Jučer sam išla u kazalište gledati prvu ukrajinsku operu – „Zaporožec za Dunajem“. Dogovorila sam se s curama iz doma – Ukrajinkama, da idemo zajedno. Karte su u džepu već tjednima i svakim danom sam sve veselija radi „izlaska“.
I tako, krenem ja dva sata ranije, ne bih li još nešto prije pojela. Čekam bus desetak minuta, super. Ukrcam se, sjednem, krenemo. Naravno, zaspim. Probudim se stanicu nakon što sa trebala izaći i presjesti na metro, ali nema problema, bus me isto vozi do odredišta, samo će to dulje potrajati. Ali imam vremena, prošlo je tek malo više od pola sata. Vozim se tako još 15ak minuta, opet zaspim. Budim se za 20 minuta, a bus stoji na istom mjestu. Pogledam ispred nas – milijarda autiju, maršrutaka, busova, ljudi… svi nervozno stoje i trube, viču. Koliko god sam navikla na gužve, i svjedočila totalnim kaosima u prometu, ovako nešto još doživjela nisam. Grad je izgledao k'o kad dođeš na naš krematorij noću, pa vidiš more svjećica. Ovdje je bilo more štop-lampi, svjetala i maglenki.
Prođe još 15 minuta, a bus se pomakao 300 metara, ako i toliko. Aha. Dobro, hajmo se orijentirati, Rahela. Naravno, plan grada mi nije stao u šminkersku torbicu za kazalište, pa onda bar da ime ulice vidim i budem već pitala ljude za smjer. Ulica Gorkogo. O, pa ona vodi do faxa, a od tamo imam ni 10 minuta hoda do kazališta. Odlično.
Treba javiti curama da kasnim. Vadim mobitel, on jadan nema mreže. Gasim ga, palim.. nema. Gasim, palim, gasim, palim, psujem, psujem, ništa. Odjednom – greška na kartici. Aaaaaaaaaaa! Kakva greška na kartici, što sad to znači?! Uglavnom, ništa od mobitela. Bus i dalje stoji. Kažem vozaču da otvori vrata, idem ja pješice. Vozač me ignorira. Ponavljam par puta, svaki put sve glasnije. Pridružuje mi se nekoliko ljudi, svi bi van, ovo nema smisla. Vozač nas sustavno ignorira. Sad više ne znam ni koliko je sati. Krete napokon otvara vrata, i ja potrčim. Sva sreća, pa je cijelim putem uzbrdo. Trčim, trčim, jedva trčim, sad već hodam… Ali brža sam i dalje od svih ljudi i autiju. Kao da je netko zaustavio vrijeme, ali je mene to zaobišlo. Slow motion.
Napokon dolazim do faxa, kupujem usput fornete, trčim i jedem. Skoro se zadavim fornetom. Kupujem sok. Sve ok, opet potrčim. Dolazim do kazališta, nikog nema. Kod mene su karte, znači nisu ušli. Ali gdje su? Mobitel mi i dalje ne radi. Sretnem prijatelja, on me izvijesti da je Olesja na putu, a Oksana ima visoke pete i zapela je u gužvi, ima treći slom živaca i neće doći. „Tek treći“ – pomislim. Dobro, čekamo mi tako Olesju, ona je jadna isto u gužvi zapela, dolazi sa skoro pola sata zakašnjenja. Ulazimo pred sam kraj prvog čina, ali nije bed, jer shvatim da sam tu operu već gledala… Fantastično. Srećom je izvrsna, inače mislim da bih ja bila ta koja tamo vrišti.
Kijeve, al te danas volim…
Post je objavljen 27.12.2007. u 15:12 sati.