|
Malkice mi žao što ne mogu svakog uvalit trenutačno u kožu nekog od nas dvoje, pa da vidi kako je. Svaka čast foteljskim generalima, ali negdje treba i zasukati rukave.
Za sada nema sumnje, Don Quijote ustvari nije jurišao na vjetrenjače, on je samo radio ovaj posao prije nas.
Ajmo prvo demantije, ili kako se to već medijsko – političkim rječnikom naziva. Nazovite to kako hoćete.
1.Ono što vjerujemo, svakog od vas najviše zanima: o krađi love sa tuđih grbača teško da ima govora. Za sad poslujemo sasvim volonterski, uz financiranje ovog posla iz izvora naših drugih poslova. Hranimo se uglavnom čistim entuzijazmom i adrenalinom koji nam jurišanje na vjetrenjače i donosi. Imate li vi doista pojma što se dešava u hrvatskom izdavaštvu? Mi imamo. Sad bome imamo:). Divlji Zapad nije u Americi, kod nas ga samo zovemo „Izdavaštvo“.
Ako se profitom naziva utrošak vlastitog slobodnog vremena do iznemoglosti, ulaganje vlastitih sredstava u posao za koji se uopće još ne zna ima li ikakav ishod, osim da može potaknuti par zanimljivih pitanja koja kod nas još nisu bila postavljena, rad koji bi više trebao koristiti drugima nego nama, onda smo profitni. Pretpostavljamo da je najveći profit koji ovdje za sada možemo dobiti – iskustvo. Ponekad teorija kontra prakse jednostavno nema argumenata.
2. Sastavni dijelovi našeg posla: mi radimo s rukopisima. Znači , svaki rukopis koji stigne na našu adresu bit će pročitan. Niti jedan urednik bilo koje izdavačke kuće neće pročitati svaki rukopis koji primi. Niti jedan urednik bilo koje izdavačke kuće neće do zadnjeg detalja pokušati zamisliti taj rukopis kao izdano djelo, ili ga usmjeriti na druge, konkretne adrese. Niti jedan od njih neće pokušati raditi sa svakim rukopisom koji primi kako bi od toga napravio „nešto“ na čemu neće sam zaraditi daleko više od onoga koji je taj rukopis sam napisao. Mi hoćemo, jer nam se da.
Možda je subjektivno, ali postoji neka nota tihog aktivizma u ovom što smo započeli. Nama se jednostavno ne zajebava, nama se radi.
3. Zapanjuje količina skepse kad se pojavi nešto novo. U mnogim zemljama vani literarni agenti (pokušali smo ubaciti riječ „posrednik“ u početku, ali smo dobili zbunjene poglede, ne pitajte zašto) su jedini način komunikacije između autora i izdavača. Nitko nikog ne tjera da radi preko nas. No, pogledajte sebe kao marketinški proizvod. Ako mislite da će vaš genij biti primijećen samo tako, da izdavači i nakladnici jedva čekaju da zamjete vaš talent serviran na nekom blogu, ili pospremljen u škrinjici na tavanu, gadno se varate. Zamislite se kao proizvod iza kojeg stoji netko, i primjetit će vas prije. Žao mi je što se i književnost mora uklopiti pod naziv „proizvoda“, ali tako vam stvari stoje. Vašem izdavaču manje će biti bitno da li ste genijalni ili ne, mislit će samo o tome može li za vaš više ili manje genijalan uradak dobiti ili izgubiti. Zakone tržišta nikad ne brkajte sa zakonima intelektualne estetike.
Napominjem, nažalost.
No, štetimo li mi kome? Mislim da je odgovor apsolutno ne: ako želimo pomoći i autoru da se afirmira, i izdavaču da primjeti tog istog autora, gdje je kvaka? Ako vas muči to što bi eventualno ikad zaradili neku crkavicu na prodanom rukopisu (a doista je o crkavicama riječ, prava lova odlazi negdje drugdje), možete biti sigurni da smo je krvavo zaradili. A uostalom, tko je doista voljan raditi svoj posao besplatno? Mi velik dio ovog svog tako i radimo. Slobodno se u to pokušajte uvjeriti i sami.
4. O nama: Je, smatramo se kvalificiranima. Studirali smo, radili smo, izdavali smo, prodavali smo, čitali smo, pisali smo, učili, naučili, još učimo.. To što smo odlučili više ne raditi to sve za sebe zato da bismo to radili za druge, smatramo vlastitim korakom naprijed u shvaćanju samog procesa stvari. Ponekad doista „biti hrabar“ znači pomalo i „biti lud“, ali nadamo se da ćemo tu stavku izbjeći. Planiramo se ovdje zadržati dovoljno dugo da to iskusimo na vlastitoj koži.
5. O klijentima: pola Hrvatske piše krake priče, dvije trećine poeziju, trećina je napisala neizdani roman, ostali u pripremi imaju kuharice, slikovnice, upute za rukovanje printerima, priručnike za samoobranu, samospoznaju i nekoliko neobjavljenih biografija i memoara istaknutijih članova vlastite familije. Tako nam se barem stvari čine otkad nam se gadno zahuktalo.Tko to čita? Mi. No, na sreću, ima i onih koji znaju pisati, a još niti ne znaju da toliko dobro znaju pisati. Tko želi raditi s njima? Mi. Što želimo raditi s njima? Natjerati i druge da rade s njima. I opet, taman da i siroti Krleža uskrsne, ne bismo mu mogli garantirati ništa. Jer mi nismo ti koji odlučuju o finalizaciji, mi ne stavljamo knjige na police, mi ih samo pokušavamo gurnuti prema njima.
Sve u svemu, nadamo se da nam je klijenteli strpljivost i fleksibilnost jača karakteristika od izdavačke apatije.
6. O izdavačima: U Hrvatskoj je registrirano oko 1500 nakladnika. Od toga je oko (recimo( 300 aktivno, ostalo su ili nakladnici s jednom objavljenom knjigom, ili samoizdati ili mrtvo slovo na papiru. Dvadesetak nakladnika u Hrvatskoj moglo bi se nazvati uspješnima, što bi značilo da oni zaista izdaju svoje knjige, distribuiraju ih i posluju koliko – toliko bez gubitaka. Nitko od njih ne zarađuje bajne novce na beletristici. Zarađuje ih na udžbenicima, kuharicama, enciklopedijama, slikovnicama prevedenima sa tko zna kojeg stranog jezika.
Znate li koliki je autorski honorar u Hrvata? „Početnik“, ako dobije mjesečnu plaću jednog urednika velike izdavačke kuće, napravio je odličan poslovni potez. Štoviše, teško da će svoju lovu ikad vidjeti na nekoj hrpici, već će mu isplaćivati prema zbroju broja prodanih primjeraka u nekom kvartalnom, polugodišnjem, godišnjem obračunu. Ako ikad vidi koju kintu. Štoviše, moguće je i primijećeno je da možda neće vidjeti niti kintu, niti svoju knjigu na policama, igdje. O autorskim pravima, ugovorima i inom pravnom biznisu oko cijele te papazjanije od pisca tek bi se dali pisati romani.
7. I zaključno, opet o nama u korelaciji sa gore navedenim: Nema govora o tome da smo mi neke face koje bi se postavljale iznad bilo koga. Bez dogovora s autorom i pregovora s izdavačem s druge strane, ne bismo prstom maknuli. Ne samo bez dogovora, nego bez ugovora. E, u toj kvaki i leže vjetrenjače.
Mislim da bi naš posao trebali podnasloviti „Tko se boji ugovora još“.
8. I tako, da zaključimo bilo kakav izazov na polemičnost, ako bi itko imao volje za takvo nešto, puno vas sve pozdravljamo, i idemo dalje raditi, baktati se sa rukopisima koje možda nitko drugi osim nas i neće vidjeti, raditi „book proposale“ za svaku našu vjetrenjaču poimence, isprintavati tonu papira o (zasad) vlastitom trošku, obijati vrata na koja kucamo umjesto onih koji žele da to radimo za njih, o istom tom vlastitom trošku utrošiti još mnogo vlastitog (preko)vremena, pa možda negdje upali.
p.s. Da li sad primamo hostiju, ili što?:)
puno sretnog i uspješnog pisanja!
|