojoj katedri radi, pa dok sam sve to svojom besprijekornom snalažljivošću saznala, ona je već bila otišla. Eh.
Recimo da ovdje počinje dobar period, koji srećom još uvijek traje. Naime, navečer su naš kompjuterski stručnjak Sergij i njegova djevojka ili samo jako dobra prijateljica Ira radili tople sendviče. Napokon smo vidjeli njegovu sobu i upoznali cimere, to nas je sve jako zanimalo. Bilo nas je dosta, standardna ekipa s kata, i najeli smo se k'o prasci. A bome smo i popili dosta. Po običaju, Hrvati su najduže ostali, tako da sam se u četvrtak probudila iza 11. Vani je bilo bablje ljeto- sunce, ptice, vedri ljudi. U jednom trenutku sam bila u kratkim rukavima i rekli su da je bilo preko 20°C taj dan. No, tako divnog raspoloženja uputila sam se opet do profe- ovaj put pripremljena. Našla sam je, sve obavila i otišla sjediti u parku Shevchenka na suncem obasjanoj klupici. Tak sam guštala, a zatim otišla na ručak na faksu sa Paulinom. Ovaj put sam bolje odabrala hranu i čak se fino najela. Tanja je taj dan isto lovila profe po faksu, pa smo se tek u sobi srele. I tada je sve počelo. Predvečer nam je u sobu banuo Nino sa petoricom Hrvata!! Dečki putuju svijetom, i eto ih malo ovdje. Pet slatkorječivih Dalmoša, toliko hiperaktivnih da se činilo kao da ih je 15 došlo. Iskorištavali su moj Internet, pa smo saznale sve što se o njima može znati. I naravno, uslijedio je megatulum na koji nema tko nije došao…
Post je objavljen 22.10.2007. u 16:01 sati.