Kijevski listići
ponedjeljak, 31.12.2007.
Sretna!
nedjelja, 30.12.2007.
zaostaci
Dugujem vam par novosti, a nikako da se primim pisanja... Pa ću sad sve to u jedan post zgurati jer sam lijena.
Prvo, petak je bio još gori dan od četvrtka. Opet sam dala dosta novaca državi, a ona meni opet ništa. I isprešetali su me k'o Cigan medvjeda. Neću u detalje, al' samo da znate - noge me još uvijek bole.
Sljedeća bitna informacija je da nam je kuhar tu u domu otišao u penziju. Novi dolazi iza njihovog Božića, no pitanje je kad će otvoriti bar. Tako da smo svi pokupovali zalihe za 2 tjedna, i sad imam punu kuhinju slatkiša, grickalica, vode i piva. I samo to i jedem... Jučer sam ručala čips sa pistaciom i čokoladom. No, danas sam odlučila kuhati, jer nije mi baš bilo dobro od toga.
Nadalje, propali su mi svi planovi za doček Nove, tako da izgleda da idem na glavni trg dočekati ponoć sa Japancima i Tajvancima, a poslije ne znam što. No, nije to uopće loše, budući da sam se skompala sa Japancima, i sad svaku večer dolaze do mene i bavimo se origamijem. Stan mi je prepun raznoraznih papirnatih figurica. Jedini problem je komunikacija, budući da neće biti Keja koji govori i ukrajinski i ruski. Al' budemo već nekako. Kupila sam si danas šampanjac i fino vino, losos, limun, masline i peciva od češnjaka, da se sutra častim. Baš me briga kaj ću smrdjeti od toga.
I zadnja vijest, ujedno i najstarija - prošlu subotu bila sam na (pred)Božićnoj večeri u Rezidenciji hrvatskog veleposlanika. Ovo je pozivnica. 
Bilo je veoma ugodno - upoznala sam razne ljude tamo, napričala se o svemu i svačemu; drmala sam po džin-toniku i prejela se hrvatske hrane. Napokon sam utažila želju za francuskom salatom i pršutom, a pojela sam još tonu raznih kulinarija. Sve je bilo toliko ukusno, nisam mogla prestati trpati hranu u tanjur. A kako sam imala usku haljinu, nakon prežderavanja trbuh mi je stršao pola metra. Eh.
Budući da se svima svidjelo, zaključili smo da treba tako nešto organizirati i za pravoslavni Božić. =)
četvrtak, 27.12.2007.
pukla na živce #2
Jučer sam išla u kazalište gledati prvu ukrajinsku operu – „Zaporožec za Dunajem“. Dogovorila sam se s curama iz doma – Ukrajinkama, da idemo zajedno. Karte su u džepu već tjednima i svakim danom sam sve veselija radi „izlaska“.
I tako, krenem ja dva sata ranije, ne bih li još nešto prije pojela. Čekam bus desetak minuta, super. Ukrcam se, sjednem, krenemo. Naravno, zaspim. Probudim se stanicu nakon što sa trebala izaći i presjesti na metro, ali nema problema, bus me isto vozi do odredišta, samo će to dulje potrajati. Ali imam vremena, prošlo je tek malo više od pola sata. Vozim se tako još 15ak minuta, opet zaspim. Budim se za 20 minuta, a bus stoji na istom mjestu. Pogledam ispred nas – milijarda autiju, maršrutaka, busova, ljudi… svi nervozno stoje i trube, viču. Koliko god sam navikla na gužve, i svjedočila totalnim kaosima u prometu, ovako nešto još doživjela nisam. Grad je izgledao k'o kad dođeš na naš krematorij noću, pa vidiš more svjećica. Ovdje je bilo more štop-lampi, svjetala i maglenki.
Prođe još 15 minuta, a bus se pomakao 300 metara, ako i toliko. Aha. Dobro, hajmo se orijentirati, Rahela. Naravno, plan grada mi nije stao u šminkersku torbicu za kazalište, pa onda bar da ime ulice vidim i budem već pitala ljude za smjer. Ulica Gorkogo. O, pa ona vodi do faxa, a od tamo imam ni 10 minuta hoda do kazališta. Odlično.
Treba javiti curama da kasnim. Vadim mobitel, on jadan nema mreže. Gasim ga, palim.. nema. Gasim, palim, gasim, palim, psujem, psujem, ništa. Odjednom – greška na kartici. Aaaaaaaaaaa! Kakva greška na kartici, što sad to znači?! Uglavnom, ništa od mobitela. Bus i dalje stoji. Kažem vozaču da otvori vrata, idem ja pješice. Vozač me ignorira. Ponavljam par puta, svaki put sve glasnije. Pridružuje mi se nekoliko ljudi, svi bi van, ovo nema smisla. Vozač nas sustavno ignorira. Sad više ne znam ni koliko je sati. Krete napokon otvara vrata, i ja potrčim. Sva sreća, pa je cijelim putem uzbrdo. Trčim, trčim, jedva trčim, sad već hodam… Ali brža sam i dalje od svih ljudi i autiju. Kao da je netko zaustavio vrijeme, ali je mene to zaobišlo. Slow motion.
Napokon dolazim do faxa, kupujem usput fornete, trčim i jedem. Skoro se zadavim fornetom. Kupujem sok. Sve ok, opet potrčim. Dolazim do kazališta, nikog nema. Kod mene su karte, znači nisu ušli. Ali gdje su? Mobitel mi i dalje ne radi. Sretnem prijatelja, on me izvijesti da je Olesja na putu, a Oksana ima visoke pete i zapela je u gužvi, ima treći slom živaca i neće doći. „Tek treći“ – pomislim. Dobro, čekamo mi tako Olesju, ona je jadna isto u gužvi zapela, dolazi sa skoro pola sata zakašnjenja. Ulazimo pred sam kraj prvog čina, ali nije bed, jer shvatim da sam tu operu već gledala… Fantastično. Srećom je izvrsna, inače mislim da bih ja bila ta koja tamo vrišti.
Kijeve, al te danas volim…
ponedjeljak, 24.12.2007.
živjeti sam...
Cijeli tjedan ljudi odlaze, jedan po jedan. Svaki dan se s nekime opraštam. Neki su mi više prirasli srcu, neki manje, no za svakoga mi je žao što je otišao. Jučer sam Tanju otpratila na avion, ona je zadnja od odlazećih. Ostala sam ja i 10 Azijata (zvuči k'o bajka=).
I tako se ja jučer popodne vraćam u stančić, potpuno prazan. Pokušavam se naviknuti na to da mi sve djeluje tužno i mrtvo kad nema ljudi oko mene. Kao da je zima ušla u prostorije. Trudim se razmišljati o svim pozitivnim stvarima za koje sad imam vremena, mira i prostora. To me donekle obraduje. Tako ohrabrena i bolje volje, ulazim u kupaonu, ne bih li si priuštila relaksirajuću kupku, kad li neka fleka projuri. Odskočim, ponosna što nisam vrisnula k'o curičak. Koj' je pak sad to vrag?! „Sam da nije ogromni mrav, sam da nije ogromni mrav. Ili superbrzi crv, to bi me dokrajčilo.“ – ponavljam u sebi, razmišljajući o svojim fobijama. Naluknem se, gad se pomakne, ja opet odskočim (opet bez vriska, wuhu). Al' ovaj put sam vidjela što je… Žohar! Kmeeeeee! Neću imat žohare! I zašto baš sad?! Naravno, isti tren sam se zdeprimirala. „Fuj žohar, fuj žohar! Kaj da mu napravim? Oni su otporni na sve. Čak i bez glave žive tjedan dana, i onda još umru od gladi! Bila je neka emisija, rekli su da će oni jedini preživjeti veću katastrofu. Aaaaa, glupi žohar! Kaj da napravim, kaj da napravim? Da ga posprejam lakom za kosu? Ili zgnječim nečime? Fuj, neću ga zgnječit, onda ću se zrigat dok ću mu bacat ostatke. Ok, sad mi je zlo… KAAAJ DA NAPRAAAVIIM??!! Ha, napokon dobra ideja – glupan je na umivaoniku… Utopit ću ga!! Da, da. A s čim da ga pogurnem? Nema šanse da ga rukom diram! Što je sve u blizini: četkica za zube – ne, to nikako; sapun – presklisko; ručnik – a-a; šampon – može!“ Uzmem šampon, i zafitiljim gada u otvor umivaonika, te pustim kipuću vodu – u slučaju da zna plivat i ronit, neka ga sprži.
Danas sam zalijepila sve rupe na zidovima kupaone, za svaki slučaj ako je kroz njih došao. I mislim da vam ne moram reći da se kupala nisam. Niti želim uskoro. A ruke i zube perem u kuhinji. =)
Tak iznervirana i isprepadana, otišla sam leći. Uzela sam Nini televiziju, pa imam kaj raditi prije spavanja, kad se već ne mogu došaptavati sa cimericama. Naravno, nije bilo ništa pametno na programu, pa sam je ugasila. Ležim ja u mraku, nikako da zaspim, i počnu mi padat na pamet horor scene, duhovi i takve gluposti. „Rahela, glupačo, daj zaspi više!“ Prekasno. Tako sam samu sebe isprepadala, da sam spavala sa otvorenim svijetlom u hodniku. Kol'ko je ono meni godina?!
četvrtak, 20.12.2007.
zahod
kupaonica
kuhinja
gdje mi to živimo
Kad smo stigle u Kijev u studentski dom, znale smo već kako to sve izgleda i što se može očekivati. Bar smo tako mislile. Jer, naime, nismo znale da su one sobe u kojima smo mi boravili za vrijeme naših dvotjednih posjeta s fakultetom među najboljima. I to zato da privremenim gostima prezentiraju svoj dom kao odličan, dok stalni gosti žive mnogo lošije. Srećom, i ovaj put smo dobile veliki stan. Da, ovaj dom je prostran, ljudi žive u jednosobnim stanovima. Ima i drugih domova, poput naših u Zagrebu – gdje se živi u malenim sobicama. Ali ovaj dom je prastar, loše održavan, i minimalno opremljen, dok su oni manji suvremeniji.
Prvo što smo primijetili je da televizija ne radi, i nakon nekog vremena – kad smo shvatili da nam je neće popraviti ili zamijeniti – zamolili smo ih da je odnesu jer samo zauzima prostor (kojeg ionako nedostaje). U ormarima nema dovoljno mjesta za nas 3, a bome ni u hladnjaku. Kada nam je puštala. Stalno nam pregaraju svjetla, a dok ih zamjene prođe i desetak dana. Sami ih ne želimo mijenjati jer se sve jedva drži na okupu, a ako se nešto razbije, treba se i platiti… Pa smo tako Tanja i ja odlučile same uljepšati stančić što je više moguće za što manje novaca. I sasvim nam je to lijepo ispalo. Možda i prelijepo jer nam je čistačica natuknula da ovdje ne vole kad se netko previše udomaći.
Prvo smo se oboružale ni manje ni više nego Cilit Bangom (ovo nije reklama=) i izribale svaki centimetar stana. Fuj, iju, blah! Takve stvari u životu nisam vidjela, a možda ni svijet jer tko zna što se sve razvilo i uspjelo već i mutirati od zadnjeg čišćenja. Zatim smo premještali namještaj sve dok nismo bile zadovoljne izgledom i dobivenim praznim prostorom. Hehe, pa nam je čistačica došla i rekla da hladnjak i peć ne smiju biti preblizu, ni manje ni više jer se onda u zrak ispuštaju freoni i radi se crna rupa i MOLIM, O ČEMU TI PRIČAŠ?! Pa smo ih razmaknule 10cm i onda je bilo u redu. Također, kupile smo nekakav izolator i oblijepile time prozore jer ne dihtaju; žicu koju smo razapeli u kuhinji i na nju vješamo lagano suđe jer je zid beton i ne može se napraviti rupa u njemu; opskrbile smo se svakojakim vješalicama, krpama, podmetačima, otiračima, gomilom suđa, te raznoraznim dekoracijama.
Sada to ovako izgleda…
moj bor
Nije li prekrasan...
ponedjeljak, 17.12.2007.
Petrova šalica
Sad više nemreš gnjavit... =)
nedjelja, 16.12.2007.
prijetnja
AKO NE VIDIM USKORO NEKI NOVI KOMENTAR, PRESTAJEM PISATI BLOG!!! A da znate, baš sam namjeravala novi post objaviti. E, sad baš neću! Ajmo, ajmo...
nedjelja, 09.12.2007.
most zaljubljenih
Tek par stotina metara od najužeg centra uzdiže se brežuljak, naravno, u zelenilu. Tamo je jedan od najljepših parkova, diljem kojeg pogled seže na pola Kijeva i Dnjepar. A na kraju parka nalazi se most. Zapravo je to obični mostić u funkciji nadvožnjaka, no, neki romantičar ga je prenio u simbol ljubavi skočivši s njega. To je, naime, most zaljubljenih. Zaljubljeni tamo dolaze i izjavljuju svoju privrženost. Nebitno je li ona uzvraćena ili ne. Ako je uzvraćena - potpisuju se i crtaju po mostu; stavljaju na nj lokote s urezanim imenima, datumima, ljubavnim porukama; vežu raznobojne rupčiće na svjetiljke i grane okolnog drveća (još nisam uspjela otkriti što to simbolizira); ljubakaju se… Ako nije – i oni skaču s njega. Ne znam koliko samoubojstava ima, ali znam da se jako puno ljudi voli. Ovoliko puno….
Uključujući Tanju…
Ali i mene... aaaaaaw
subota, 08.12.2007.
Jing i Jang
No, nisu baš Jing i Jang, ali su Jeni i Jani. =)
Ona je bistra i draga cura iz Njemačke, on je nasmijani polupsihopatični Čeh koji voli pjevati i svirati svoju gitaricu. U principu nemaju ništa zajedničko doli 3 slova imena.
D-I-S-C-O
Bili smo u diskaču. Bilo nas je puno. I bilo nam je odlično.
Potkupili smo Zlice da nam otvore vrata u 4 ujutro. Naravno da su prvo bile odurne, ali mito i korupcija su učinili svoje.
Ovo smo mi na odlasku...
... a ovo mi u disku.
Momci...
S lijeva na desno: „zavodnik" Anton, Dmitro (Dima), Jaroslav (Jarik) i lektor Nino.
Iz zavodnika u „dečka s naslovnice".
... i djevojke.
Elisaveta (Liza), Tanja, Olesja, Irina (Ira), Ja i cimerica Paulina.
Paulina, Ja (i lijepa velika fleka od Tanjine pive), Oksana, Tanja (nanositeljica fleka - nije bed, ja sam nju skurila).
Svašta nešto...
Jarik i Aiko.
A kad je ponestalo novaca...
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Tko je tko od pridošlica na blogu-->
--> Aiko - Japanka iz doma. Simpatična, no ne biva često s nama.
--> Dima, Jarik, Liza - prijatelji Olje, Ninine studentice. Upoznali smo ih na tulumu u njihovom domu. Naš je ljepši.
Dima je zanimljiv momak, koji, eto, baš i ne zna kad treba prestat piti. Redari su ga otpratili pijanog do vrata diska...
Jarika smo dosad vidjeli isključivo u odijelu. Dao mi je da nosim njegovu kravatu, i meni bolje stoji.
Liza je poprilično obrazovan poliglot. Ali je fufa svih fufica...
--> Ira - Sergijeva cura. Sasvim normalna djevojka. I može stvarno puno popiti.
--> Olesja - apsolventica srpskog jezika, učiteljica plesa, svira klavir i harfu, i kod nje peremo veš.
--> Oksana - Olesjina cimerica. Njih dvije su vječito nasmijane i spremne za akciju.
utorak, 04.12.2007.
[požeža] #2!!
Sumnjam da je itko očekivao da će ova tema imati nastavak. Ali ima. I to kakav! Za filmove kažu, i slažem se, da je drugi dio uvijek lošiji od prvog. Da je ovo film, nitko to zasigurno ne bi ni pomislio, kamoli rekao.
Ovaj vikend proveli smo na vikendici Ukrajinke Tanje. Nas 5- protagonistički trio fantasticus, Tanja i momak joj. Njima ću kasnije posvetiti poseban dio jer svakako zaslužuju. Vikendica je 28 km od Kijeva, u selu Hotjanivka. To zapravo i nije selo, već kompleks vikendica, i to uglavnom Kijevljana. Još davnih dana profesori su od države dobili dio zemlje nedaleko Kijeva, i tamo izgradili kućice - isključivo vikendice jer se takva naselja ne mogu registrirati kao mjesto boravka.
Vikendica je prekrasna, relativno velika i super uređena, s udobnim krevetima. I ima saunu! Nakon cijelog dana prežderavanja, odmaranja i zabavljanja, pao je mrak, a s njime i snijeg. Idila. Vatra je gorila u vrtu još od roštilja, mi smo sjedili na terasi i uživali… A zatim smo odlučili da je vrijeme za saunu. Svatko je dobio potrebnu odjeću – ručnik. =) Prvo su cure išle, onda momci. Odlična je ta sauna, sam se preznojavaš, a onda poslije ravno na snijeg. Ni ne osjećaš hladnoću, i baš godi. I tako smo se izmjenjivali – prvo cure 10 min, pa momci, pa opet mi… Nakon trećeg puta, došao je opet red na cure. No, mi smo se prvo slikale i kokodakale pred vratima saune, kad li odjednom – dim. Ne para, već baš dim. Iz saune. Sauna gori.
Uskoro su stigli i Tanjini roditelji. Otac se odmah bacio na provjeravanje situacije, a majka nam je izrecitirala ukrajinsku pjesmicu koja otprilike ovako zvuči:
„Oženio glupan glupaču, nisu znali što bi, pa su spalili kuću.“
A zatim je došao i otac, te rekao da je ionako već bilo krajnje vrijeme za remont. Potom su zajedno zbijali šale, te otišli. Ja još uvijek ne vjerujem…
Drugi dan prošao je hedonistički. I bez ikakvih opasnosti. Udomili smo susjedovog mačka, koji je pola večeri proveo pod jaknama. Napravili smo snjegovića - kod njih se snjegović kaže „snjigova baba“, tak da smo mu/joj i grudi stavili. I mačka na glavu. Išli smo i do rijeke. Izgrudali smo se, a zatim pjevali oko vatre na snijegu. K'o u nekom filmu. Hihi.
Sve u svemu, fenomenalan doživljaj. A razmišljamo i da se prijavimo u DVD, sad kad imamo radnog iskustva.
Naravno, smislila sam si prikladni nadimak Pogor(ah)ela.
Na Ninekovom blogu bit će i koja slika...
