don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
25.09.2011., nedjelja
SKRIVENA LICA ZLOGA
|
„Mentalitet hamartije, dijabolične inverzije, događa se danas u svim segmentima čovjekovog postojanja, a najsuptilniji i najefikasniji oblik djelovanja Zla jest da svojim intelegentnim i perfidnim metodama uvjeri čovjeka da ono ne postoji. Prorok zato ima tešku zadaću. Nazvati Zlo pravim imenom danas znači biti ismijan, kao mračnjak, crni pesimist, egzistencijalni paranoik, neprestano ekleziološko inkvizicijsko zanovijetalo koje ne može shvatiti novo stoljeće, a proroka će, što je najžalosnije, ismijavati baš oni koji su od samog Zloga zavedeni mišlju da ono uopće ne postoji. Zanimljivo je da je zlo u sebi toliko autodestruktivno, razarajuće i dijabolično da će samo sebe staviti kao predmet ismijavanja kako bi ono moglo neometano djelovati na duše neprosvjetljene Kristovom milošću koje ga ne mogu otkriti. Kada duh laži pronađe prostor u srcu, čak i nekog katoličkog teologa, te u njemu stvori pukotine oholosti koja počinje dovoditi do oduševljenosti pomodarstvom i zahlađivanje esencije – samoga Krista, tada se uistinu može potvrditi ona proročka misao pape Pavla 6. Izrečena neposredno nakon Drugog vatikanskog sabora da se „dim Sotonin“ uvukao u Crkvu. Dim u empirijskom smislu donosi vrlo negativan učinak, kaos i nefunkcioniranje osobe u određenom životnom prostoru, dok je dim koji ima svoj izvor u metafizičkim stvarnostima vrlo sofisticiran, jer je onaj koji ga kovitla u duše ljudi sam otac laži i destruktivne lukavosti. Dim iz onostranosti kreira mentalitet destrukcije, ali ima i sposobnost destrukciju pretvoriti i prikazati kao intelektualno-duhovni sklad, osobito kroz intelektualce koji se implicite njime oduševe, a nisu svjesni nesagledivih posljedica koje može donijeti. Nema gorega nego kada se takav dijabolični dim snažno uskovitla, a duša neprosvjetljena silom Duha i razlikovanja dobra i zla popusti njegovoj zamamnosti i moći inverzije. Tada čovjek vrlo lako može ući u stanje jedne metafizičke tragedije, a ona se sastoji u opredjeljenju za grijeh u fatalističkom smislu – kao udaljavanju od Boga. Fatalizam izazvan dimom Sotoninim izgrađuje takav egzistencijalni stav zavedene duše da ona jednostavno ne primjećuje stanje u kojem se nalazi. Intelekt je jedan segment čovjeka. On može biti snažan, osobito kod teologa. Ali što se događa kada neki teolog svoj intelektualni potencijal i emocije uloži u ideju kojom je profinjeno zavede snagom uskovitlanog dima? On ide za trendovima svijeta i istovjetan je u duhu pomodarstva, tako da i same protivnike Crkve prihvaća jednom vrstom eklezioškog mediokritetstva koje proizvodi tendenciju prilagođavanja Crkve svijetu, ali ne u dijaloškom smislu dobrostivosti, širine i evanđeoske ljubavi, nego u smislu svijeta koji je Bogu objavio rat u Edenskom vrtu, što se oholo pokušava opravdati „novim koncilskim strujanjima“.“ DIM SOTONIN, PAVLE PRIMORAC |
