Nakon objavljenoga posta "Zahuktava se", a bolje reći nakon što je u sve klubove stiglo pismo iz tajništva o kandidiranju kandidata za sastav reprezentacije, dobio sam nekoliko pitanja, pa sam prikupio neke informacije i evo odgovora na njih. Odgovore ću objaviti u nekoliko postova, da ne bi bilo dosadno čitati veliki tekst, a planiram detaljno objasniti, a za to treba prostora. Dakle, idem redom:
* Zašto reprezentatvci sami plaćaju troškove svoga boravka na Svjetskom prvenstvu?
- Odgovor je jednostavan - Hrvatski kickboxing savez nema love. Ali, ipak nije tako jednostavno i ne može se tek tako olako dati takav odgovor. Naime, HKBS godišnje od HOO-a dobije oko 130 tisuća kuna - za rad saveza, pa se tu skupi još nešto od članarina i temeljem tih prihoda napravi se raspored (budžet) gdje će se što utrošiti. Ove godine, pored svih ostalih troškova funkcioniranja saveza, kancelarijskih, telefonskih i putnih troškova, organizacije 27 državnih prvenstava ... itd, za sudjelovanje reprezentacije na kadetskom i juniorskom SP planom je predviđeno 30000 kn. Čak.
Što se tiče sastava reprezentacije - nigdje to nije formalno definirano, ali postoji A, B i C reprezentacija.
- "A" reprezentaciju čine osvajači medalja s prethodnog SP-a,
- "B" reprezentaciju čine državni prvaci i osvajači medalja na Svjetskim kupovima tijekom godine i
- "C" reprezentaciju čine dobri borci, ali koji nemaju zapaženiji rezultat - recimo, drugi na državnom prvenstvu, pobjednik Hrvatskog kickboxing kupa, pobjednik raznih međunarodnih natjecanja.
E, sada, sufinanciranje je u pravilu sljedeće:
- "A" repretentativac u pravilu ima pokrivene troškove, kao i njegov trener, a u sastav reprezentacije ubraja se i jedna službena osoba iz saveza (u pravilu je to predsjednik) i jedan sudac).
- "B" reprezentativac u pravilu ima pokriven manji dio svojih troškova, recimo, manje se naplati prijevoz, dio troškova pokrije savez, a dio se dijeli na sve članove. U ovu grupu spadaju i izbornici, kojima se djelomično, ipak u nešto većem obimu pokrivaju njihovi troškovi, dok ostale troškove pokrivaju njihovi klubovi, odnosno oni sami.
- "C" reprezentativac nema pravo na pokrivanje troškova. U stvari, on ih nebi ni imao da i ima love. On se mora dokazati, on mora uložiti u svoje stjecanje znanja.
Kako je sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu jedna velika škola i stvarno veliko stjecanje iskustva, kako imamo puno dobrih boraca koji mogu parirati i najboljima u svijetu, tada je savez odlučio da ukoliko ima nepopunjenih mjesta u reprezentaciji, u istu mogu upasti i sportaši iz C kategorije. Odnosno, drugim riječima - sastav reprezentacije predlažu izbornici, vodeći računa tko se je prijavio (ipak treneri najbolje znaju tko im je spreman, a tko nije), a onda po kriterijima redom - A, B i C. C će upasti u reprezentaciju jedino ako reprezentacija nije popunjena s kandidatima iz A i B, ili ako izbornik izričito zatraži kvalifikacijske borbe, pa C pobijedi i pokaže da je u datom trenutku najspremniji za ostvarivanje najviših rezultata. I kada se kaže da plaća svoje učešće u reprezentaciji, možda bi bolje bilo da se kaže da plaća svoje školovanje, osposobljavanje i stjecanje znanja, vještina i iskustva.
Ovakav pristup u HKBS-u pokazao se odličnim, ne samo u mlađim dobnim skupinama, nego i kod seniora. Ne mali broj puta su nas na Svjetskim i Europskim prvenstvima upravo ovi "C-ovci" vrlo ugodno iznenadili i vratili se s medaljama. Dakle, "plaćeno školovanje" ili "investicija u znanje" se isplatila. Ma isplatila se i da nije bilo medalje.
Na prošlom kadetskom i juniorskom svjetskom prvenstvu hrvatska delegacija brojila je 149 članova od kojih je bilo 99 sportaša. Bili smo po brojnosti odmah poslije domaćina - Italije. 99 kadeta i juniora 5 dana je sudjelovalo u borbama, 5 dana se je susrelo s različitim borcima iz cijeloga svijeta, neki su prvi puta u živo vidjeli crnca, drugi su prvi puta u živo vidjeli kosookog Kirgistanca ili blijedog Finca, 5 dana su se susretali s različitim kickboxing školama, novim tehnikama, 5 dana su gledali neke nove pristupe borbi i taktici, sve u svemu 5 dana stjecanja neprocjenjivog iskustva, bez obzira na konačni rezultat. Ti i takvi borci vraćaju se u svoje klubove s novim znanjima i vještinama, s novo savladanim tehnikama, ali i s nepresušnim entuzijazmom.
Također, ide i veliki broj trenera, i njima je to stjecanje novih znanja i iskustava. A tko bolje od klupskog trenera iz kuta može pratiti borca. Tako da su u kutu uvijek trener borca i izbornik. To borcu jača samopouzdanje, daje sigurnost, ali dobije i pravovremenu uputu i savjet.
I borci i treneri sva ta svoja saznanja prenose u klubove, klubovi na prvenstva, i savez iz dana u dan, u svakom pogledu, napreduje.
Nikako nije dobro graditi nekakvu super ekskluzivu, pa onda neuspjeh glorificirati, kao što se to kod nas (u drugim savezima) često radi. Cilj je što bolje, što uspješnije promovirati svoju domovinu u svijetu. Ovo što radi HKBS je svakako jedan od jako dobrih i uspješnih načina.
Eto.
