kijeve moj

Snijeg pada bez prestanka vec dvadeset i cetiri sata. Vjetar puse i nosi ga, dize, spusta i kovitla, tako da ne znas pada li s neba ili se podize iz zemlje. Toliko ga je da silovito prodire u tvoju lodjicu, koju odmilja zoves terasom.
I ti uzivas, zavaljen na neudoban stolac, slusajuci glazbu i gledajuci film kroz prozor. (Tamo se neka djeca igraju, a roditelji vicu neka udju u kucu na sigurno i toplo. Par se bori s vjetrom i kisobranom, ne ispustajuci ruke. Marsruktka oprezno puzi cestom kroz guste pahulje. Nekoliko pasa lutalica sve promatra kroz buduci prozor novogradnje.)



U jutarnjem autobusu je apsolutna tisina. Nitko ni sa kim ne razgovara. Svi promatraju nanose snijega kroz koje se vozilo probija i u sebi izgovaraju molitvu za sretan put. Tisinu remete tek jednolican rad motora i poneka trublja na svakome vecem raskrizju. Ali, to shvacas tek nakon sto si sklopio knjigu i odlucio koju ces usporedbu ukrasti. Uistinu cudno.
Primjecujes kako se po zamagljenom staklu besumno spusta komad rastopljena snijega. Smijesis se. To je uocila i djevojka nasuprot tebi. I njezine se, nedavno krvavo obojene usne, micu u nijemoj molitvi.
Kondukterka sve tise i tise, sve rjedje i rjedje podsjeca putnike da plate kartu. Evo, iscezla je, nema je vise...
Na stanici kod Demijivske trznice u autobus ulaze djevojka i mladic, glasno se smijuci. Okrecu se unezvijereno, ne shvacajuci u kakvu su to nijemu bajku upali. Od tezine dobacenih im prijekornih pogleda gotovo se prevrce golemi autobus. Pocinju saptati jedno drugom, a za nekoliko trenutaka i oni usute. Ona je naslonila glavu na negova prsa i sklopila oci.
U tvojim usima odzvanjaju stihovi od sinoc:
"U subotu, u subotu navecer
sidi Ivo, sidi Ivo i place..."



Na fotografijama: ograda vojne akademije u susjedstvu nasega doma; Ulica Lomonosova oko broja 75; pogled s moje "terase".