Lijepo je kada se dijele nagrade i kada ih dobivaju oni koji to najviše zaslužuju. Uvijek nas veseli kada se prepozna kao dobar netko iz naše sredine, netko iz našega sporta. Čovjek dobije dodatnu motivaciju da još više i jače trenira, bolje se priprema, jer nije uzalud, ipak to netko vidi i prepoznaje.
Ali, medalja ima dvije strane - onu lijepu, sjajnu, ali nažalost ima i onu drugu, ne baš tako lijepu stranu.
O čemu se radi. Muče me 3 slučaja, i moram vam ih kazati, pukao bih da prešutim.
Slučaj 1
U postu Čestitke Joži sam objavio da je neki dan Joža Cerovec proglašen za najboljeg trenera Sisačko - moslavačke županije. Lijepo, dapače, veseli nas, svi smo mu čestitali. Ali, pogledavši što je taj čovjek ostvario u protekloj godini - pa pomislim, zar samo ta nagrada, zar je taj čovjek trebao čekati tolike godine da se u županiji prepozna njegov rad? A da apsurd bude veći - u svojoj Kutini, nije ni ušao u konkurenciju za bilo kakvu sportsku nagradu. A svake godine Joža u Kutinu dovede i više od 1000 gostiju koji se dolaze natjecati i pratiti natjecatelje na kickboksački "Croatia Open". Pa što to treba učiniti - mogu li svi treneri biti Kostelić, Červar ili Pilić?
Stotine, možda i tisuće mladih je prošlo kroz dvoranu, hvala tih klinaca najveća je nagrada, a sve ostalo slika je onih koji uporno šute o svemu tome.
Slučaj 2
Slučaj jedne od naših najboljih kickboksačica - Nives Radić iz kickboxing kluba "Dalmatino" iz Šibenika. Ma zamislite, sportske glave šibenskog sportskog saveza, kada su vidjeli kandidature sportaša odlučili su PAZI !! da u konkurenciju ne mogu ući borilački sportovi i ronjenje na dah. Ma samo je falilo da ne kažu da se ne mogu kandidirati baš Nives Radić i baš Kristijan Kike Curavić. Sramota!
Naravno da se ekipa sportaša pobunila, tražila objašnjenja, a sportski mudonje skužili da su se malo zaletili, ali ne, ne poporavljaju, samo nalaze drugo objašnjenje - ne mogu se kandidirati neolimpijski sportovi. I nagradu dodijeliše među ostalima i neolimpijskim boćarima (nemam ništa protiv - dapače, čestitam) - ali vi mudonje, pa vi ni svojim odlukama niste dosljedni. Međutim, sramota je pukla, počeli oblijetati novinari, televizija pa gospodin predsjednik šibenskog sportskog saveza izjavljuje da taj kickboxing u stvari niti ne postoji, da taj savez je nešto neorganizirano i da su natjecanja sve nešto bez veze. Svaki komentar je suvišan.
GOSPODINE PREDSJEDNIČE - nema se tu s Vama što raspravljati, Vi koji ste predsjednik jednog gradskog sportskog saveza, koji živite od love koju uzimate sportašima ne znate za Kickboxing savez, rezultate - ma ne treba s Vama gubiti vrijeme - sramota i sram vas bilo! Obraćam se šibenskim sportašima i šibenskoj javnosti - dragi moji, koga Vi to imate na mjestu tajnika gradskog sportskog saveza??? Tko to Vama vedri i oblači sportsko nebo u Šibeniku??? Sapienti sat!
Slučaj 3
Neki dan je objavljeno u riječkom Novom listu, a i ja u postu Bravo Ana sam objavio da je mlada 15 godišnja Ana Znaor dobila nagradu "Ivica Jobo Kurtini - Junior" koju dodjeljuje riječki Novi list. U žiriju su bili: boksač Marijo Šivolija, karatistica Jelena Kovačević, nogometaš Ahmad Sharbini, odbojkašica Ivana Miloš i motociklist Loris Valjan.
I šokiram se čitavši tijek glasanja - svi redom, najveću ocjenu daju Ani Znaor - osim Marija Šivolije. On Ani Znaor daje najslabiju ocjenu. Ne mogu vjerovati, jer znam da je Marijo bio zajedno u klubu s Anom, da žive u susjedstvu, da ga je Anin otac - trener kickboxinga naučio prve korake u borilačkom sportu, da ga je vodio po Europi na natjecanja, da kad je otišao iz kickboxinga da je već nakon mjesec dana osvojio srebro na europskom kadetskom prvenstvu - što jasno govori o kvalitetnom radu prije toga u klubu.
Obrazloženje o svom bodovanju dao je sam Marijo - prepisati ću: "U izboru sam se vodio kriterijem olimpijskog sporta pa sam Tini Mihelić dodijelio 10 bodova, Arna Erega je puno napravila pa sam joj dodijelio 7, a o Ani Znaor se sve zna pa sam joj dodijelio 3 boda"
E moj Marijo, olimpijska medalja pokriva prsa, ali obraz nikada.
