kijeve moj

Vec i vrapci znaju da se u Kijevu sve (apsolutno sve! - od igle do lokomotive) kupuje na trznicama. Treba samo znati gdje se nalazi trznica s iglama, a gdje s lokomotivama.
Ako nemate zeludac koji podnosi prizore prodaje svjezeg mesa na praznim pivskim sanducima dok oko njega lete muhe i jure automobili, preskocit cete to nezaboravno iskustvo i posjetiti nekoliko uskospecijaliziranih prodavaonica. U prvoj cete kupiti sampon i vrece za smece, u drugoj - kruh i mlijeko, trecoj - voce i povrce, cetvrtoj - meso, petoj - pivo i sok za goste...
Na srecu, u posljednje se vrijeme pojavilo nekoliko prodavaonica u kojima se mogu kupiti sve potrebne namirnice. Kao posljedica toga, pretpostavljam, nastale su i trznice koje nisu usko specijalizirane, nego nude sirok spektar proizvoda.
I nemojte misliti da je kupovanje na trznici nesto cega se treba sramiti. Zelite li kupiti najskuplji kaput u Kijevu, nude vam se dvije mogucnosti: Grand Gallery na Hrescatiku* ili trznica Petrivka!

Trgovci na trznici zanimljiv su soj. S njima se ponajprije treba cjenkati. Ali, cim cuju da ste stranac (a to cuju i prije nego sto prva zracna struja prodje preko vasih glasnica), vasi izgledi za snizavanje cijene rapidno se smanjuju. Ne samo to, cijena odjednom postaje visestruko veca od one koja vrijedi za domace stanovnistvo.
Tako sam obicno dekodiranje mobitela (koje se Ukrajincima naplacuje cetrdeset grivnji), nakon sto sam obisao cijeli Radio rynok** i sve "dekodere" na njemu, uspio platiti "tek" 65. Prvotno navedena cijena svakoga od njih iznosila je 100 grivnji!
Ipak, cijenu jednog sala uspio sam spustiti sa 60 na 45 grivnji, i to smatram velikim uspjehom.

Nakon toliko iskustva shvatio sam kakva se taktika trazi. Trznicom treba hodati mrko i oholo, otvoreno pokazujuci sumnju u kvalitetu ponudjene robe. Naravno, bez previse govora jer je upravo govor izdajica neukrajinskog podrijetla. Frktanje nosom i ispuhivanje je pozeljno, a zanima li vas cijena nekog proizvoda, samo s dosadnim nezadovoljstvom pokazite na nj i pitajte: "Skol'ko?" Pritom se nadajte da nitko nije primijetio naglasak, melodiju, miris ili bilo kakvu natruhu "zarubezija"*** u ispustenu glasu.
Steta sto mi sve to nije bilo poznato jucer.

N.R.: Koliko?
P1: 2200.
N.R.: To je skupo.
P1: Da, ali mi imamo najbolju robu na cijeloj trznici. Nitko nema nista takvo. Nadjete li ovakav kaput kod jos koga, poklonit cu vam ga.
N.R.: Ha, ha. Imate li nesto krace, ali takve boje?
P1: Ne! Mozda postoje neke jakne, ali to nije tako kvalitetno. Ako zelite takvu odjecu, kupujte je u Harkovu! Kod nas je samo najbolja roba, izravo iz Njemacke!
N.R.: No, blago vama.

N.R.: Imate li nesto slicno, ali druge boje?
P2: Imamo. Imamo krasne sive kapute.
N.R.: Imate li neki kaput da nije siv ili crn...
P2: Imamo lijepe tamnoplave jakne.
N.R.: A imate li nesto smedje?
P2: Odakle ste vi?
N.R.: Iz Hrvatske.
P2: Znate, ja robu nabavljam u Italiji i uzimam samo crne i sive kapute jer samo takve mogu ovdje prodati.
N.R.: Hvala.

N.R.: Mogu li probati onaj kaput?
P3: Hm!
N.R. Mogu li probati onaj kaput?
P3: Vi se dobro cjenkate - kao da kupujete auto.
N.R.: ???
P3: Takav kaput danas ste vec probali. (Jos se pitam odakle mu ta informacija!)
N.R.: U redu. Ne trebam ga probati. Recite mi cijenu.
P3: Nisu li vam rekli koliko kosta?
N.R.: Rekli su mi nekoliko razlicitih cijena. Zanima me vasa.
P3: Rekli su vam da taj kaput kosta 1500 grivnji.
N.R.: Rekli su mi i puno vise, ali ga jos nisam kupio.
P3: Za vas taj kaput kosta 1500 grivnji. Dobili ste popust od 400 grivnji (i to je nekako znao!). Sto jos hocete?
N.R.: Apsolutno nista. Hvala i zbogom.

P.P.: Znas, oni su jako izravni.
N.R.: Kako to mislis?
P.P.: Kazu tocno ono sto misle.
N.R.: Zar to nije dobro?
P.P.: Jest, ali ja na to nisam navikla.

T.H.: Makni ga od mene!
N.R.: Zasto?
T.H.: Ne mogu ga vise podnijeti! Stalno mi govori da imam lijepe oci.
N.R.: Mislio sam da djevojke vole primati komplimente...
T.H.: Da, ali cetiri kroz vecer, a ne cetiristo cetrdeset cetiri u minuti.



S.U.: Oni su cudni.
N.R.: Zasto?
S.U.: Ono sto zele, to i ucine.
N.R.: Sto je tu cudno?
S.U.: U redu, nije cudno, ali ja tako ne mogu. Put oko svijeta i moja je mastarija, ali zasad, nazalost, nedostizna. Oni su jedini koje znam da to zele i uistinu cine.

N.H.: Njih pet ima energije kao da ih je petnaest. Joj, da imam para, sad bih bila s njima u tom vlaku!
N.R.: Znam tocno sto mislis.



Kada zivis 1200 kilometara od kuce, dolazak svakoga Hrvata velik je dan. Nema veze sto ga nikada prije nisi vidio. Sama cinjenica da ces s nekim razgovarati na materinjem jeziku i dobiti svjeze vijesti iz Domovine probudi u tebi slatko iscekivanje. (Dobro rece N.: "Sada znam zasto su iseljenici desnicari!")
Kada, dakle, jednog dana cujes da nekoliko Hrvata putuje svijetom, a - gle cuda! - Kijev je jedna od njihovih stanica, nudis smjestaj bez imalo razmisljanja.
Cim se nadjete na kolodvoru, zasja sunce, a to sto je njih pet (umjesto - tko zna zasto - ocekivane dvojice) najmanji je problem. Snaci cete se za spavanje, to je tako jasno!
I odjednom pocinje. Plima energije dodje odnekud i vise se ne spusta. A to nije tek uobrazilja tvoga hrvatskog srca i nostalgicnog uma, nego isto osjecaju Kijevljani, a ako vec oni ne - Kijevljanke sigurno. Jer svaka od njih upravo doznaje kako su joj lijepe oci i kako je vjecna ljubav tu, nadohvat ruke, samo je treba imati hrabrosti zgrabiti.
Tko bi znao je li to zbog energije, konstelacije zvijezda ili karme, ali portirka na ulazu odjednom uopce ne zeli primiti novac kao nagradu za svoju sutnju; prihvaca tek bocu vina gurnutu u ruku. I suti.
Internacionalno drustvo na tulumu napokon se opusta (zbog kolicine pozitivnog zracenja ili cuge?) i razgovara bez zadrske, pjeva i glasno se smije. Tada nema zanimljivijih tema za razgovor od putovanja, fotografije, studentskog zivota, cudne i nelogicne birokracije, folklornih drustava, brzog citanja, hrvatskog pravopisa, gradnje na obali,... A kad se nakon dva mjeseca samo slusanja iz tvog grla napokon zaori klapska pjesma,... treba li sto reci?
Sljedeci ti dan uopce ne smetaju voznja marsrutkom, metroom, hodanje po gradu, trazenje veleposlanstava: suha usta ovlazis sokom, glad utazis sendvicem, hladan vjetar otjeras kapom i salom.
A kada sve to prodje (cak i pozurivanje da stignemo na vlak i briga hocemo li naci pravi peron) i vlak uz zvuke pozdravne koracnice krene prema Moskvi, okrenes se na peti i polako vratis u svakodnevnicu. Tvoj te stan doceka prazan i mozes tek pustiti glazbu s cd-a da otjeras tu grozomornu tisinu. Odjednom ti se ucini da boca dvadesetogodisnjeg moldavskog vina nije jedino sto je prazno u Lomonosovoj 81.
Sutradan pri ciscenju stana pronadjes tri rucnika, dezodorans, britvicu za brijanje, potkosulju, punjac za mobitel. I pomislis: "Ivane, Ivica, Milane, Mladene, Zorane, sretno! Stvari vam vracam u Venecueli!"

Ne mislim često o tome jer bih poludio, ali sasvim sam siguran da bi moj život izgledao potpuno drukčije da još za osnovnog školovanja nisam zauvijek izgubio jednog roditelja.
U tom sam prijelomnom trenutku čuo brojne, tada čak djelotvorne riječi utjehe, ali tek sam mnogo kasnije shvatio da ipak postoje osobe koje bismo mogli nazvati nezamjenjivima.
I iako ne želim živjeti u prošlosti i trošiti vrijeme na razmišljanja o tome "što bi bilo kad bi bilo", ne mogu spriječiti povremenu pojavu neobjašnjive sjete i tupe praznine u skrivenom dijelu sebe, kada moram stati, zažmiriti i duboko udahnuti kako bih nastavio normalno funkcionirati.
I tada sam sebe prisilim na osmjeh, svjesno dozivajući u sjećanje i one trenutke u kojima sam sa samozadovoljnim ponosom, smiješeći se, gledao u nebo i osvješćivao majčine riječi: "Tata se sada smije."
A opet, ne mogu se ne upitati koliko je puta plakao.

Svako jutro na ulazu u zgradu fakulteta cuvaru treba pokazati propusnicu. (Naravno da CE moja propusnica uskoro BITI gotova!*) U nedostatku propusnice, dovoljan je bilo koji dokument, a svima je najomiljenija putovnica. Iz putovnice se tada u jednu masnu biljeznicu prepisuju moje ime, ime po ocu i prezime, broj putovnice, broj sobe u koju sam se namjerio te tocno vrijeme moga ulaska u hram znanosti. Moj potpis nije obvezan.
Bilo je dana kada sam znao samouvjereno proci pokraj portira i samo mu klimnuti te promrmljati nerazumljiv pozdrav. A bilo je i dana kada mi to nije uspjelo pa sam se sramio pred golemim ogledalima u predvorju nakon portirova stroga uzvika: "Molodoj celovek!"
Na svu srecu, nakon mjesec dana svakodnevnog dolazenja, ispitivanja, prepisivanja i nesto rjedjeg potpisivanja, zapamtili su me svi cuvari na ulazu pa sada uistinu mogu uci u zgradu i - samouvjereno i bez zaustavljanja - promrmljati nerazumljiv pozdrav.

Fakultetska je knjiznica u drugoj zgradi.
I na njezinu je ulazu portir, a ponekad portitka. Da, i njima treba pokazati "propusk". Na nesrecu, oni me nisu uspjeli tako brzo zapamtiti.
Ako je guzva i odjednom udje nekoliko ljudi u zgradu, brzo se formira red. A redove najmanje volim. Jer znam da me na drugom katu, pred informatickom ucionicom, ceka jos jedan.
Ako sam lose volje, ta me procedura umara. Ako me portirka nakon nekolikominutnog proucavanja putovnice pita kako se prezivam, vec sam lagano zivcan. Ako mi kaze da joj slovkam prezime, moj bariton odzvanja u inace tihom predvorju.
Tih i takvih dana penjanje na drugi kat ispunjeno je razgovorom sa samim sobom** . "Da, oni traze moju putovnicu; tu me kontroliraju, kao SBU***; ne puste me da normalno obavljam svoj posao; mogli su barem staviti neku pismenu osobu na ulaz; sto je to napisala?; ja nisam Ratukovic; kako prvo slovo imena moze biti i prvo slovo ocinstva?; ako u putovnici ne pise ime po ocu, znaci da se ne koristi; ono nije broj putovnice, nego JMBG,...!" Smirim se ako na drugom katu nema reda.

Na ulazu u banku ne treba pokazati nikakav dokument. Tamo svi ulaze i otamo svi izlaze bez zaustavljanja (nakon stajanja u redu). Bio sam i ja jucer u banci; otvarao sam racun kako bih mogao primati placu.
Kad sam dosao na red, sluzbenica mi je dala obrazac koji moram ispuniti. Jednojezican. Ukrajinski.
Kad je vidjela sto sam napisao, samo se nasmijala i uzela ga bez rijeci.

Njega se nije moglo ne zamijetiti. Čim je ušao u autobus, svi su se osjetili nižima, ćelavijima, debljima, lošije odjevenima. Unio je i poseban miris jutarnje svježine, koji je isparavao iz njegova tek obrijana lica.
Izgledao je kao da ne pripada ovom sivom jutru i bezličnim putnicima u autobusu, kao da ga nije dotaknulo ni zrnce prašine s obližnjega gradilišta. Njegova odjeća djelovala je kao da je šivana samo za njega i nigdje drugdje ne može se kupiti ili vidjeti nešto slično. Sve je na njemu bilo jedinstveno, a on je bio ljepši i posebniji od svih unikata. Da sam i htio, nisam mogao odlijepiti pogled s njega.
Sve su djevojke posegnule za zrcalima u torbi, provjerile svoj odraz i namjestile osmijeh, svi su ga muškarci dobro odmjerili, okrenuli glavu na drugu stranu i povremeno skivećki proučavali. On je dugim prstima dodao novac kondukterki, koja je odmah otrčala do stroja za poništavanje karata iako joj se uoće nije obratio.
Sve je vrijeme razgovarao s prijateljem, ne primjećujući kakvo je raspoloženje izazvao u autobusu. Za njega u tom trenutku nije postojalo ništa osim prijatelja i razgovora s njim. Teško je reći, ali možda je upravo zbog mješavine samouvjerenosti i skromnosti, smirenosti i odlučnosti, kojom je zračio, i bio tako poseban.
I njegov je osmijeh bio nesvakidašnji: svaki put kad bi pokazao dva savršena reda bijelih zuba, nešto bi bljesnulo u desnom kutu njegovih razvučenih usana. Zlatna četvorka.

Sobe u studentskom domu nikako se ne mogu nazvati jednoobraznima. Sve se, doduse, sastoje od hodnika, kuhinje, kupaonice, wc-a, spavaće sobe i balkona, ali u jednima je soba veća, u drugima manja, u trećima se na balkon izlazi iz kuhinje, u četvrtima - iz sobe, u petima su pak tapete s cvjetnim uzorkom (i samo su malo zamusane), a u šestima s nečim što nalikuje dugi između oblaka (i malo su podrapane),...
Namještaj se također razlikuje. Neki se stanovnici koriste dvama krevetima, a neki čak trima, nekima je na raspolaganju radni stol uklopljen u ormar s policama, a drugi uopće nemaju police.
Ipak, jedna je stvar ista u svim našim sobama: svaka, i najmanja, pojedinost obilježena je osmeroznamenkastim ili deseteroznamenkastim inventarnim brojem. Tako se moj radni stol zove 1103256830, hladnjak se odaziva na ime 1103887655, a za stolice sam zaboravio. Ti su brojevi ispisani alkoholnim flomasterima raznih boja, ovisno o boji podloge, naravno, a ponekad se moze upotrijebiti i korektor u olovci.
Osim toga, na vratima ugradbenog ormara u hodniku svakome su od nas na tečnom ukrajinskom jeziku objašnjena pravila ponašanja za vrijeme požara ili neke druge nezgode, shema zgrade s označenim mjestima protupožarnih aparata, obavijest o zabrani pušenja, kućni red i popis svih predmeta koje je stanar dobio na korištenje (osim spomenutih dijelova namještaja, tu su još i čajnik, šalice, koševi za smeće, metla, lopatica, umivaonik, kada,...).
Postoje i pravila ponašanja u liftu; ona su, naravno, izvješena u liftu samom (a u metrou je isto dobro pročitati pravila korištenja, samo što se ta količina teksta ne stigne pročitati ni od prve do posljednje stanice, a kamoli na kratkoj ruti koju koristim). Svaki popis pravila ponavlja se u svim zajedničkim prostorijama, a nedavno su postavljene i obavijesti o tome kako treba izgledati i kome treba dostaviti "zajavku" o posjedovanju vlastita kompjutora, kasetofona ili neke druge naprave. U toj prijavi svakako treba navesti i serijski broj spomenutog stroja!
Uistinu, svakim je danom sve zanimljivije u Ulici Lomonosova 81 (1108735694, inventarni broj zgrade, ispisan bijelom bojom za beton, ponosno stoji odmah pokraj kućnog).

U Kijevu se svaki dan nesto dogadja, tj. svaki sam dan u glavnoj ulozi nekoga skeca. Kad kupujem ljepilo, sudjelujem u komediji; kad cekam u redu u metrou, osjecam se kao u tragediji. No, covjek se na kraju privikne na sve, i to je ono sto mi je ovdje najzanimljivije.
Polako shvacam da sam neke stvari uzimao zdravo za gotovo i da nisam mogao zamisliti zivot bez njih, a kad ono - ziv sam i zdrav i ne nedostaje mi nijedna dlaka s glave (doduse, ovo s dlakama je mozda pretjerano!).

...



Rijeke automobila slijevaju se svakom ulicom, ne obracajuci previse paznje na boje na semaforima. Svaki prelazak preko ulice je rizik (zato valjda i postoje pothodnici na gotovo svakom raskrizju!).
Osim prometa, osobito mrzim jedan njegov dio - javni prijevoz. (Ali, tako je vjerojatno u svakome velikom gradu.) Marsrutke koje koristim voze ljudi u cije vozacke sposobnosti i suosjecanje prema putnicima ozbiljno sumnjam. U svakoj je marsrutki guzva, a vozaci vole odlucnije pritiskati i gas i kocnicu, tako da se nakon nekoliko stanica pretvorimo u masu izmijesanih i prignjecenih udova.
Buduci da se u Kijevu stalno nesto radi, cesta su suzenja cesta i zakrcenja prometa. Na putu kojim svakim danom prolazim grade novu stanicu metroa i cesta se s cetiri trake suzava na jednu. Mozete li zamisliti kako to izgleda? Podsjecam da se vozaci ne obaziru na svjetla na semaforu!
Svako je jutro tamo zastoj neopisivih razmjera. Jednog je jutra vozac nase marsrutke krenuo trakom za vozila iz suprotnog smjera i stao u pola raskrizja. Nastavili smo pjesice, probijajuci se kroz hrpu vozila. A jednom je, pak, odlucio probiti se nogostupom! "Prestigao" je tako kolonu vozila, a dio puta skratio je prolaskom kroz razrovano gradiliste! Dok sam ja pokusavao zatvoriti usta i sjetiti se sto da uopce mislim, nekoliko je ljudi uzviknulo: "Molodec!" (Bravo!), i to bez imalo ironije.

...



Danas je na faksu opet bila festa. Jedna od dvije nase tajnice slavila je rodjendan. Pocastila nas je jabukama, kruskama, grozdjem, bombonijerom Venecijanske noci, tortom od oraha, gruzinskim vinom i sampanjcem. Jedna od profesorica s katedre odrzala joj je divan govor u kojem joj je zahvalila za sve sto cini za nas, pohvalila njezinu ljepotu, gracioznost, marljivost, inteligenciju, spremnost na salu,... i pozeljela joj svako dobro u daljnjem zivotu. Ova je tada rekla kako joj je najljepse to sto radi na tako krasnom odsjeku, okruzena svim tim dobrim ljudima. Skoro sam se rasplakao.
Kada je doslo vrijeme da se preda zajednicki dar, profesorica oratorica predala je razdraganoj tajnici prekrasan buket od pet bijelih krizantema! Opet su mi skoro navrle suze.