petak, 23.03.2007.

Debljina ili zdravlje?

Kako smo počele pisati blog, pa zbog raznih strahova da nas se ne bi slučajno optužilo da potičemo anoreksiju, bulimiju, cijelo vrijeme pišemo o zdravoj prehrani.
I zaobilazimo problem zbog kojeg nas je većina ovdje.
Nismo, kažem i opet mi većina, dakle, nismo ovdje zato jer smo zdrave i mršave.
Ponajmanje smo tu zato što bolujemo od anoreksije ili bulimije. One koje se ne pronalaze u ovome – neka otperjaju. Nije im ovdje mjesto. Ovdje se nalaze zdravi i debeli.



E sad, taj izraz, zdravi i debeli, koliko uopće ima smisla?
Može li se biti zdrav i debeo?
Može. Ali kratko vrijeme. Dugotrajnom debljinom, i poremećenim prehrambenim navikama, sjedilačkim načinom života nikako nećemo doći do zdravlja. Nema šanse.

Moram priznati da sam samo čekala svoju priliku da napišem ovaj post. Već me dugo, dugo grizu neke stvari.
Kao majka, mogu reći….fućkaš mene. Mada nije tako. No, ono što mi je daleko bitnije je vezano uz djecu. Prvenstveno moju, pa onda svu ostalu, naravno, bila bih neiskrena da kažem drugačije.
Isto tako, moram priznati da sam danima sjedila za vratom svojoj kćeri da mi napiše koju. O čemu?

Čitajte:

Za zamisliti se? Ili ne?

Negdje u isto vrijeme kada su me takve stvari počele smetati, na televiziji se počela prikazivati emisija sa Jamie Oliverom u ulozi spasitelja britanske djece. Preko prehrane, naravno. I shvatila sam, da ovo što kreće kod nas, taj trend šund prehrane, da je to samo početak. Uskoro..pa uskoro bi moglo biti još gore.
Slavni Goli Kuhar je u britanskim školama pokrenuo kampanju “Hrani Me Bolje”, ogorčen obrocima koji se poslužuju djeci.
Čitajući jedan njegov intervju, koji je izašao nedavno, pronašla sam dio koji doista opisuje ono što se događa kod nas:
“Odustali smo od poučavanja klinaca po školama kako se kuha” – posljedica je da ljudi ne znaju kuhati. I zato konzumiraju brzu i lošu hranu.
“Kako to može biti nevažno? Kako može biti izostavljeno znanje o brizi za samoga sebe i, što je najvažnije, sama priprema i upoznavanje nekih osnova koje će jednog dana od tebe napraviti dobra roditelja?”
Ja sam u osnovnoj školi imala domaćinstvo. Moja kćer nema. Današnje generacije djece nemaju. To nije važno.
“Postajemo zemlja morona. Čista zemlja morona. (tu misli na Veliku Britaniju, ali i mi smo na dobrom putu). U osnovi, problemi povezani s prehranom uvjetuju sedamdeset i pet posto svih boleština koje prolaze kroz bolnice. To je velika stvar. To je srž problema.
Razgovaraj s bilo kime tko ima makar i najosnovniju ideju o vezi između pretilosti i srčanih bolesti – navest će ti golu statistiku. A mi ne poduzimamo ama baš ništa glede toga.”


Vezano uz debljinu, u znanstvenim krugovima se počinje koristiti novi termin, a vezano i uz bolest koja se najčešće javlja kod pretilih ljudi. Nije još preveden na hrvatski, a na engleskom formula za nastanak izgleda ovako:

Diabetes + obesity = diabesity


Svi smo upoznati za povećanim rizikom od obolijevanja kod osoba sa pretjeranom tjelesnom težinom. Vodeća bolest kod debelih, ili pretilih osoba, je svakako dijabetes tipa 2.
WHO ili Svjetska zdravstvena organizacija označuje pretilost kao novu vrstu epidemije od koje nije siguran niti jedan kontinent, čak niti u onim zemljama gdje je velika pothranjenost. Uz pothranjenost paralelno egzistira i pretilost.
Svjetska populacija se nalazi u novoj i paradoksalnoj situaciji u kojoj na svijetu trenutno živi više pretilih ljudi od onih koji gladuju.
Razlog za takvo stanje već se dugo pripisuje velikoj neravnoteži u našim prehrambenim navikama i opadajućoj razini fizičke aktivnosti u društvu koje većinu vremena provodi sjedeći ispred volana, pred televizorom, zalijepljeni za ekran računala ili u tvornici na automatskoj traci.
Debljina ne utječe samo na kvalitetu života pojedinaca već taj fenomen donosi zabrinjavajuće posljedice za cijelo društvo. Trenutno, 7% bolovanja u EU se odnosi na pretilost i njezine medicinske posljedice. Činjenica je , prema studiji provedenoj u Velikoj Britaniji da je pretilost odgovorna za gubitak 18 milijuna radnih dana godišnje.

Na medicinskoj razini, trenutna istraživanja ulaze u izvore debljine kao i psihološke posljedice tog trenda, te je tako i zamijećena direktna veza između pretilosti i dijabetesa tipa 2. Utvrđeno je da 80% populacije koja pati od te vrste dijabetesa, označenog kao dijabetes odraslih, ima u isto vrijeme i prekomjernu težinu. Ta uzročno – posljedična veza nazvana diabesitiy, je u značajnom porastu među pretilom populacijom u odnosu na rizik od obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti klasično povezanih sa činjenicom debljine, i može imati značajnih patoloških posljedica koje utječu na, recimo, vid (glaukom), ubrzanje taloženja kolesterola na stjenkama arterija, razvoj hipertenzije, povećanje rizika od moždanog udara, inkontinenciju, gubitak osjeta boli u udovima, posebno u stopalima, koje može dovesti i do amputacije. Kao rezultat, u EU se do 2010 godine može očekivati da će 33 milijuna ljudi patiti od dijabetesa. Svakako, to je nedvojbeno optimistična procjena, budući da je gotovo jedna trećina dijabetesa tog tipa nedijagnosticirana.

Međutim, u zadnje vrijeme raste i broj djece i mladih koji obolijevaju od dijabetesa tipa 2. To se također povezuje sa činjenicom da je mnogo djece, u najmanju ruku, preuhranjeno. Kada se uspoređuju podaci od 1980 godine, kada je samo 10% dječje populacije u Evropi bilo preuhranjeno, danas je postotak te djece oko 15% u Francuskoj, Poljskoj i Španjolskoj, te čak 27% u Velikoj Britaniji. Ti podaci su što dalje, to više alarmantniji, budući da se pretilost koja se pojavi u vrijeme djetinjstva osobito teško rješava kasnije u životu.
Kao i u slučaju odraslih, i djeca koja su preteška konzumiraju previše hrane i premalo se kreću. Ipak, ovaj problem nije najvažniji, zahvaljujući mogućnosti predviđanja pretilosti djece sa gotovo 100% sigurnosti promatrajući njihov rast tijekom prvih par godina života.
U dobi od jedne godine, dječje tijelo počinje rasti i bivati tanje i dulje, faza koja prestaje otprilike oko šeste godine, kada djeca počinju bivati više “četvrtastog” izgleda što se odnosi na ono što stručnjaci zovu faza stvaranja masnih zaliha. Kod djece koja imaju predispozicije za biti debela, ta faza počinje ranije, već oko treće godine, što je primjećeno kod sve ispitivane djece koja su sad već u adolescentskoj dobi.
Pitanje koje se javlja je – da li se stvarno sve događa oko treće godine, ili se predispozicije za debljanje stvaraju već i ranije? Možda još i u trenutku kada se beba nalazi u maternici?
Još je 1992 godine pretpostavljeno je da bi debljina, odnosno pretilost, mogla biti i rezultat prehrambenih navika majke tijekom trudnoće, obzirom da zbog određenih mehanizama beba u maternici iskorištava maksimalno hranu koju dobiva preko majke.
Istraživanje na životinjama (u ovom slučaju se radi o štakorima, koji su, genetski vrlo slični ljudima, ne bi vjerovali) pokazalo je da ako je tijekom trudnoće ograničen unos kalorija, ali ne i proteina, tijekom prenatalnog perioda se stvara predispozicija za debljinu u kasnijem životu. Ta interesantna činjenica je otvorila neka nova poglavlja u istraživanju povezanosti između pretilosti i dijabetesa, npr. rad pankreasa i rast stanica pankreasa u bebi tijekom tog prehrambenog disbalansa u fetalnom raszdoblju.
Taj efekt se može umanjiti pravilnom postnatalnom ishranom koja nije bila bogata niti proteinima niti masnoćama.
Nakon ovih zaključaka koji su dobiveni istraživanjima na štakorima, postavlja se pitanje korištenja umjetnog mlijeka prilikom ishrane beba, koja su, kao što je poznato, puno zasićenija proteinima, od majčinog mlijeka. I neka druga istraživanja vođena zadnjih godina, također upućuju u istom smjeru. Dokazano je da je faktor koji najjače utječe na stvaranje predispozicija debljine količina proteina u energetskom unosu: što je veći udio proteina, to je veća vjerojatnost pojave debljine.
Može li se zbog toga optužiti samo velika količina proteina u umjetnom mlijeku?
Na to se treba tek odgovoriti i iz tih razloga se rade vrlo opširna istraživanja na području EU, gdje se promatra 1791 dijete u svom razvoju do osme godine.


Dakle, to su evropska iskustva. No, znamo da niti kod nas nije bolje.
Kažem, boli me ono što vidim. Nebriga za djecu izvire iz mnogih vrulja u ovom našem društvu.
OK, dojenje se potiče. Udruga RODA je na tom području napravila velike pomake, i zato im od srca čestitam. Za neke stvari doista treba biti uporan, uporan i organiziran.
Što dalje? Kako možemo pratiti prehranu naše djece koja pohađaju vrtiće?
U normalnu hranu koju će dobiti u vrtiću spadaju i hrenovke i salame. Pune nitrita. Prelistajte onaj post sa aditivima i vidjet će te što uzrokuju nitriti. Kancerogenoooo!!!

Kako kontrolirati ishranu djeteta koje ide u školu?
U ovoj našoj školi su zaposlena četiri kuhara i kuharice. Koji kuhaju djeci grah i puding. Peku hamburgere.



Ne postoji li način na koji možemo utjecati na to? Nemamo golog kuhara, nažalost. Na nacionalnoj razini je pokrenuta u sklopu Zavoda za javno zdravstvo neka kampanja vezana uz to. Imali su savjetovanje prošle godine u desetom, jedanaestom mjesecu. I poslije toga – ništa. Nigdje ništa ne piše.
Ako piše, ostavite link, iskreno me zanima.



Kakvu ulogu u tome, mi, kao društvo imamo? Na žalost, prečesto smo inertni i nepokretni, bojimo se javno progovoriti i komentirati. Danas, u vrijeme vanjskog duga od 28 milijardi dolara i afere sa Zagorcem, ja bi raspravljala o prehrani djece.
A, meni je to važno, eto. Nije da me i ovo drugo ne zanima, jel.

Boli me i kad vidim da su sportske dvorane, koje su izgrađene iz razno raznih budžeta, kud idu i moji novci, u ekonomskoj funkciji, pružajući usluge onima koji imaju novca. Srećom, da mi treba, i što mi treba, na nekoj normalnoj razini, mogu si priuštiti. I svojoj djeci.
Ali, ima ih previše koji ne mogu. I nije da imam viška novaca, i da mi ne bi bilo ok da dijete ide na neku aktivnost koju ne moram platiti.
Ja sam nekad plesala, i moji nisu niti pare morali dati. I plesne kostime sam dobila, i putovanja i druženje, a ponajprije, tjelesnu aktivnost.
Danas – plesne cipele minimalno 100€. Pa ti vidi, da ne idemo dalje. Da je tako nekad bilo, nikad se ne bih slikavala po pozornicama diljem Jugoslavije.

Mislim da je ovo dovoljno. Kao Rat i mir, zamalo. I iskreno me zanima vaše mišljenje.

Za kraj, jedan maštoviti i ukusan recept, koji isprobavam u raznim varijantama nekoliko zadnjih škrobnih dana.




Pozdrav od

Ledene