ponedjeljak, 19.03.2007.
Tramvaj zvan čežnja (za zrakom)
P.S. (tko je rekao da pe es mora bit na kraju teksta?) - Prethodni post je tako dugo stajao jer je Medo svaki dan dolazio i čitao ispočetka pa ga nisam imala srca maknuti. Al dosta je bilo ljenčarenja... Medo..samo skrolaj dolje :)
U subotu sam se nakon nekoliko godina vozila tramvajem. Veselila sam se tome kao malo dijete. Moje oduševljenje je splasnulo kad sam sjela u dvojku i iza sebe čula dvije kokoške kak seru. Na prvoj stanici ušla je žena s djetetom i ja sam se naravno dobra kakva jesam dignula i stala pokraj nje. Nije mi ni zahvalila, već je potrčala na taj stolac ko da je vrazi gone. Koza. Tada sam prvi put vidjela lica dviju glupača koje su kokodakale od Črnomerca. Baš sam ih tako i zamišljala. Pričale su o važnim životnim stvarima. Jedna je rekla kako mora doma ispeglati cijelu mašinu veša (da, cijelu!) i kako bi nekome platila 200 kn da to napravi umjesto nje.. A često zna i ucijeniti svoju mamu da to napravi i to tako da joj zaprijeti da neće učiti za test ako će morati peglati. Jadna djevojčica. Druga je pak srala kako bi sve dala da joj dođe doma onaj odred za čistoću što se odnedavno emitira na rtl-u. Uvijek sam se pitala koji su to debilni idioti koji bi pustili da netko drugi čisti njihova govna po kući i to pred cijelom Hrvatskom. Sad i to znam. Užas. Zašto pobogu nisam uzela taj mp3 da ne moram slušati te debilkuše??
I kao da mi te dvije krapljače nisu bile dovoljne, kraj mene je stao neki napaljeni deda i glasno puhao u mene. U njegovom zadahu moglo se osjetiti više supstanci kao što su alkohol, cigarete, trula jaja i miris, tj. smrad raspadanja. To su mu se valjda zubi raspadali. Suzdržavala sam se i odlučila da ću ga u rebra ruknuti tek kad budem izlazila. Ali vraga! Kad sam ja silazila, sišao je i on. Čekala sam drugi tramvaj i kad je došao evo i dede za mnom. Psmtr!
U drugom tramvaju stala sam pokraj dva dečka obučena u plavo sa dinamovim rekvizitima. Valjda su se spremali za tekmu Dinamo-Rijeka. Bar mislim da je bila Rijeka…. votevr.. Oni su pak pričali o nekoj curi koja je popušila nekom njihovom frendu i on je rekao da je bila jako dobra pa se sad obojica grebu oko nje ne bi li i oni dobili jel.
Gledala sam lica ljudi na svakoj stanici. Nisu veseli kao nekada. Il se to meni čini. Svi su nervozni, ljuti ili pak tužni, a stare babe (kakav bi to bio post bez baba??) imaju onaj izraz lica – HM HM, KOGA LI ĆU DIGNUTI SAMO DA BIH UVALJALA SVOJU BESPOSLIČASKU GUZICU?
Izašla sam u Maksimiru. Deda je ostao. Iako nije bila gužva, došla sam do njega i ruknula ga u rebra. Onak u prolazu. Mislim da je promrmljao prokleta balavica..ili tako nešto.
Sve u svemu, ova vožnja mi je bilo dovoljna za sljedećih nekoliko godina. Nema mi tu što faliti. Radije se živciram oko pronalaska parkinga u centru i vrtim se ukrug 20 puta. Zašto? Jer pritom ne slušam glupe šminkerice koje su to samo izvana, nego svoj najdraži cd. Jer ne moram misliti hoću li izdržati bez povraćanja do sljedeće stanice od smrada napaljenog dede, već umjesto toga šnjofam svoj ambi pur.
Dragi moj ZET-e… svaka tebi čast, al nećeš me tako skoro vidjeti...
- 10:21 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.03.2007.
Sretan Ti rođendan Medo !
Prije nekih 6 godina radila sam preko sc-a u jednoj firmi na deklariranju. Dani su bili isti..jedan za drugim su prolazili, a mene je prolazila volja za radom (tako mlada, a već prokleta ljenčina)...sve dok jednog dana u tmurnu svakodnevicu nije došao ON. Medo.
U izmaglici uzrokovanoj stalnim prolaskom viličara na plin vidjela sam ga kako se gega po skladištu. Osjetila sam neki poriv, a nije mi se išlo na wc.
Bio je student kao i ja, sa smislom za humor koji sam odmah prepoznala kao osvježenje među onim vonabi duhovitim seljacima koji su tamo radili. Teško je to objasniti...bio je nekako-iznad svih. Sad pokazujem rukama, ali Vi to ne možete vidjeti. Od tada više ništa nije bilo isto. Svako jutro bih se budila sa veseljem i jedva čekala da dođem na posao i čujem kakve gluposti će Medo danas napraviti. Kakav smiješan gablec će nam Medo danas donijeti. Kakvu pametnu izjavu će Medo danas izreći. Sad mi je žao kaj ih nisam zapisivala u bilježnicu koju bih kasnije prodala za masnu lovu i od toga otvorila svoj vlastiti sexy shop. No dobro.
S obzirom da smo oboje radili u hladnjači gdje su se deklarirali i slagali Danone proizvodi redovito smo ih poskrivećki degustirali. Imali smo i internu prodaju Danonića za zaposlenike firme. Politika firme je bila NE SMIJU SE PRODAVATI PROIZVODI KOJI NISU OŠTEĆENI ILI IM ROK USKORO NE ISTJEČE. Ukoliko je jedno od navedenog bilo ispunjeno takvi bi se proizvodi prodavali za 1 kn, što je bilo super-turbo-ekstra povoljno s obzirom da su u dućanima stajali od 7 kn na više. Znači karton nekog proizvoda se mogao kupiti za 24 kn (24 komada) dok bi u dućanu to isto platili 170-200 kn. Naravno, ja sam to preprodavala susjedima. Al nećemo sad o meni. S obzirom da su prvenstvo kupovanja takvih proizvoda imali ljudi zaposleni u uredima, za nas uboge studente nije ostajalo ništa. Ne, preformulirat ću: za njih uboge nije ostajalo ništa. Medo i ja bi se zatvorili u hladnjaču i jeli sve kaj bi nam došlo pod ruku. Ako nije bilo oštećenih proizvoda nakon istovara kamiona, Medo bi se viličarem zaletavao u palete i naravno-oštećenja je bilo na izvoz (Bože, nadam se da ovo ne čita nitko iz spomenute firme). Redovito bi nas pri izlasku iz hladnjače putem do wc-a sto ljudi pitalo "Jel ima kaj na prodaju?" jer svi su htjeli po karton nečega za doma... Medo bi zato pri izlasku iz hladnjače čim bi nogom dotaknuo tlo gromoglasno vikao NEMA PRODAJE! NEMA PRODAJE! NEMA PRODAJE! Čak je to i uglazbio. Medu više nitko nije nikad pitao jel ima prodaje. Al mene su zato duplo ispitivali. Ja nisam imala tako jak glas.
Kad bi došao Danone kamion Medo bi odmah skočio u njega i pripremao se za istovar paleta, a ja sam stajala pokraj kamiona i upisivala istovarene palete. Medo bi uz vožnju paleta po kamionu stigao i lijepiti smiješne poruke kojima je izazivao viličarista Kostu. Jedna koje se sjećam je DOĐE KOSTA DOKTORU I KAŽE SUZI MI OKO I OVAJ MU GA SUZI. Medo se smijao. Ja sam umirala od smijeha. Kosta se nije smijao. Samo je psovao i vikao da se uozbiljimo. Pih.
Zatim je slijedilo slaganje paleta za velike dućane. Neću ih sad reklamirat. Jednog već jesam u prošlom postu, a nisu mi za to platili. Medo i ja bi trgali sve što nam se u tom trenutku jelo. Kad nam je postalo prehladno Medo bi puhnuo u malu cijevčicu koja je u hladnjači mjerila temperaturu. Pravilo je bilo kad se temperatura popne iznad 5 stupnjeva svi moraju van i mora se uključiti ventilator koji hladno puše da na brzinu rashladi prostoriju. Kad bi Medo puhnuo na displeju se pokazalo da je u hladnjači 15-20 stupnjeva i svi bi trkom u panici izašli van. Mi smo se potajno smijali jer nitko nije znao da je to tako zato jer se nama trenutno baš odmara.
Interesantno je da se nitko nikada nije pitao čemu služi ta cjevčica i još je interesantnije da je on odmah skužio i počeo puhati u nju. Mrcina jedna.
Pred hladnjačom bi bili pobacani jogurtići-pudingići-actimelići-pizde materine kojima je prošao rok. To je bilo smeće. Smeće je trebalo sortirati u posebne kutije i napisati koliko čega ima u kojoj. Kaj nekoga briga koliko čega ima kad sve skupa ide u spalionicu i baca se sa mrtvim kravama i tko zna čime u isti bazen. Jako je bitno koliko čega ima. Medo, predan poslu kao i uvijek je sve to brojao zastvarno. Ja nisam. Uvijek sam se držala one stare: "Posao nije pimpek, može stajati i dva dana". Zato bih mu nekad zasmetala i pobacala par jogurtića suprotne vrste u krivu kutiju. To mu je poremetilo sav trud pa bi našao različite načine da me kazni. Ja bih ih uvijek jedva čekala jer su bili krajnje neočekivani i zanimljivi. Uvijek kad sam mislila da me nemre više iznenaditi on je ponovo uspio. Valjda zato jer je na višoj intelektualnoj razini od mene, kako mi to uvijek voli usput napomenuti.
Medu su svi voljeli. Od studenata-radnika-viličarista-čistačica-kuharica-uredskih teta pa i samih vlasnika poduzeća. Sa svima se pozdravljao sa OJ. Mene bi samo zagrlio. Bez ikakvih riječi. One nisu bile potrebne. I dan-danas je tako.
I dalje je vrijedan i pošten (iako da Vam kažem kako je dobio posao na kojem je sada ne bi vjerovali svojim ušima/očima) i mogu sa sigurnošću reći da ne poznajem nikoga s takvim moralnim vrijednostima. Niti većim obrazovanjem. I dalje me špota da se na mobitel ne javljam sa RECI jer to nije pristojno i zvuči kao da želim što prije otkantati osobu koja me zove. A ja ga i dalje time živciram.
S obzirom da je sav neobičan, ni datum rođenja mu nije normalan. Rođen je 29.02. Na prijestupnu godinu. Takvi se rađaju valjda samo jednom u 4 godine. A meni je drago što imam čast poznavati nekoga takvoga. Mogla bih o Medi napisati knjigu, a ne post jer sad kad ovo pišem u glavu mi dolazi milion situacija koje smo skupa proživjeli. Možda jednom i hoću. Kad on završi doktorat. Da mogu, kad bude poznat, prodati knjigu o njegovim dogodovštinama, dobro zaraditi i otvoriti sexy shop. Ili bar štand.
Sretan Ti rođendan Medonja.
- 00:01 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
