kijeve moj

Kada sjediš za računalom u veleposlanstvu RH, možeš pisati hrvatskom latinicom. Problema ima tek nekoliko: već si zaboravio raspored slova s dijakriticima, ponekad umjesto z pritisneš y, nekad umjesto š,č,ć,đ,... napišeš s,c,d,... pa moraš nekoliko puta čitati i ispravljati napisano.



Svi građani Republike Hrvatske s privremenim boravištem ili prebivalištem u Ukrajini mogu glasovati u veleposlanstvu RH u Kijevu, Ulica Artema 50/51. Biralište je otvoreno od 7 do 19 sati u subotu i nedjelju, 24. i 25. studenog 2007.
Postoje dva popisa osoba s pravom glasa. Na jednom je cijelih 17 imena Hrvata koji u Ukrajini trenutačno žive i rade, ali im je stalna adresa negdje u Hrvatskoj. Na drugom je popisu 10 osoba s hrvatskim državljanstvom, koje stalno žive u Ukrajini.
Izborna komisija s nestrpljenjem očekuje svih 27 birača. U izbornoj je komisiji 10 članova (oni ujedno čine i glavninu glasačkog tijela), koji su podijeljeni u dvije skupine po pet (predsjednik + četiri člana) i izmjenjuju se u smjenama (jučerašnja jutarnja smjena danas dežura popodne i obrnuto).
S nemalim ponosom i zadovoljstvom mogu reći da je odaziv birača u Ukrajini velik. I ne samo to - za vrijeme prve polovice prvog dana glasovanja (prije 13 sati) glasovalo je gotovo 60 posto glasača. Sve je proteklo (i protječe) mirno i bez izgreda.

Poštovani gledatelji, prekidamo program zbog izvanrednih vijesti: jučerašnja jutarnja, tj. današnja poslijepodnevna smjena uspjela je osvojiti milijun kuna na milijunašu!

Hajduk i Pohajducena svakako zasluzuju jedan zapis. Naravno da njihova imena u stvarnom svijetu zvuce potpuno drukcije, ali ovo pisem bez da sam ih ista pitao pa, kao brizno, cuvam njihovu privatnost (zato nema ni fotke!).
On je Hrvat iz Splita, a ona Ukrajinka iz Kijeva. Medjusobno razgovaraju na mjesavini engleskog, hrvatskog i ukrajinskog, a njihova ljubav - osim sto ne poznaje jezicne, geografske i ine granice - isijava iz svake njihove kretnje.
Oni su nas, malobrojne Hrvate iz Ulice Lomonosova 81, upoznali sa svojim omiljenim mjestom za izlazak i uopce upozorili na stvari koje ovdje mozemo ocekivati. Nije da nas nakon dva i pol mjeseca nesto moze iznenaditi, ali - nije na odmet.
U visesatnom razgovoru, kako to obicno biva, izmjenjuju se teme jedna za drugom, pa se mogu cuti rijeci o upoznavanju hrvatskih nogometasa, utakmicama, blogu, cesti do Odese, trznicama sa sto tisuca kontejnera za prodaju, lijenoj macki, mladjoj sestri, prodaji skolskih pomagala, susretima s policijom, predizbornim prognozama,...
Izdvajam samo dvije pricice. Zasto? Uskoro ce sve biti jasno.

Derzavna avtoinspekcija naziv je ukrajinske prometne policije. Njihov je posao u skladu s njihovim nazivom. Uostalom, to rade sve prometne jedinice u cijelom svijetu pa ne treba dodatno objasnjavati.
Kao i kod nas, i u Ukrajini je dopustena kolicina alkohola u krvi vozaca 0,0 promila. Uhvate li policajci na djelu vozaca s vecim udjelom auk, on ostaje bez vozacke dozvole na licu mjesta, a nakon toga prolazi mucnu i dugotrajnu proceduru koju nisam zapamtio.
Za sve ostale prijestupe stvar je bitno drukcija. Najveca kazna koju u Ukrajini mozete platiti za bilo koji prekrsaj iznosi 15 grivnji. Zato se svaki vozac iz bilo koje nezgodne situacije moze pokusati izvuci (i uspjet ce u tome) nudeci kao pokoru 20 grivnji. (Ako ste stranac, stvar se rjesava dolarima.)
Nije ni cudo da svi koji govore o prometnoj policiji redovito upotrebljavaju njihov skraceni naziv i pritom se znacajno smijese trljajuci palac, kaziprst i srednjak iste ruke. DAI - u izgovoru "daj" - ima isto znacenje u hrvatskom i ukrajinskom.

Na slavenskom istoku prezime se navodi prije imena i ocinstva. Bez zareza jer se to ne smatra inverzijom. Dakle, zapamtite, u skolama, na fakultetima i opcenito u sluzbenim institucijama i situacijama prvo se govori prezime, a zatim ime.
No jednoj djevojci svi su se nastavnici obracali iskljucivo imenom pa tek onda prezimenom. Djevojka se zvala (i jos se zove) Olena Galavac (posljednji glas nije c nego c!). I sama pripovjedacica ove zgode tek je kasnije doznala razlog tome.
Naime, sve Olene prije ili kasnije (skraceno ili odmilja) postanu Lene, pa bi njezino ime i prezime - odnosno, pravilnim redoslijedom izgovoreno: prezime i ime - glasilo: Galavac Lena.*

Zivot je lijep.
Istina je da se sastoji od ruznih stvari kao sto su bolest i smrt, ali na kraju nekako ispadne da je rezultat svih tih pluseva i minusa - uvijek pozitivan. Takvo je barem zasad barem moje iskustvo.
Zao mi je sto ne znam kakvo je njegovo (kilometri su nekada ipak nepremostiva razlika). Duboko se nadam da je plus, bez obzira na bolest i smrt, ipak prevladao.

Kakav je bio covjek? Sto je u zivotu postigao? Po cemu ce ga pamtiti? Hoce li ga pamtiti?
Bio je covjek koji je prodao sve svoje imanje i zaradjen novac razdijelio djeci. Postigao je to da ga svi trgovci i krcmari docekuju s osmijehom, iako je nekada mladim trgovkinjama znao besramno, kao slucajno, rukom dodirnuti straznjicu i neumorno nuditi na probu svog neozenjenog unuka. Bio je ovisan o mnogim porocima, a samo se nekih uspio rijesiti.
Bio je religiozan.
Strog.
Mudar.
Radisan.
Veseo.
"Covjek i karakter".
Na kraju bolestan. Slab. Mrtav.

Kazu da si, kada stavis prst u more, spojen sa cijelim svijetom.
U mojoj blizini nema mora, ali ima bolja i neposrednija veza. Bez obzira na to, sada mi nista ne pomaze da budem spojen s grobljem u Vrbovcu. Nema veze sto tocno na vrijeme sjedim pred kompjutorom, spojen na mrezu svih mreza. Nema slike i zvuka.
Nema nicega, samo suze koje se cijede niz lice i golema nemoc koju nikako ne uspijevam progutati.

"Nije Bog macak!"
"Politika je kurva, a ko se njome bavi jos veca."
"Ljubi rit prkno."
"Mora se samo umrijet i srat."

Djede, hvala ti sto si me volio.

U ustanovi na fotografiji - koju zovu Ukrajinski dom (ustanovu, ne fotografiju) - odrzana je nedavno izlozba radova deset najistaknutijih ukrajinskih slikara u 20. stoljecu. Buduci da sam se nacrtao tamo (i lazno se predstavivsi studentom, platio za ulaz tek pet grivnji), podnosim subjektivno izvjesce.
Ukrajinci su brzo svatili ulogu prodaje u suvremenome potrosackom drustvu, tako su da me od najavljene izlozbe na pet katova docekali spomenuta izlozba u prizemlju i nesto sto bih nazvao sajmom umjetnina na ostala cetiri. U svakom slucaju, pokazano je tamo citavo mnostvo tema, tehnika i autora, ali izdvajam samo (meni!) najdomljivije.
Artura Koljnika spominjem prvog jer me svojim razigranim apstrakcijama razveselio te natjerao da izvadim blok iz torbe i pribiljezim njegovo ime (glasam za "Gitarista"). Pogled na predimenzionirana ulja na platnu Viktora Babencova s golemim dimnjacima i brodogradilistima (60-e godine!) podsjetio me na ono sto smo zvali socrealizmom te nuzno izazvao gorak osmijeh i pitanje u kakvu su sada stanju nekadasnje velike uzdanice sovjetskoga gospodarstva. Svu silu idilicnih i herojskih motiva iz slavne ukrajinske proslosti svjesno preskacem i dolazim do Tetjane Jablonske. Njezini detalji idilicne svakodnevnice, oslikani bezbrojnim nijansama iskljucivo sive i zelene boje, probudili su u meni nostalgiju i misao na jedini Vrbovec...
Na ostalim katovima predstavio se sijaset privatnih galerija iz cijele Ukrajine. I tu je bilo mnostvo imena, naziva, boja, pa sam nakon treceg kata sve brze i brze prolazio kroz taj labirint.
U pokrajnjim prostorijama na svakom katu udruga Art Kyiv organizirala je nekoliko skupnih tematskih izlozaba suvremenih autora. Anatolij Krivolap i Tiberij Siljvati uspjeli su iskociti iz ciklusa naslovljenog "Svijet boje" - prvi uglavnom narancasto-ruzicastim prikazima ukrajinskih motiva, a drugi raznobojnim apstrakcijama, koje bih - zahvaljujuci debelim slojevima boje - prije nazvao reljefima nego slikama. Igor Gajdai osvojio me ogromnim masovnim fotoportretima, a Oleksandra Zumajlova-Dmitrovska "slojevitim kombinacijama" (na fotografiji).



Kako bih o svemu tome mogao lijepo streberski pisati, imao sam uz sebe blok i olovku. Blok sam dobio od jedne politicki angazirane studentice u jeku predizborne kampanje, a u medjuvremenu je postao moj stalni suputnik. U njega upisujem sve rijeci koje moram zapamtiti, adrese koje moram posjetiti, stvari koje moram obaviti,... i to crvenom bojom. Tako jednostavno bolje pamtim.
Za razgledanja izlozbe nisam mogao ne primijetiti da me pozorno promatra svaka (bas svaka!) osoba koja mi dolazi ususret. Prvo sam pomislio da sam paranoican, a zatim kako sam sumnjiv jer hodam uokolo i biljezim nesto u blokic, skiljavo se naginjuci opasno blizu skupocjenim platnima. Zatim sam prestao razmisljati o tome, uvjerivsi samog sebe da mi fakat jebeno stoji nova jakna.
Na ulazu u peti kat ispao mi je blokic. Kao sto snita kruha s pekmezom pada na krivu (namazanu!) stranu, i on je pao na stranu koja mi, pisuci, nije bila vidljiva. Na njoj je bila zapisana rijec koju sam naucio na veceri dan prije. Velikim crvenim slovima na bijelom papiru pisalo je "ohuitel'no". Dobar prevoditelj to bi preveo kao "jebeno".



A da se ne smijem samo na svoj racun, pobrinuo se netko iz uprave Ukrajinskog doma, postavivsi ove zanimljive upute pokraj zahodskog umivaonika.

Snijeg pada bez prestanka vec dvadeset i cetiri sata. Vjetar puse i nosi ga, dize, spusta i kovitla, tako da ne znas pada li s neba ili se podize iz zemlje. Toliko ga je da silovito prodire u tvoju lodjicu, koju odmilja zoves terasom.
I ti uzivas, zavaljen na neudoban stolac, slusajuci glazbu i gledajuci film kroz prozor. (Tamo se neka djeca igraju, a roditelji vicu neka udju u kucu na sigurno i toplo. Par se bori s vjetrom i kisobranom, ne ispustajuci ruke. Marsruktka oprezno puzi cestom kroz guste pahulje. Nekoliko pasa lutalica sve promatra kroz buduci prozor novogradnje.)



U jutarnjem autobusu je apsolutna tisina. Nitko ni sa kim ne razgovara. Svi promatraju nanose snijega kroz koje se vozilo probija i u sebi izgovaraju molitvu za sretan put. Tisinu remete tek jednolican rad motora i poneka trublja na svakome vecem raskrizju. Ali, to shvacas tek nakon sto si sklopio knjigu i odlucio koju ces usporedbu ukrasti. Uistinu cudno.
Primjecujes kako se po zamagljenom staklu besumno spusta komad rastopljena snijega. Smijesis se. To je uocila i djevojka nasuprot tebi. I njezine se, nedavno krvavo obojene usne, micu u nijemoj molitvi.
Kondukterka sve tise i tise, sve rjedje i rjedje podsjeca putnike da plate kartu. Evo, iscezla je, nema je vise...
Na stanici kod Demijivske trznice u autobus ulaze djevojka i mladic, glasno se smijuci. Okrecu se unezvijereno, ne shvacajuci u kakvu su to nijemu bajku upali. Od tezine dobacenih im prijekornih pogleda gotovo se prevrce golemi autobus. Pocinju saptati jedno drugom, a za nekoliko trenutaka i oni usute. Ona je naslonila glavu na negova prsa i sklopila oci.
U tvojim usima odzvanjaju stihovi od sinoc:
"U subotu, u subotu navecer
sidi Ivo, sidi Ivo i place..."



Na fotografijama: ograda vojne akademije u susjedstvu nasega doma; Ulica Lomonosova oko broja 75; pogled s moje "terase".

Na mjestu gdje se spajaju ulice Lomonosova i Sofije Kovaljevske nalazi se golema rupa. U njoj je uvijek voda, bez obzira na temperaturu zraka i tla, tako da djeluje kao vjecni, nepresusni izvor na kraju grada. Oko nje se, uz pomoc jurecih automobila, voda razlijeva na sve strane.
Zelim li koristiti nepostojeci pjesacki prijelaz i stici do autobusne stanice, moram pregaziti i tu prepreku. Svakog jutra obilazim to vrelo u sirokom luku, izbjegavajuci oslanjanje na puna stopala. Ujedno cak rukama zadignem nogavice, kao djevojka koja na putu do dugoocekivana bala oprezno podize dugu, siroku suknju.
Jucer je u Kijevu pao prvi snijeg i vjecni se izvor zaledio. Hrabro sam, bez skretanja, krenuo preko njega, svjesno ostavljajuci rubove nogavica nezbrinutima. Bila je to velika pogreska. Jer, na kraju krajeva, i na ledu treba biti oprezan...

Iako je prvotni plan bio prosli vikend posvetiti proucavanju Odese, na nagovor Natase, Rahele i Tanje, jos sam jednom posjetio Lavov. Prvi je moj posjet ionako bio vezan uz (d)ruzenje, jelo i pilo; drugi sam mogao potrositi na razgledavanje grada i ucenje.
Dakle, na ovom sam putu naucio, shvatio, spoznao, osvijestio, ponovio, utvrdio (...) sljedece:

Putovanje u "stocnom vagonu" (tzv. plackarta - mnostvo lezaja, bez kupea) takodjer moze biti sasvim ugodno i zanimljivo, dok je cijena karte neusporedivo niza.
Glasan smijeh i zabavljanje pola vagona moguci su bez konzumacije ikakvih opojnih sredstava, a pritom izbezumljeni kartasi pokera oponasaju "napusene" strance.



Lavov je ljepsi nego sto ga se sjecam. U cijelom sirem sredistu grada tek je nekoliko suvremenih arhitektonskih intervencija, sve ostalo su zgrade stare stotinu godina i vise (jos samo kad bi ih netko obnovio!). Ulice su
poplocene kamenim kockama i, iako to zadaje brojne probleme setacicama s visokim potpeticama, mi ostali mozemo uzivati u umirujucem zvuku automobila i primamljujucem zvuku kocija.
Bez obzira na to sto je kos za smece u Kijevu rijetkost, u Lavovu to nije slucaj, ali je ucestalost hrackanja na ulici podjednaka.



Nacionalno sveuciliste Ivana Franka velik je labirint, a wc je najlakse naci postavljanjem pitanja na engleskom (ni u kojem slucaju ruskom!) jeziku.
Svi stanovnici zemalja bivsega SSSR-a znaju barem nekoliko fraza na svim slavenskim jezicima; trgovci daleko prednjace.
Kijev je najskuplji grad u Ukrajini, a Lavov ne zaostaje jedino u cijeni suvenira.
Placanje za fotografiranje u najljepskoj crkvi moze se izbjeci, ali tada treba biti oprezan.
Kuma srpsko-ruskog prijateljstva je Blazena Djevica Marija.



Svaki kafic mora biti tematski uredjen, ali bez obzira na njegovu starost ili suvremenost, zanimljivost ili nezanimljivost, usluga je jednako brza (naime, spora); od ulaska do prvog srka kave u prosjeku prolazi pola sata.
Za "podmornicu" (ukr. pidvodna lodka) potrebni su sljedeci sastojci: 200 grama piva, sok cetvrtine limuna, 50 grama votke, dvije case razlicite velicine. U casu s pivom iscijedi se limunov sok, a u casicu se ulije votka. Zatim se votka njezno spusti u pivo, a dobiveni napitak treba ispiti prije nego casica dotakne dno case. U tom slucaju votka se gotovo i ne osjeti, a nakon popijenih nekoliko koktela, ubrzano rastu smisao za ritam i potreba za plesom.
Studenti kemije umiju od pribora koji im je na raspolaganju u laboratoriju sastaviti odlicnu nargilu.
Kad znas prave ljude, sve je lako. Pa i dogoocekivani posjet ukrajinskom selu. (Hvala Ljudmili, Sergiju i Petru.)



Julija Timosenko je odlicno ispala na predizbornom plakatu i ta ce golema tapeta bas lijepo upotpuniti moju sobu.
Zalazak sunca moze trajati dva sata, a nebo moze izmijeniti onoliko boja koliko ih se moze vidjeti na ukrajinskim modnim pistama.



Da bi se uslo u nacionalisticki kafic u centru Lavova, treba cekati u redu i uniformiranu covjeku na ulazu priznati da nisi ni Rus ni komunist. Kako bi to dokazao, moras popiti casicu baljzama (biljnog likera s medom) i nadati se da ti se na celu nece pojaviti izdajnicka zvijezda petokraka.
U tom istom kaficu moguce je s vremena na vrijeme cuti rafal iz oruzja-igracke.



Kada na nekoliko dana odes iz mjesta u kojem zivis, ono ne prestaje postojati. Tako je moguce da tvoj povratak doceka potpuno izmijenjeno. Pod snijegom, naprimjer.