utorak, 09.10.2007.

Bontonton....ili barem nešto malo....

Danas ćemo se pokušati domisliti koji su to razlozi koji su nas doveli do stanja opsjednutosti kilažom, izgledom, naslagama na bokovima, celulitom na bedrima, šišmiševim krilima (moj omiljeni izraz za nadlaktice, zamislite kakve....)
Ako krenemo iz povijesti, iz shvatit ćemo jednu stvar: nekada davno pretili ljudi su bili vrlo, vrlo rijetki. Naravno, i onda su postojali, ali se uglavnom radilo o stvarnim hormonalnim poremećajima ili nekim drugim zdravstvenim problemima. Obzirom na rijetkost te pojave, debeli ljudi su u nekim plemenima bili obožavani i izuzetno štovani (ja bi tamooooo!!!).

Vremenom, pretilost ili debljina su postali vanjski znak moći, obzirom da su samo dobrostojeće, da ne kažem bogate osobe mogle doseći hranu koja im je omogućavala dobru kilažu. Radilo se naravno o većinom rafiniranoj, prerađenoj hrani, koju oni iz nižih slojeva nisu mogli nikako dosegniti i probati.

Danas je situacija potpuno obrnuta. Dokazano je da je debelih ljudi više među siromašnijom populacijom, nego među bogatijom.

Očito nam je dobra, zdrava, nerafinirana hrana postala pravi luksuz.
No, nije luksuz samo to. Naravno, veliki dio se svodi i na vrijeme i financije koje omogućuju brigu za sebe, prvenstveno vježbanje koje iziskuje neki financijski angažman. Može i bez toga, ali danas smo svakako postali robovi reklama, trendova, uobičajenog ponašanja zvijezda, pa nam je za fizičku aktivnost potrebna specijalizirana dvorana, oprema, tenisice i ništa ispod nekog standrada nije dovoljno dobro.
Rekli bi Ameikanci: NOOOOOT!!!

Sve je u našoj glavi i volji. Kao i uvijek.

Jedna od stvari kojoj je donekle i posvećen ovaj post se odnosi na kulturu jedenja. Nažalost, većina nas je suočena organizacijom vremena koja u nekom normalnom radnom danu omogućuje, većinom, jedan normalan obrok u toku dana sa obitelji i u miru. I to ponajviše već večeru, koja bi, znamo svi, po svim pravilima trebala biti najmanje energetski opskrbljen obrok. A ispadne obrnuto, naravno.

Svi smo mi suočeni sa kulturom jedenja uz put, gablecovanja kojekakve industrijske, konfekcionirane hrane, koju jedemo s nogu, uz put, iz kojekakvih salveta, folija, ambalaže. Konzumiramo ogromne količine hrane koja nema nikakvu hrandibenu vrijednost, barem ne u smislu pozitivnog balansa u bjelančevinama, ugljikohidratima i masnoćama, a vitamine i minerale, mikronutrijente, neću niti spominjati.

Bilo bi krasno kada bi kulturi jedenja, i samom postavljanju stola, samom užitku oko pristupanja hrani mogli posvetiti više vremena. Pa na kraju, i uživati u svemu, normalno, sa svojom obitelji.

Priznajte, rijetko se događa da postavimo stol onako kako bi nam se sviđao. I obroci kod kuće najčešće prolaze u strci, žurimo se napraviti još ovo i ovo i ono, zaboravljamo na lijepe običaje i pomalo i rituale koji su vezani uz posluživanje hrane i pića.

A trebalo bi otprilike ovako:

Na stol se stavlja lijepi stoljnjak, ukrašava se nadstolnjakom, te se postavljaju tanjuri sa razmakom od 60 - 70 cm praznog prostora, kako bi svi imali dovoljno mjesta i prostora za nesmetano uživanje za stolom. Tanjure treba staviti tako da su svi podjednako udaljeni od ruba stola, te da su obje strane stola postavljenje simetrično.
Na veliki plitki tanjur se stavlja prostirka, te, za početak se postavlja tanjur za predjelo. Ili, pravilo je da se na taj veliki tanjur, koji se ne miče, postavi tanjure tako da je na vrhu onaj koji će se prvi koristiti.




Isto pravilo vrijedi i za pribor za jelo: postavlja se tako da je s vanjske strane uvijek postavljeno ono koje se koristi prvo. Uz tanjur se postavlja pribor za slana jela, a ispred tanjura se postavlja pribor za poslastice. Noževi se stavljaju uvijek sa desne strane tanjura, sa oštricom okrenutom prema tanjuru, do noža žlica sa vrhom okrenutim prema gore. Sa lijeve strane ide vilica, također sa vrhom (ili šiljcima, kako vas volja) okrenutim prema gore.
Čaše se stavljaju uvijek sa desne strane tanjura, a ubrus sa lijeve strane.

Rijetko ovo više doživljavamo. Jako rijetko. Sudim po sebi, prosječnoj zaposlenoj hrvatskoj ženi, koja za vratom ima djecu (ne u pogrdnom smislu, naravno), posao, i još puno toga drugog. Oni koji žive sami - pa njima se valjda ne da na takav način uživati u ritualima. Ima jednostavnijih načina ( i opet sudim po sebi i nekim drugim, davnijim danima). Recimo, sjest pred televizor, ili pred računalo, i polako tamaniti gomilu hrane, ne primjećujući koliko toga u stvarnosti i nestaje u toj psihičkoj odsutnosti.

A kažu, da odvojimo više vremena za ono što nam je nužno potrebno, za hranu i ranjenje, da bi jeli kvalitetnije, raznolikije, manje bi se debljali i bili bi - zadovoljniji.

Možete li u to vjerovati?

Kakva su vaša iskustva?

Jeste li o tome razmišljali?

Voli Vas sve Ledena