kijeve moj

U Kijevu se svaki dan nesto dogadja, tj. svaki sam dan u glavnoj ulozi nekoga skeca. Kad kupujem ljepilo, sudjelujem u komediji; kad cekam u redu u metrou, osjecam se kao u tragediji. No, covjek se na kraju privikne na sve, i to je ono sto mi je ovdje najzanimljivije.
Polako shvacam da sam neke stvari uzimao zdravo za gotovo i da nisam mogao zamisliti zivot bez njih, a kad ono - ziv sam i zdrav i ne nedostaje mi nijedna dlaka s glave (doduse, ovo s dlakama je mozda pretjerano!).

...



Rijeke automobila slijevaju se svakom ulicom, ne obracajuci previse paznje na boje na semaforima. Svaki prelazak preko ulice je rizik (zato valjda i postoje pothodnici na gotovo svakom raskrizju!).
Osim prometa, osobito mrzim jedan njegov dio - javni prijevoz. (Ali, tako je vjerojatno u svakome velikom gradu.) Marsrutke koje koristim voze ljudi u cije vozacke sposobnosti i suosjecanje prema putnicima ozbiljno sumnjam. U svakoj je marsrutki guzva, a vozaci vole odlucnije pritiskati i gas i kocnicu, tako da se nakon nekoliko stanica pretvorimo u masu izmijesanih i prignjecenih udova.
Buduci da se u Kijevu stalno nesto radi, cesta su suzenja cesta i zakrcenja prometa. Na putu kojim svakim danom prolazim grade novu stanicu metroa i cesta se s cetiri trake suzava na jednu. Mozete li zamisliti kako to izgleda? Podsjecam da se vozaci ne obaziru na svjetla na semaforu!
Svako je jutro tamo zastoj neopisivih razmjera. Jednog je jutra vozac nase marsrutke krenuo trakom za vozila iz suprotnog smjera i stao u pola raskrizja. Nastavili smo pjesice, probijajuci se kroz hrpu vozila. A jednom je, pak, odlucio probiti se nogostupom! "Prestigao" je tako kolonu vozila, a dio puta skratio je prolaskom kroz razrovano gradiliste! Dok sam ja pokusavao zatvoriti usta i sjetiti se sto da uopce mislim, nekoliko je ljudi uzviknulo: "Molodec!" (Bravo!), i to bez imalo ironije.

...



Danas je na faksu opet bila festa. Jedna od dvije nase tajnice slavila je rodjendan. Pocastila nas je jabukama, kruskama, grozdjem, bombonijerom Venecijanske noci, tortom od oraha, gruzinskim vinom i sampanjcem. Jedna od profesorica s katedre odrzala joj je divan govor u kojem joj je zahvalila za sve sto cini za nas, pohvalila njezinu ljepotu, gracioznost, marljivost, inteligenciju, spremnost na salu,... i pozeljela joj svako dobro u daljnjem zivotu. Ova je tada rekla kako joj je najljepse to sto radi na tako krasnom odsjeku, okruzena svim tim dobrim ljudima. Skoro sam se rasplakao.
Kada je doslo vrijeme da se preda zajednicki dar, profesorica oratorica predala je razdraganoj tajnici prekrasan buket od pet bijelih krizantema! Opet su mi skoro navrle suze.