kijeve moj

P.P.: Znas, oni su jako izravni.
N.R.: Kako to mislis?
P.P.: Kazu tocno ono sto misle.
N.R.: Zar to nije dobro?
P.P.: Jest, ali ja na to nisam navikla.

T.H.: Makni ga od mene!
N.R.: Zasto?
T.H.: Ne mogu ga vise podnijeti! Stalno mi govori da imam lijepe oci.
N.R.: Mislio sam da djevojke vole primati komplimente...
T.H.: Da, ali cetiri kroz vecer, a ne cetiristo cetrdeset cetiri u minuti.



S.U.: Oni su cudni.
N.R.: Zasto?
S.U.: Ono sto zele, to i ucine.
N.R.: Sto je tu cudno?
S.U.: U redu, nije cudno, ali ja tako ne mogu. Put oko svijeta i moja je mastarija, ali zasad, nazalost, nedostizna. Oni su jedini koje znam da to zele i uistinu cine.

N.H.: Njih pet ima energije kao da ih je petnaest. Joj, da imam para, sad bih bila s njima u tom vlaku!
N.R.: Znam tocno sto mislis.



Kada zivis 1200 kilometara od kuce, dolazak svakoga Hrvata velik je dan. Nema veze sto ga nikada prije nisi vidio. Sama cinjenica da ces s nekim razgovarati na materinjem jeziku i dobiti svjeze vijesti iz Domovine probudi u tebi slatko iscekivanje. (Dobro rece N.: "Sada znam zasto su iseljenici desnicari!")
Kada, dakle, jednog dana cujes da nekoliko Hrvata putuje svijetom, a - gle cuda! - Kijev je jedna od njihovih stanica, nudis smjestaj bez imalo razmisljanja.
Cim se nadjete na kolodvoru, zasja sunce, a to sto je njih pet (umjesto - tko zna zasto - ocekivane dvojice) najmanji je problem. Snaci cete se za spavanje, to je tako jasno!
I odjednom pocinje. Plima energije dodje odnekud i vise se ne spusta. A to nije tek uobrazilja tvoga hrvatskog srca i nostalgicnog uma, nego isto osjecaju Kijevljani, a ako vec oni ne - Kijevljanke sigurno. Jer svaka od njih upravo doznaje kako su joj lijepe oci i kako je vjecna ljubav tu, nadohvat ruke, samo je treba imati hrabrosti zgrabiti.
Tko bi znao je li to zbog energije, konstelacije zvijezda ili karme, ali portirka na ulazu odjednom uopce ne zeli primiti novac kao nagradu za svoju sutnju; prihvaca tek bocu vina gurnutu u ruku. I suti.
Internacionalno drustvo na tulumu napokon se opusta (zbog kolicine pozitivnog zracenja ili cuge?) i razgovara bez zadrske, pjeva i glasno se smije. Tada nema zanimljivijih tema za razgovor od putovanja, fotografije, studentskog zivota, cudne i nelogicne birokracije, folklornih drustava, brzog citanja, hrvatskog pravopisa, gradnje na obali,... A kad se nakon dva mjeseca samo slusanja iz tvog grla napokon zaori klapska pjesma,... treba li sto reci?
Sljedeci ti dan uopce ne smetaju voznja marsrutkom, metroom, hodanje po gradu, trazenje veleposlanstava: suha usta ovlazis sokom, glad utazis sendvicem, hladan vjetar otjeras kapom i salom.
A kada sve to prodje (cak i pozurivanje da stignemo na vlak i briga hocemo li naci pravi peron) i vlak uz zvuke pozdravne koracnice krene prema Moskvi, okrenes se na peti i polako vratis u svakodnevnicu. Tvoj te stan doceka prazan i mozes tek pustiti glazbu s cd-a da otjeras tu grozomornu tisinu. Odjednom ti se ucini da boca dvadesetogodisnjeg moldavskog vina nije jedino sto je prazno u Lomonosovoj 81.
Sutradan pri ciscenju stana pronadjes tri rucnika, dezodorans, britvicu za brijanje, potkosulju, punjac za mobitel. I pomislis: "Ivane, Ivica, Milane, Mladene, Zorane, sretno! Stvari vam vracam u Venecueli!"