kapa

I tako je ženski komad ove opskurne agencijice odlučio nastaviti dalje normalno živjeti. I posvetiti se nekom poslu koji neće biti ni upola toliko zanimljiv, ali kojim će moći djecu prehranit' i na manje vjetrenjača jurišat'.

Irena vam drži fige i sve vas puno pozdravlja, do boljih vremena. Priznajući upornijoj polovici da je veći idealist od nje, a usput i tvrdoglav ko' mazga. Što se ovdje smatra komplimentom.
Od sad će vas samo iz sjene promatrat, ne daj Bože da još jedanput sasluša izdavačku kuknjavu, pa da je cijeli dan i opet mora bolit' želudac.

uz poruku "we will meet again... one sunny day",
odlijećem natrag "u garažu"

Irena

Stvarni podnesak. Smješko na kraju je izvoran.

Dana 07.07.06., a sa začetkom u 18 sati i to na mjestu:
Gradska knjižnica, Bjelovar,
upriličiti će se

Izišao je mjesec, izišla je i knjiga.

Išla je srat dok joj se vrtilo u glavi. Pozvala me prije nego je povukla vodu:

„Ej, vidi ovo. Spiralno je.“

Tako sam započeo pisati to što je onaj nedorasli lolitista objavio. Gle, čovjek jednostavno više nije imao kud. Kaže da neka svinja kroji zakone tak da uništi sve te male izdavačiće, da niko pojma nema kak' se piše, da je Boro stalno negdje u oblacima i da Godine nove nisu više ništ. Srao je on još nekaj, ali jebalo se meni živo. Reko mi da sam pišem sve što vidim i čujem i da će biti dosta „za ono što najviše volim“. Reko sam mu da mama najviše voli milku s lješnjacima, a on nije niš svatio.
Zajebo sam ga, naravno. Uzel sam one moje i reko sam im da mi kažu kaj su radili par dana i tak to skupio. Mislim d aje stari našao nekog šufta koji vozi nekog okruglog citroena i studira ono što sam ja upisao, pa je ovaj onda od tog kakti knjigu napravil. Ali stari je mene potpisal kao da sam ja to sve zmislil. I kaj sad? Idem ja tak i tam kod Traktura vidim da na nečem piše moje ime. Uđem ja unutra i velim teti da kaj je to od kojeg Bovića i da nas nema nigdje pa da to nemre bit neko ko mi nije z' familije, a i ime je nekak jako slično mome. Ne znam kak se taj Alen čita, ali meni to čist zvuči kak da sam ja. Čitam ja tamo i gledam, kad ono može se nešt vidjet da je to kao ono nešto što sam ja njemu dao. Al, brat bratu, ja njemu dao jedno deset strana, a on iz toga izvadil jedno dvjesto i stavil je neke fotke.

Palma ko Palma, uvije ista nalokana banda se klati za šankom. Piju klasiku, nekaj kratko i pivu. Žuju. Vidim, i oni više vole one kaj pjevaju pod vedrim nebom neg onog krokodila kaj ne zna kak se pjeva Ruža hrvatska. Ma, je, žuja je zakon. Kurac.

-- Stari, kaj se to po klvartu priča, da si nas izdal.
-- Ne seri, Krpa, ne bi ja to.
-- Jebiga, ono, sveje to u redu, mislil sam i ja nekaj napisat o tom kak smo tamsjebali onu gamad, al nikak da nađem vremena.
-- Ma nisam ti ja to pisal, Krpa, to me je izjebal onaj stari s mladežom, znaš onaj kaj nam se tu za šankom nalakćival. Reko ja njemu da je to sam tak, a on z toga knjigu napravil i još je metnul tam moje ime.
-- Je, to je ono, buš ga tužil, ne? – Kizo mi je djelovao kak da neš' zna.
-- Je, Kizo, budem ga ja već. Evo, već letim.
-- Kizo, daj začepi to i popij si još jednu. Moja je.

Kizo je odobravao rundu i nastavio s nekim vojnikom pričati o tome kak nema više takvih hrvatskih muževa koji bi ginuli za dom kao što je Krpa goloruk jurišao na višeglave srpske aždaje u trokrilnim bacačima tenkova ili tako nečemu. Dodao je i još da mu je Krpa donosil „z fronta“ i trenirke koje još stalno nosi, ali vojniku nije objasnil gdje se to na frontu dilaju trenirke. Ovaj mu je platil rundu i rekel mu je da se goni u kurac tate svoga.
Drk je došao s knjigom pod rukom. Iskeširal je skoro sto kuna sam da vidi kaj je to unutra. Taj drkoš nikad nije rundu platil, a sad ko hijena hoće vidjeti jesam li njega negdje spomenul.

-- Drk, stari, čuj, ne trudi se, tebe ne bi stavio ni u kupus da se skiseliš, a još manje u knjigu.
-- Gledam ja kaj si za Krpu napisal. Čuj, Krpa, nisam ti ja znal da si ti tako onu svoju didaktički iza uha. I kaj, jesi ju odvel na Magazin na Šalatu?

Pregrdo je za napisat' kaj mu je Krpa napravil. Mislio sam da sam videl sve varijante čelomposrednosa zahvata, ali kako se Drk složio, izgledalo je koda ga je ovaj krampom raspizdil. Onda je Drk pokušavao neku jadnu dramatiku furat kao da ima neku agresivnu spiku, pa se zaletio u Krpu i zagrlio ga ko da mu hoće pušiti, al mu ovaj ne da. Krv iz nosa je napravila neki grafit po Krpinom kožnjaku, a ovaj je tek onda prvo poludil. Svi su se maknuli, a Kizo je molio Krpu da ga ne ubije jer je Drk naš, dobar dečko, pravi je hrvat.
-- Ma jebem ti ja tu Hrvatsku u kojoj su takvi Hrvati! Dok sam ja ginio na Glini, on je tu drk'o po kvartu i onda sam mu jošpive plaćal da me sluša kak mi je tam'. I mama mu je Radmila, jebo mu ja Radmilu u usta. Kaj je? To niste znali, a?

Drk se prestao opirati čim je počela govorancija i počeo je bježati. Ovaj ga je opako opizdio po guzici i okrenuo se k meni:

-- Jebat ću i tebi mamu, i tebi i onom tvom srpčiću nadrogiranom. Odi i reguliraj mi tu knjigu, hoću to vidit'. Imaš je kod Ljevka, Žderića, ma i u Alko-ritmu i ne znam gdje još. Svaka jebena poštena knjižara ima te tvoje Metastaze i da si mi ju za pol sata donesel. I ak sam tam ispo kreten, bolje da te nema. Kuiš?

Mislim da bi mi bilo bolje da se vratim u Španjolsku među onaj ološ. Nekak mi je više pasalo bit zdrkani ovisnik neg izdavani pisac.

Najnovije priopćenje za novinstvo, te upozorenje Službe za opću sigurnost, pododsjek za zaštitu državnih službenika, sektor za operacionalizaciju nadzora nad zbivanjima javnih djelatnika, grupe za osvrt na tajni psihološki rat:

„Dojave s terena dojavljuju da su na terenu viđeni određeni fenomeni nepoznatog podrijetla, a koji se manifestiraju na do sada neutvrđene načine. Pogođeni su djelatnici ministarstva Ćudoređa, a posebice je primijećena involviranost osoba koje su u doticaju s udžbenicima. Ne zna se tko je provokator izgreda, ne zna se niti jesu li u pitanju izgredi. Pouzdano je da možda postoje izolirani slučajevi masovnog ludila po školama, kako osnovnim, baš tako i srednjim. Žrtve se žale na maniju proganjanja koja ih je napala u zadnjih nekoliko tjedana, a učestali su i osipi i unutarnja krvarenja na spomen ili čitanje određenih riječi. Laboratorij Ministarstva je testirao nekoliko izabranih nesretnih žrtava na audioalergene. Iznađeno je da subjekti reagiraju oštro na riječi kao što je „udžbenik“, „katalog“, „naručivanje“, odabir i „NOS“. Riječ „nos“ se ne uklapa u dosadašnje rekonstrukcije događaja, ali jedan laborant je tvrdio da je subjekt koji je „NOS“ čuo nakon riječi „stih“ poludio načisto. Subjekta koji je izvikivao „stihnos“ nismo uspjeli intervjuirati jer je preminuo od posljedica preuranjene eutanazije.
Od ostalih karakteristika ovog fenomena, javljeno je da su neki neutvrđeni izvori dojavili sasvim anonimno da je primijećeno da se žrtve ubrzano oporavljaju nakon što im se na glavu aplicira konjska oprema koja ograničava kut gledanja i sprječava ulazak u vidno polje svega osim onoga što je pred njima. Svi izjavljuju da im tretman djeluje vrlo blagotvorno jer „već su popizdili od svih tih pojava što im prilaze iz profila“.

Glasnogovornik ministarstva unutarnjih poslova oglasio se jutros u 4:33 priopćenjem za občinstvo u kojem objavljuje rezlutate istrage:

"Kao što je široj javnosti poznato, gotovo polovica naših operativnih djelatnika radi na slučaju devastacije hrvatskih cesata koje, pardon koja, se dogodila u danima neposredno pred tzv. Uskrs. Razvidno je u svim slučajevima da su razvaljeni putevi, ceste i autoputevi koji službuju kao prilazne prometnice školama i uredima ministarstva prosvjete i drugog. Izolirani slučajevi su primjećeni u kojima su raspukle i ceste koje vode ka nekim ravnateljima osnovnih, a bogami i srednjih škola. Operativnom obradom je utvrđeno da ta razvaljotina nema nikakve veze s fenomenom Uskrsa, koji je i dalje najveći hrvatski, takorekuć i katolički Božić, tj. praznik. Neke anonimne dojave su ukazivale na ono što je dio štampe pravilno autocenzurom propustio objaviti, ali o tome neće biti spomena. U interesu krivaca nećemo imenovati istragu i dalje nastavljamo predano raditi na drugim slučajevima, a jer je isti ad akta."

Ministarstvo tjelovježbe i zdravlja je svojim priopćenjem izjavilo da slučaj pojačane potrošnje vode u školama nije posljedica zdravstvenih tegoba, nego prekomjernog i nepravilnog kozumiranja suhomesnatih prerađevina. Posebnim naputkom, vele oni, sljedeće će godine upozoriti da se pri jedenju pršuta okrenu sučelice tanjuru i jedu strogo en face, jer je ove godine bilo razvidno da zdrastvene tegobe nastaju kada se prežderavaju pršutom iz profila.

Tomislav - san,

ja sam nešto razmišljao te zaključio kako si se sigurno poželio čitanja proze na hrvatskom jeziku. Stoga ti šaljem jedan svoj književni pokušaj - skoro pa roman.

Malkice mi žao što ne mogu svakog uvalit trenutačno u kožu nekog od nas dvoje, pa da vidi kako je. Svaka čast foteljskim generalima, ali negdje treba i zasukati rukave.
Za sada nema sumnje, Don Quijote ustvari nije jurišao na vjetrenjače, on je samo radio ovaj posao prije nas.

Ajmo prvo demantije, ili kako se to već medijsko – političkim rječnikom naziva. Nazovite to kako hoćete.

1.Ono što vjerujemo, svakog od vas najviše zanima: o krađi love sa tuđih grbača teško da ima govora. Za sad poslujemo sasvim volonterski, uz financiranje ovog posla iz izvora naših drugih poslova. Hranimo se uglavnom čistim entuzijazmom i adrenalinom koji nam jurišanje na vjetrenjače i donosi. Imate li vi doista pojma što se dešava u hrvatskom izdavaštvu? Mi imamo. Sad bome imamo:). Divlji Zapad nije u Americi, kod nas ga samo zovemo „Izdavaštvo“.
Ako se profitom naziva utrošak vlastitog slobodnog vremena do iznemoglosti, ulaganje vlastitih sredstava u posao za koji se uopće još ne zna ima li ikakav ishod, osim da može potaknuti par zanimljivih pitanja koja kod nas još nisu bila postavljena, rad koji bi više trebao koristiti drugima nego nama, onda smo profitni. Pretpostavljamo da je najveći profit koji ovdje za sada možemo dobiti – iskustvo. Ponekad teorija kontra prakse jednostavno nema argumenata.

2. Sastavni dijelovi našeg posla: mi radimo s rukopisima. Znači , svaki rukopis koji stigne na našu adresu bit će pročitan. Niti jedan urednik bilo koje izdavačke kuće neće pročitati svaki rukopis koji primi. Niti jedan urednik bilo koje izdavačke kuće neće do zadnjeg detalja pokušati zamisliti taj rukopis kao izdano djelo, ili ga usmjeriti na druge, konkretne adrese. Niti jedan od njih neće pokušati raditi sa svakim rukopisom koji primi kako bi od toga napravio „nešto“ na čemu neće sam zaraditi daleko više od onoga koji je taj rukopis sam napisao. Mi hoćemo, jer nam se da.
Možda je subjektivno, ali postoji neka nota tihog aktivizma u ovom što smo započeli. Nama se jednostavno ne zajebava, nama se radi.

3. Zapanjuje količina skepse kad se pojavi nešto novo. U mnogim zemljama vani literarni agenti (pokušali smo ubaciti riječ „posrednik“ u početku, ali smo dobili zbunjene poglede, ne pitajte zašto) su jedini način komunikacije između autora i izdavača. Nitko nikog ne tjera da radi preko nas. No, pogledajte sebe kao marketinški proizvod. Ako mislite da će vaš genij biti primijećen samo tako, da izdavači i nakladnici jedva čekaju da zamjete vaš talent serviran na nekom blogu, ili pospremljen u škrinjici na tavanu, gadno se varate. Zamislite se kao proizvod iza kojeg stoji netko, i primjetit će vas prije. Žao mi je što se i književnost mora uklopiti pod naziv „proizvoda“, ali tako vam stvari stoje. Vašem izdavaču manje će biti bitno da li ste genijalni ili ne, mislit će samo o tome može li za vaš više ili manje genijalan uradak dobiti ili izgubiti. Zakone tržišta nikad ne brkajte sa zakonima intelektualne estetike.
Napominjem, nažalost.
No, štetimo li mi kome? Mislim da je odgovor apsolutno ne: ako želimo pomoći i autoru da se afirmira, i izdavaču da primjeti tog istog autora, gdje je kvaka? Ako vas muči to što bi eventualno ikad zaradili neku crkavicu na prodanom rukopisu (a doista je o crkavicama riječ, prava lova odlazi negdje drugdje), možete biti sigurni da smo je krvavo zaradili. A uostalom, tko je doista voljan raditi svoj posao besplatno? Mi velik dio ovog svog tako i radimo. Slobodno se u to pokušajte uvjeriti i sami.

4. O nama: Je, smatramo se kvalificiranima. Studirali smo, radili smo, izdavali smo, prodavali smo, čitali smo, pisali smo, učili, naučili, još učimo.. To što smo odlučili više ne raditi to sve za sebe zato da bismo to radili za druge, smatramo vlastitim korakom naprijed u shvaćanju samog procesa stvari. Ponekad doista „biti hrabar“ znači pomalo i „biti lud“, ali nadamo se da ćemo tu stavku izbjeći. Planiramo se ovdje zadržati dovoljno dugo da to iskusimo na vlastitoj koži.

5. O klijentima: pola Hrvatske piše krake priče, dvije trećine poeziju, trećina je napisala neizdani roman, ostali u pripremi imaju kuharice, slikovnice, upute za rukovanje printerima, priručnike za samoobranu, samospoznaju i nekoliko neobjavljenih biografija i memoara istaknutijih članova vlastite familije. Tako nam se barem stvari čine otkad nam se gadno zahuktalo.Tko to čita? Mi. No, na sreću, ima i onih koji znaju pisati, a još niti ne znaju da toliko dobro znaju pisati. Tko želi raditi s njima? Mi. Što želimo raditi s njima? Natjerati i druge da rade s njima. I opet, taman da i siroti Krleža uskrsne, ne bismo mu mogli garantirati ništa. Jer mi nismo ti koji odlučuju o finalizaciji, mi ne stavljamo knjige na police, mi ih samo pokušavamo gurnuti prema njima.
Sve u svemu, nadamo se da nam je klijenteli strpljivost i fleksibilnost jača karakteristika od izdavačke apatije.

6. O izdavačima: U Hrvatskoj je registrirano oko 1500 nakladnika. Od toga je oko (recimo( 300 aktivno, ostalo su ili nakladnici s jednom objavljenom knjigom, ili samoizdati ili mrtvo slovo na papiru. Dvadesetak nakladnika u Hrvatskoj moglo bi se nazvati uspješnima, što bi značilo da oni zaista izdaju svoje knjige, distribuiraju ih i posluju koliko – toliko bez gubitaka. Nitko od njih ne zarađuje bajne novce na beletristici. Zarađuje ih na udžbenicima, kuharicama, enciklopedijama, slikovnicama prevedenima sa tko zna kojeg stranog jezika.
Znate li koliki je autorski honorar u Hrvata? „Početnik“, ako dobije mjesečnu plaću jednog urednika velike izdavačke kuće, napravio je odličan poslovni potez. Štoviše, teško da će svoju lovu ikad vidjeti na nekoj hrpici, već će mu isplaćivati prema zbroju broja prodanih primjeraka u nekom kvartalnom, polugodišnjem, godišnjem obračunu. Ako ikad vidi koju kintu. Štoviše, moguće je i primijećeno je da možda neće vidjeti niti kintu, niti svoju knjigu na policama, igdje. O autorskim pravima, ugovorima i inom pravnom biznisu oko cijele te papazjanije od pisca tek bi se dali pisati romani.

7. I zaključno, opet o nama u korelaciji sa gore navedenim: Nema govora o tome da smo mi neke face koje bi se postavljale iznad bilo koga. Bez dogovora s autorom i pregovora s izdavačem s druge strane, ne bismo prstom maknuli. Ne samo bez dogovora, nego bez ugovora. E, u toj kvaki i leže vjetrenjače.
Mislim da bi naš posao trebali podnasloviti „Tko se boji ugovora još“.

8. I tako, da zaključimo bilo kakav izazov na polemičnost, ako bi itko imao volje za takvo nešto, puno vas sve pozdravljamo, i idemo dalje raditi, baktati se sa rukopisima koje možda nitko drugi osim nas i neće vidjeti, raditi „book proposale“ za svaku našu vjetrenjaču poimence, isprintavati tonu papira o (zasad) vlastitom trošku, obijati vrata na koja kucamo umjesto onih koji žele da to radimo za njih, o istom tom vlastitom trošku utrošiti još mnogo vlastitog (preko)vremena, pa možda negdje upali.

p.s. Da li sad primamo hostiju, ili što?:)

puno sretnog i uspješnog pisanja!