kijeve moj

Stvari su spremne. Čista i prljava odjeća leže u posuđenom kovčegu, a u nju je brižno zamotana nedopuštena količina alkohola. I suveniri. Nekome za uspomenu na moj boravak u Kijevu.

Posljednji pogled po stanu, barem u ovoj godini.
Ne izgleda kao prvi put kad sam ga vidio. Tada su njime dominirale prljave tapete razigranoga cvjetnog uzorka. Sada prevladavaju karta svijeta i Ukrajine, hrvatska zastava i uspomene na sve lijepe i nelijepe trenutke provedene unutar tih zidova. A bilo ih je…

Na kraju bi trebalo izvući i neki zaključak, misao koja bi kao munja bljesnula u mojoj glavi te kao grom zagrmjela i spržila sve nepotrebno, ostavivši samo bitno i savršeno jasno. Tako sam barem mislio na početku. Sada se samo pitam koliko je to očekivanje imalo smisla. Da, neke su stvari jasnije. I opet da, pojavilo se nekoliko stvari koje će na objašnjenje morati pričekati.

Kijeve moj, uspio sam te zamrziti u ova četiri mjeseca. Mrzim što mi do faksa treba sat vremena probijanja kroz gužvu, što ti nedostaju koševi za smeće, što svaki dan barem jedan sat provedem čekajući u različitim redovima. Čude me Ukrajinci, koji kao da ne znaju funkcionirati bez pritiska željezne čizme, a svoju višegodišnju potlačenost pokazuju čudnom bezosjećajnošću i nerazumijevanjem svega logičnog. A opet, već u sljedećem trenutku spremni su se tako široko nasmijati i pomoći ti kad to ni najmanje ne očekuješ. I moraš im vratiti osmijeh, čuditi im se, žaliti ih, voljeti,...

Zvono na vratima. Pristižu gosti na još pokoju čašu piva koje su sami kupili i nekoliko rečenica zapinjućeg razgovora. Pričat ćemo o čudno okićenoj jelki na faksu i direktoru koji dere neutemeljeno rješenje o iseljenju. Podsjetit ćemo se naučenih fraza na njemačkom, japanskom, ukrajinskom, hrvatskom,… Pozdravit ćemo se i otići na spavanje. Vidimo se u Zagrebu, ili za dva mjeseca u Kijevu, ili nikada. Evo ti moj mail; možda izmijenimo koje pismo prije nego nas stipendija, posao, ljubav ili tko zna što potjera u neki drugi grad i među druge ljude koje također nikada nećemo zaboraviti. Sretno!

Sretno i tebi, Kijeve moj! Znaj da te mrzim.
I znaj da lažem. Jer već znam da ćeš mi nedostajati…

Sljedećeg tjedna u našem će domu biti pusto; gotovo svi stranci odlaze kući na praznike. Zato je jučer organizirana oproštajka. Zamisao je bila shrpiti sve ljude s kojima smo općili u ovih nekoliko mjeseci, ali u tome nismo u potpunosti uspjeli. Nasreću, tulum je uspio. I to toliko da nam slijedi kazna za kršenje kućnog reda.
Evo samo nekoliko fotki. Ostale ćete ionako vidjeti za tjedan dana.

Već sam dugo dužan izvješće s vikenda provedenog u vikendici. Dakle, slijedi. Ovaj put samo fotke i nekoliko komentara.




Ovo su vikendica i Hajduk (Splićanin), koji je marljivo čistio snijeg svakih deset minuta.




Naši domaćini u domaćem ozračju




Roštilj i grijanje pokraj istog su neizbježni.




Klopa!

Poslije klope, red je na saunu, a poslije naše intervencije, sauna je izgledala ovako! Rahela je ovdje opisala tijek događaja.



Nakon dugog sna i oporavka od kasnonoćnog polugolog igranja vatrogasaca uživali smo u šetnji obalom rijeke Desne i vikendaškim naseljem u blizini.









A navečer smo izradili i snježnu babu.

Sada, kada su svi otišli, mogu se igrati s tobom, Taras.
Pogladiti tvoje tipke.
A mogu i uključiti kameru i proučavati se. Tako me drugi vide, tako uvlačim i ispuhujem dim, tako sjedim.
I što još pokazuje slika? Koliko je godina tom čovjeku? Tko je on, uopće? Čime se bavi? Je li sretan ili tužan? Zadovoljan? Voljen?
Zapravo, izgleda kao da se opterećuje sitnicama. Polako priča, a priče mu nemaju uvijek smisla. Voli pričati o sebi. Smiješno se smije. Ima bolestan smisao za humor. Sluša čudnu glazbu. Zna zakasniti na posao iz posve neopravdanih razloga. Kad je pijan, svima se upucava. Ponekad dosadan. Definitivno previše puši.
Tko je on, uopće?