+ K A L V I N I Z A M + INFO PROTESTANTSKE REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE

29.05.2006., ponedjeljak

Jean Calvin

10.VII.1509. - 27.V.1564.

Jean Calvin (lat.) je rođen 10.07.1509. u u Noyonu u Pikardiji (sjeverna Francuska). Otac, biskupski činovnik katedralnog kaptola u Noyonu Gerard Calvin (izv. Cauvin), odvjetnik kanonskog i građanskog prva bio je odgovoran za financije u biskupiji, i radi te pozicije na kojoj je radio imao je mnogo veza i poznanstava. Calvin je već sa 12 godina postao prebendar i u samom početku je bio određen da studira teologiju, ali ga je otac koji je imao dobar uvid u svoje prilike nagovarao da studira pravo.

Godine 1531. promoviran je za dr. prava. Pored studija prava interesirao se i za humanističke znanosti, utjecaj kojih je rezultiralo i njegovo prvo pisano izdanje, tumačenje Senekinog djela “De Clementia” (O blagosti). Kada se Calvin okrenuo k reformaciji teško se može odrediti. Govori se o dva datuma: 1528. i 1533. godine. Stare biografije tvrde da je to bilo 1528., a nova praćenja smatraju da Calvin 1528 još uvijek nije donio odluku da prione uz reformaciju. On je još uvijek prisustvovao katoličkim bogoslužjima, a isto tako je i primao svoje prebende. Tako bi danas, ipak mogli prihvatiti 1533. godinu kada doživljava tzv. Iznenadno obraćenje (lat. Subita conversio). U to vrijeme se Calvin prikazao za energičnog zagovornika novog učenja.

Dana 1. studenoga 1533. godine, na dan Svih Svetih, rektor pariškog sveučilišta Nikola Cop održao je govor gdje poziva prisutne na podržavanje reformacije. Taj govor mu je napisao Jean Calvin. Nakon govora, bježi i rektor Cop, isto tako i bježi Calvin, te oboje napuštaju Francusku. Calvin je otišao u Strasbourg, a nakon toga u Basel. Tu je 1535. godine napisao knjigu “Christinae religionis institutio” – Poduka o kršćanskoj vjeri.

To njegovo djelo, na latinskome jeziku, izišlo je 1536, godine i prema Calvinovoj izjavi 'Institucija' je obrambeni spis njegovih suvjernika u Francuskoj. Tako su se francuski protestanti zvali Hugenoti . Ovaj moment je vrlo interesantan jer kralj Franjo I. (1494-1547) je sa jedne strane proganjao protestante u Francuskoj, a s druge strane je imao dobre odnose sa njemačkim kneževima. Calvin je ovim djelom kralja Franju I. htio uvjeriti da protestantizam želi samo ponovno uspostaviti kršćansku vjeru koju su ljudi sa svojim djelima zatamnili.

Institucije su izrađene prema Lutherovom malom katekizmu. Najprije se tumači Zakon (10. Božjih zapovijedi), nakon toga Vjerovanje (Credo), onda Gospodnja molitva Oče Naš i sakramenti. Već 1539. godine izlazi 2.izdanje Institutia, ali to izdanje je već knjiga sa 17 poglavlja. Tu se više ne primjećuje utjecaj Lutherov, nego od Martina Butzera, također reformatora uz Zwinglija koji je bio pomirljive naravi. Calvin svoje djelo sve više izrađuje i njegovo zadnje izdanje ima 80 poglavlja i dijeli se na četiri knjige:

knjiga: Spoznaja Boga kao Spasitelja
knjiga: Spoznaja Boga kao Spasitelja u Kristu
knjiga: Na koji način postanemo dionici Kristove milosti
knjiga: Vanjska sredstva ili pomoći s kojima nas Bog zove i održava zajedništvo s Kristom
Četiri godine kasnije, nakon putovanja po Italiji, namjeravao se nastaniti u Strasbourgu. No na putu kroz Švicarsku, prošao je kroz Ženevu i tu ga je evangelički propovjednik Gullaume Farel (1489-1565) zaklinjao da ostane ondje.

Ženevi je bila potrebna ličnost kao što je to bio Calvin. Doduše, reformacija je u tom bogatom gradu već bila sprovedena, ali su postojale unutarnje trzavice. Postojala je opozicija protiv Reformacije koja je imala svoju podršku u bogatim trgovcima grada, koji su vodili raskalašeni život.

Nakon teške unutarnje borbe, Calvin ipak odlučuje ostati u Ženevi. Tražio je, da svi građani grada polože zakletvu na njegov ''Katekizam'', kojim je tražio strogi moralni život. Gradski savjet imao je pravo vršiti nadzor nad žrtvom svojih građana i u slučaju opijanja, razuzdanosti i nemorala donositi oštre kazne, te je gradska vlast Ženeve i taj katekizam prihvatila dana 29. srpnja 1537. godine.

Mnogi mladi ljudi radi toga su postali neprijatelji Calvina. Jednom im je čak uspjelo preuzeti vlast u gradu i reformator je zajedno sa Farelom morao napustiti grad.

Calvin je, zajedno sa Martinom Butzerom (1491-1551), i Wolfgangom Capitom (1478-1541) krenuo putem Strasbourga i preuzeo vodstvo u tamošnjoj reformiranoj općini. Ovdje je djelovao nekoliko godina kao svećenik i profesor bogoslovije. U Strasbourgu se i oženio sa udovicom Idellette Storer (prema nekim izvorima 'von Buren'), sa kojom je živio 9 godina u braku, sve do njene smrti.

Nakon nekoliko godina promijenila se i situacija u Ženevi. Općina se ondje pokajala i ponovno je pozvala Calvina da se vrati. Reformator se odazvao ovom pozivu, jer je po svojoj savjesti želio pomoći ovoj općini, koja mu je toliko ležala na srcu. Povratak Calvina u Ženevi sličio je ulasku nekog vladara u svoju prijestoljnicu. Velikan, slavljen i bogatim darovima darovan, primljen je natrag od građana Ženeve.

Calvin, inače po rastu malen i mršav i pomalo boležljiv, dao se na reorganizaciju građanskog života na osnovu Biblije. Njegove reforme se nisu odnosile samo na vjerski nego i na građanski život. Tvrdio je da cijeli život treba biti obnovljen po Sv. Pismu. I zbog toga je na njegov prijedlog izabrano predstavništvo od 12 starješina /prezbitera/, koji su zajedno sa savjetom grada upravljali cijelom općinom. Prema primjerima Starog Zavjeta, oni su trebali donositi Zakone, raskalašene nemoralne osobe, kartaše, kockare itd. izvesti pred sud. Isto tako se pred sud izvodilo one osobe, koje nisu redovito pohađale Bogoslužja ili su tjerale luksuz. Cijeli javni i građanski život bio je podvrgnut strogoj stezi.

Svjetovnu vlast su pozvali u pomoć tek onda kada su smatrali kada duhovna strana crkve ne bi bila dovoljna da uspostavi red, onda to rješava civilna vlast. Povezanost između crkvene i civilne vlasti bila je velika. Bili su se ravnali po evanđelju Isusa Krista. To je bio cilj. Prema crkvenom redu u ženevskoj crkvi postojale su četiri službe:

pastori (izraz iz reformirane tradicije)
učitelji
starješine ili prezbiteri
diakoni
Prema crkvenom redu služba pastora se sastojala da navještaju Riječ Božju, da podučavaju narod o božanskim istinama i da ih opominju javno i osobno od čovjeka do čovjeka. Pastor upravlja sa sakramentima (dijeli ih) te zajedno s prezbiterima bdiju nad crkvom. Učitelji su imali zadaću vjernike podučavati o čistom i moralnom učenju i to radi toga da ne bi zbog neznanja ili krivog mišljenja ljudi zamaglili čistoću Evanđelja tj. odnosno drugim riječima nije se prepuštalo tumačenje Svetog Pisma laicima.

Služba prezbitera se sastojala u tome da prati život svakog pojedinca. Ako je netko lijen, izbjegava posao, vodi neuredan život, onda starješine trebaju opomenuti. Kada su mišljenja da je potrebna kazna trebaju slati izvještaj kolegiju pastora te s njime zajedno donijeti odluku. Đakoni su se brinuli za crkvene doprinose te su imali socijalnu notu i bili podijeljeni u dvije grupe. Jedni su se brinuli za siromašne, a drugi za bolesne. Sa ovim službama, Calvin je probudio pomalo zamrli aktivni život u Crkvi.

Ženeva je po Calvinu postala žarištem reformacije reformiranog tipa. Oko njega su se okupljali ne samo studenti iz Švicarske nego i iz Francuske, Njemačke, Mađarske i Poljske. Nakon Lutherove i Melanchthonove smrti, Calvin je bio još jedini živi veliki Reformator. Njegov upliv prelazio je granice Švicarske. U Francuskoj, Nizozemskoj, Škotskoj, kao i nekim dijelovima Njemačke, reformacija je sprovedena na osnovu njegove nauke, dok se Lutherova reformacija proširila osim u Njemačkoj, naročito na sjeveru Europe.

Calvinova tjelesna konstitucija je bila slabašna i radi toga je puno obolijevao. Njegovo tijelo nije moglo izdržati njegovu veliku aktivnost. Umro je 27.svibnja 1564. godine u 55 godini života. Calvinova posljednja želja je bila da ga sahrane na nepoznatom mjestu bez prisutnosti ljudi. Prorok Božje slave odbio je svako spomen slavlje.

Moran Rajković
Preuzeto sa http:www.evangelickacrkva-zagreb.comEvangelička crkva zagreb

- 17:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.05.2006., subota

BOŽJI PRAVEDNI GNJEV

Biblijsko čitanje: Rim 1, 18-32

9. Nije li Bog nepravedan prema čovjeku kada zahtijeva od njega održavati zakon koji to nije u stanju provoditi?

Nije , jer je Bog tako stvorio čovjeka da ovaj to može činiti. Ali, čovjek, potaknut od đavla opakom neposlušnošću, liši sebe i sve svoje potomke tih božanskih darova.

10. Hoće li Bog ostaviti nekažnjenim ovakav neposluh i otpadništvo?

Sigurno neće, nego se strašno srdi i na prirođene i prave grijehe i kaznit će ih po pravednoj osudi vremenitom i vječnom kaznom, kao što je rekao: «Proklet bio svatko, tko se ne pridržava svega što je zapisano u knjizi Zakona i ne čini tako.»

11. Nije li Bog između ostaloga i milosrdan Bog?

Uistinu, Bog je milosrdan , ali također i pravedan. Njegova pravednost stoga zahtijeva da se počinjeni grijeh protiv najvišega veličanstva Božjega, krajnje kazni , to jest vječnom kaznom tijela i duše.
Heidelberški katekizam

Ovim pitanjima i odgovorima privodimo kraju cjelinu koja u Heidelberškom katekizmu nosi naslov O ljudskoj nevolji (3-11). Govorili smo o ljudskoj nesposobnosti koja nije u stanju izvršiti sve zahtjeve Zakona Božjega. No, Bog, Duhom Svetim preporođuje čovjeka i obnavlja u njemu narušenu sliku Božju. Po Duhu Svetomu čovjek dobiva potrebnu snagu da se može oduprijeti grijehu. No, to još uvijek ne znači da čovjek može u cijelosti održati Zakon Božji.
Danas razmišljamo o Božjem pravednom gnjevu.
O Božjem se gnjevu danas rijetko propovijeda u crkvama. Radije se govori o Božjoj milosti i ljubavi pa se stječe dojam da Bog ljubavi ne može biti gnjevan. No činjenica je da Biblija mnogo više govori o Božjem gnjevu nego li o Božjoj ljubavi. I to ne samo Stari zavjet. Ne postoji Bog Staroga i Bog Novoga zavjeta. Bog je jedan i isti kroz vjekove. Njegove se osobine ne mijenjaju. Teško je shvatiti Božji gnjev kada ga se uspoređuje s našim, nekada nekontroliranim izljevom bijesa. Nekada je naš gnjev neopravdan i subjektivan. No, Božji je gnjev uvijek opravdan i pravedan. Bog se gnjevi na nepravdu i pokvarenost. Bog se gnjevi na one koji su ga odbacili i koji su mu protivnici. O tome nam jasno govori starozavjetni prorok Nahum u 2, 2-8: «Jahve je Bog ljubomoran i osvetnik! Jahve se osvećuje, gospodar srdžbe! Jahve se osvećuje svojim protivnicima, ustrajan u gnjevu na neprijatelje. Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena….Tko može izdržati pred bijesom njegovim? Tko će odoljeti pred gnjevnom srdžbom njegovom? Jarost se njegova kao vatra izlijeva i litice se pred njim kidaju. Jahve je dobar onima koji se u njeg uzdaju…Uništit će one koji se protiv njega podižu.»
Protivnici Božji jesu oni koji se bune protiv Boga odnosno protiv Njegove savršene volje. Prvi ljudi, Božji protivnici, bili su naši praroditelji. Svojom su neposlušnošću i buntovnošću «lišili sebe i svoje potomke božanskih darova», pa su tako odgovorni i opravdano su iskusili Božji gnjev. No, buntovnost nije bila karakteristika samo naših praroditelja. Sagledavajući biblijsku povijest, jasno nam je da je Bog morao neprekidno intervenirati kako bi ljude odvratio od buntovnoga načina života i priveo ih k sebi. Često je u tome procesu iskazivao svoj pravedni i opravdani gnjev. Čitamo u Br 11, 33 kako je Gospodin planuo gnjevom zbog lakomosti naroda, te dopustio pomor na njih. Ovakve su slike česte u Starome zavjetu. No, i Novi zavjet također svjedoči o Božjem gnjevu. Posebice se o Božjem gnjevu govori u poslanici Rimljanima za koju su i Luther i Calvin govorili kao o ulaznim vratima u Bibliju. U Rim 1, 18 apostol Pavao nam govori: «S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću». U navedenom se stihu jasno govori o tome da je Božji gnjev i danas realnost nad onima koji su Božji protivnici. Današnje je vrijeme, više nego i jedno drugo razdoblje u povijesti, vrijeme snažnoga protivljenja Bogu i njegovoj volji. Riječi apostola Pavla, a mi vjerujemo da su te riječi nadahnute Duhom Božjim, tako su relevantne za današnje vrijeme. U Rim 1, 24- čitamo: «Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći-muškarci s muškarcima-sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude». Iz stihova koji prethode navedenima, jasno je da to ovakvoga nemoralnoga i bezbožnoga ponašanja ljudi dolazi iz razloga što Bogu nisu dali potrebnu slavu i zahvalnost. Zamijenili su Boga za idola. Danas su idoli mnogo suptilniji nego što su to bili u starozavjetno vrijeme (kipovi lažnih bogova i sl.). Čovjek sa svojim «progresivnim» shvaćanjima zauzima mjesto Boga. Božja iskazana volja smatra se zaostalom i nemodernom za današnje vrijeme. I dok se «progresivno» i moderno društvo zalaže za seksualne slobode i pravo na različitu seksualnu orijentaciju, u isto vrijeme milijarde dolara troši na rješenje različitih bolesti, poput AIDS-a i sl. koje su nesumnjivo nastale kao posljedica čovjekovog odbacivanja Božje volje. Božja volja objavljena u Njegovoj riječi (njegove Zapovijedi, Zakon) nije protiv nas. Bog ljudima želi dobro i zato ih «ograničava» u onim stvarima koje čovjeku ne donose sreću, već nesreću.
Iako i danas osjećamo posljedice Božjega gnjeva (vremenita kazna), mi se približavamo danu kada će se očitovati Božji gnjev u konačnici (vječna kazna). Apostol Pavao u 2 Sol 2, 7-9 kaže: «…kad se u 'plamenom ognju' objavi s neba Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske, 'koji će se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju' radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću: udaljeni 'od Gospodnjega lica i od njegove silne slave onoga dana kada dođe da se proslavi u svojim svetima'.»
Biblija jasno govori o paklu kao konačnom izljevu Božjega gnjeva na sve Njegove protivnike odnosno one koji su neposlušni i nepokorni njegovoj volji. Koliko nam god istina o paklu bila neprihvatljiva, ona je biblijska istina o kojoj je Isus govorio. U Mk 9, 47-49 stoji: «Ako te i oko tvoje navodi na grijeh, iskopaj ga! Bolje ti je s jednim okom ući u kraljevstvo Božje nego da budeš s dva oka bačen u pakao gdje 'njihov crv ne umire i oganj se ne gasi'.» Bez obzira je li nam ovaj Isusov govor (i drugi Isusovi govori o paklu, a on je o paklu govorio više od bilo koga drugoga u Novome zavjetu) težak, moramo imati na umu da je konačno izlijevanje Božjega gnjeva čovjekom odabir. Čovjek odlučuje biti buntovan, nevjeran i nepravedan, a Bog, kao pravedni sudac samo provodi pravdu. O tome govori apostol Pavao u Rim 2, 5-6: «Svojom okorjelošću i neskrušenošću srca sam na se gomilaš gnjev za dan gnjeva i očitovanja Božje pravde u suđenju koje će svakomu dati prema njegovim djelima: onima koji ustrajnošću u dobru u dobru djelu traže slavu, čast i besmrtnost-njima život vječni; a onima samovoljnicima i koji se protive istini a pristaju uz nepravednost-njima srdžbu i gnjev.» Dakle, Božji je gnjev nešto što ljudi sami biraju. Pakao je mjesto koje grešnici sami izabiru kao svoj vječni stan.
Učenje o kazni koju će grešnici primiti na dan velikoga suda Kristova nije u sukobu s učenjem o Božjoj milosti. Bog je milostiv ali i pravedan. Pravedan Bog ne može prijeći preko naše zloće. Zlo mora biti kažnjeno. Pravedan Bog reagira na nepravednost ljudi i zato je Njegov gnjev opravdan. Božji gnjev nam pokazuje koliko Bog mrzi grijeh.
Kako smo do sada vidjeli, Božji se gnjev očituje nad Božjim protivnicima. No, krvlju Isusa Krista možemo biti izbavljeni (spašeni) od Božjega gnjeva. O tome ćemo govoriti. Za sada samo recimo da između Božjega gnjeva i nas grešnika stoji Kristov križ. Tko prihvati Isusovo djelo na križu taj ne prima Božji gnjev već njegovu milost i zagrljaj ljubavi. Apostol Pavao će reći u Rim 5, 8-9: «Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas. Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi».
Dakle, ako želimo biti slobodni od Božje srdžbe (gnjeva) trebamo biti opravdani Kristovom krvlju. A to nas vraća na prvo pitanje i odgovor katekizma: «Moja je jedina utjeha u životu i smrti jest da tijelom i dušom ne pripadam sebi, nego mome vjernom Spasitelju Isusu Kristu, koji je svojom skupocjenom krvlju u cijelosti platio za sve moje grijehe…»

Jasmin Milić
Tordinci, 28.05.2006.

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.05.2006., četvrtak

OSLO GOSPEL CHOIR I DELIRIOUS U OSIJEKU

Osijek je sinoć (24.05.2006.), u okviru manifestacije Kristfest ugostio dvije značajnije kršćanske glazbene skupine u svijetu: Oslo Gospel Choir iz Norveške i Delirious iz Engleske. Prva svira dobar "crnački" Gospel a druga dobar kršćanski Rock. Osječka dvorana "Zrinjevac" bila je mala za primiti mnoštvo onih koji su iz raznih djelova Hrvatske pa i šire došli čuti dobru kršćansku glazbu. I dok se svijet opredjeljuje za sotonski rock pod maskama čudovišnih stvorenja, Osijek je pokazao jučer kako se Bog može slaviti na drugačiji, mladima pristupačniji način. Svi koji su sinoć propustili ovaj fantastičan spektakl u Osijeku, imaju za čim žaliti.

- 18:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.05.2006., subota

DUHOVNI PREPOROD

Biblijsko čitanje: Ef 2, 1-10

6. Je li Bog stvorio čovjeka zlim i pokvarenim?

Ne, štoviše, Bog je stvorio čovjeka po svom obličju i dobrim , što znači, u istinskoj pravednosti i svetosti, kako bi ispravno spoznao Boga, Stvoritelja svoga, ljubio ga svim srcem svojim, i živio s Njim u vječnom blaženstvu, slaveći ga i hvaleći.

7. Odakle onda dolazi ta iskvarena ljudska narav?

Od Adama i Eve, naših praroditelja, koji su pali i bili neposlušni Bogu u raju , uslijed čega je naša narav toliko otrovana, da smo svi začeti i rođeni u grijehu.

8. Jesmo li stoga, svi toliko zli, da nismo kadri činiti dobro već jedino zlo?

Jesmo, ako se ne preporodimo po Duhu Svetom.

Heidelberški katekizam

Današnja pitanja i odgovori Heidelberškog katekizma govore nam o tome kakve nas je Bog stvorio, što je uslijedilo nakon pada u grijeh, te na koji način, u našem životu može prevladati dobro nad zlim.
Biblijsko izvješće o stvaranju čovjeka nalazimo u knjizi Postanka 1 i 2 poglavlju. U drugom nam se poglavlju govori kako je Bog, nakon što je dovršio stvaranje neba i zemlje, od praha zemaljskog stvorio i čovjeka (Post 2, 7) nazvavši ga Adam (čovjek od hebrejskog Adamah što znači zemlja). Nakon toga je «zasadio» Edenski vrt, u kojega je smjestio stvorenoga čovjeka (Post 2, 8). Stvara biljni i životinjski svijet (Post 2, 9. 19-20) no potpuno se stvaranje zaokružuje stvaranjem čovjekove družice, Eve (Od hebrejskog Išša što znači žena). Redoslijed stvaranja je nešto drugačiji od izvješća u prvom poglavlju. Za pisca nije toliko bitan kronološki slijed već činjenica stvaranja čovjeka kao Gospodara nad svim stvorenjem.
Čovjek je stvoren kao kruna Božjega stvaranja. Bog ga stvara na svoju vlastitu sliku, «sebi slična» (Post 1, 26). O tome nam govori Psalmist u 8 psalmu: «Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži…» (Ps 8, 6-7).
Kada se kaže da je Bog stvorio čovjeka «sebi slična» (na svoju sliku) onda se misli kako ga je stvorio dobrim, pravednim i svetim. Bog nije uzročnik grijeha niti je odgovoran za čovjekov pad. U Jobovoj knjizi, Elihu, Jobov prijatelj kaže: «Stoga me čujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega…» (Job 34, 10). Pojava grijeha, prije čovjekova pada, nama je ljudima još uvijek nedovoljno shvatljiva činjenica. No, važno nam je znati da je Bog stvorio čovjeka dobrim, pravednim i svetim, na svoju vlastitu sliku, te da je čovjek imao izbor; ostati u zajednici s Bogom, ili mu pak iskazati neposlušnost. Da su izabrali poslušnost Bogu, ljudi bi živjeli vječnim životom, u vječnoj i savršenoj zajednici s Bogom, bez utjecaja zla i grijeha, no kako nam je dobro poznato da su naši praroditelji iskazali Bogu neposlušnost, posljedice grijeha svi mi osjećamo u vlastitom iskustvu.
Drugo helvetsko vjeroispovijedanje nam kaže: «U početku je čovjek stvoren na sliku Božju u pravednosti i istinskoj svetosti, dobrim i pravednim. Ali zmijinom prijevarom i vlastitom pogrješkom, odbacivši dobrotu i pravednost, postade podložan grijehu, smrti i raznoraznim nedaćama. I što je on postao padom, da je podložan grijehu, smrti i raznoraznim nedaćama, prenio je sve to na svoje potomke» (8:38). Kao uzrok grijeha ovdje nam se navodi zmijina prijevara i vlastita čovjekova pogreška. Zmija u vrtu predstavljala zlo stvorenje, protivno Bogu, odnosno đavla (Sotonu). U knjizi Mudrosti (ovu knjigu mi protestanti ne smatramo nadahnutom ali je svakako poučna i korisna) nam se kaže: «Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju» (Mudr 2, 23-24). No, odgovornost za pad čovjeka ne leži samo na đavlu već i na čovjekovoj pogrješci, odnosno neposlušnosti. Đavao nije prisiljavao čovjeka da prekrši Božju zapovijed već ga je na to, svojim lukavstvom navodio. Da su se naši praroditelji usprotivili đavlovoj kušnji, tijek ljudske povijesti bi zasigurno bio drugačiji. Oni su mogli izabrati poslušnost Bogu, jer su imali slobodu izbora. No, izabrali su neposlušnost i u tome se sastoji njihova odgovornost. Grijehom naših praroditelja nagrđena je slika Božja u nama. Grijeh postaje nasljedan. To nazivamo izvornim grijehom. Apostol Pavao kaže u Rim 5, 12 «Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše». Izvorni grijeh koji je usađen u nas već našim rođenjem, uzrok je da smo skloni činiti zlo i suprotstavljati se volji Božjoj. Stoga čovjek nije u stanju, u svojoj vlastitoj snazi činiti dobro (2 Kor, 3, 5). Ljudska priroda nije sposobna doseći duhovni život (svetost odnosno posvećenje o čemu smo ranije govorili).
No, Bog nije htio čovjeka ostaviti u takvom stanju. Želio ga je spasiti od vječne propasti. Bog nam u osobi svoga Sina šalje Spasitelja. Krist je došao među nas, kako bi svojim djelom omogućio čovjeku obnovu narušenog zajedništva s Bogom. Zato će apostol Pavao reći: «Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro» (Rim 5, 6 DF). Da bi čovjek bio spašen, potrebno mu je nanovorođenje. O tome Krist govori Nikodemu u Iv 3, 1-7. U navedenom razgovoru jasno je vidljivo kako je nanovorođenje Božje djelo. To se rođenje događa s neba. O tome nam jasno govori i apostol Pavao u Ef 2, 1-10. Preporod koji se događa u nama po nanovorođenju jest dar Božji. No, iako je nanovorođenje Božje djelo, ne događa se bez našeg priznanja Krista kao osobnoga Spasitelja. Potrebno je povjerovati u Kristovu žrtvu za nas, prihvatiti Krista u svome životu, te dopustiti Duhu Svetomu da preporodi sva područja našega života u kojima je bila izražena pobuna protiv Boga. To se ne događa automatizmom poput krštenja ili učlanjenja u neku crkvu. Nanovorođenje se događa djelovanjem Duha Božjega u nama.
Za razliku od tjelesnoga (nepreporođenoga) čovjeka koji ne razumije duhovne stvarnosti, preporođeni čovjek, djelovanjem Duha Božjega, ima moć prosuđivanja i može, snagom Svetoga Duha (nikako u svojoj vlastitoj snazi!) činiti dobro (Rim 2, 14). Kada se nađemo pred izborom učiniti grijeh ili ga ne učiniti, imamo potrebnu snagu da se usprotivimo zlu i učinimo dobro. To ne znači da su preporođeni bez grijeha i slabosti, no preporođeni su svjesni svoga stanja pred Bogom, i kako smo to rekli prošli puta, u svojoj nesposobnosti shvaćaju bogatstvo koje imaju u Kristu Isusu.
Preporođeni živi novim životom. «…znate da je svaki koji čini što je pravedno od Boga rođen», kaže nam Ivan u 1 Iv 2, 29. Ivan nam daje tri dimenzije rođenoga od Boga: ljubi druge vjernike (1 Iv 4, 7), pobjeđuje svijet (1 Iv 5, 4) i ne griješi više (1 Iv 3, 9). Kada se govori o tome da nanovorođeni ne griješi više, želi nam se naglasiti činjenica da vjernik ne živi u grijehu kao stilu svoga života, već se, snagom Duha Svetoga bori protiv grijeha i uspijeva ga nadvladati, jer je nanovorođenjem postao novo stvorenje i može živjeti pobjedničkim životom.
Bog nas je stvorio na svoju sliku. Čovjek je vlastitim grijehom tu sliku nagrdio, ali je Krist, svojom smrću na križu, i djelom Duha Svetoga u nama, omogućio da se slika Božja u nama obnovi. Hvala Bogu za tu prekrasnu milost Božju.

Amen!

Jasmin Milić
Tordinci, 21. svibnja 2006.

- 12:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.05.2006., utorak

O, zar je ljubav Tvoja tol'ka bila,
da si za mene na križu umro Ti.
I sve si mi dao, oproštaj i život.
Put spasenja pokazao si tam,
na Golgoti.

A što ću ja Tebi, o Premili dati?
Čime ću ja moći opravdati sebe?
Pred Tvojim križem skrušeno ću stati
u molitvi svoj prizivat ću Tebe.

Sjetit ću se znoja, sjetit ću se muke,
koju si za mene Ti podnio rad.
K nebu tada ja ću dići svoje ruke.
Zahvalnost će krenut sa usana tad!

Jasmin Milić
1986

- 15:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.05.2006., subota

O ljudskoj nevolji

Biblijsko čitanje: Mt 19, 16-22

3. Odakle saznaješ za svoju nevolju?

Iz zakona Božjeg.

4. Što Zakon Božji zahtijeva od nas?

Isus Krist nas kroz Evanđelje po Mateju 22, 37-40, ukratko uči: «Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom!» To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: «Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i proroci.»

5. Možeš li to u cijelosti održati?

Ne mogu, jer je moja narav sklona mrziti Boga i bližnjega svoga.

Heidelberški katekizam

Isus Krist je naša jedina utjeha u životu i u smrti. On nas, svojom vlastitom žrtvom na križu oslobađa od posljedica grijeha i uvjerava nas u život vječni. Da bi smo postigli spasenje koje nam Krist omogućuje, potrebna nam je spoznaja našega stanja pred Bogom, odnosno naše nevolje, te oslobođenje, snagom Kristove dragocjene krvi, od grijeha i njegovih posljedica.
Mi smo u nevolji. Naša je nevolja grijeh. Biblijsko razumijevanje grijeha jest pobuna protiv Boga i njegova zakona. Time što kršimo Božji Zakon a Zakon je Božja objavljena volja za naš život, mi smo krivi za svoja djela pred Bogom. Grijeh također podrazumijeva naše opredjeljenje da ga činimo. Iako smo po naravi skloni grijehu, nismo bez odgovornosti u činjenju grijeha. Ne možemo reći kako smo sami po sebi grešni pa stoga nemamo nikakve odgovornosti za naša djela. Dakle, krivi smo pred Bogom za naše grijehe a krivica podrazumijeva kaznu. (Rim 3, 19).
Grijeh ima razorne posljedice u našem životu. On nas odvaja od Boga i ne dozvoljava nam da vlastitom snagom uspostavimo zajedništvo s Njim. Grijeh stvara nezdrave odnose između nas i naših bližnjih. Grijeh uništava našega duhovnoga i tjelesnoga čovjeka i u konačnici nas vodi u vječnu propast. «Jer je plaća grijeha smrt…» kaže nam apostol Pavao u Rim 6, 23. Razorne posljedice grijeha više su nego vidljive svuda oko nas.
Naša spoznaja grijeha dolazi iz Zakona Božjega. Drugo helvetsko vjeroispovijedanje jasno naučava da je «…volja Božja obznanjena u Zakonu Božjem, što Bog želi ili ne želi da činimo, što je dobro i pravedno, ili što je zlo i nepravedno. Zato ispovijedamo da je Zakon dobar i svet» (12:80).
Već je našim praroditeljima Gospodin u Edenskom vrtu dao određenu zapovijed, ukazujući na posljedice kršenja iste: «Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: 'Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti'» (Post 2, 16-17). Bog je dao Adamu i Evi slobodu pa i vlast nad drugim stvorenjima, no dao im je i zakon kojim ih je ograničavao da jedu od ploda s drveta «spoznaje dobra i zla». Bog im je dao slobodu izbora. Trebali su poslušati Gospodina, no umjesto toga, iako su znali za posljedice kršenja Božjega zakona, pokazali su, nagovorom đavla, neposlušnost. Čovjek je zgriješio. Njegov se grijeh sastojao u neposlušnosti volji Božjoj pa je na taj način pokazao svoju buntovnost i nevjeru.
Nakon pada naših praroditelja u grijeh, Bog objavljuje čovjeku svoje Zakone kako bi po njima čovjek spoznao što je Njegova volja a što je u suprotnosti s voljom Božjom, odnosno što je grijeh. Najznačajniji Zakon u Starome zavjetu jest tzv. moralni Zakon, odnosno Deset zapovjedi (Dekalog) koje je Mojsije primio na brdu Sinaj ( Izl 20, 1-17). Kasnije ćemo se više pozabaviti svakom pojedinom zapovjedi. Osim Dekaloga odnosno Deset zapovjedi u Starome zavjetu imamo obredne, građanske i ine zakone.
Objavljeni Zakon odnosno različiti Zakoni u Božjoj riječi imaju za svrhu da nas suoče s našom nevoljom. Spoznajući našu nevolju, odnosno naš vlastiti grijeh, spoznajemo i njegove teške posljedice. Posebno se to odnosi na Deset zapovjedi koje Isus u skraćenom obliku, u dvije «zapovjedi ljubavi»navodi u Mt 22. 37-40. Isus naime citira riječi iz Pnz 6, 5 «Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom» kao i riječi iz Lev 19, 18 «…Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe…» Ovim je zapovijedima zaokružen cjelokupni moralni Zakon. Prve četiri zapovjedi (odnosno prva ploča Dekaloga), odnose se na ljubav prema Bogu, dok se ostalih šest zapovjedi (druga ploča Dekaloga), odnose na ljubav prema bližnjem. No, nećemo pogriješiti ako kažemo da su ove dvije «zapovijedi ljubavi» sažetak cjelokupnoga Biblijskoga nauka. Termin «Zakon» u katekizmu kao i u Biblijskom razumijevanju, ne odnosi se nužno na Deset zapovjedi, već na cjelokupnu objavu Božju ljudima-Bibliju. Posebice je to vidljivo iz 119 psalma koji nosi i naslov Pohvala Božjem zakonu. Pažljivo razmatranje ovoga psalma jasno nam svjedoči da se termin «Zakon» odnosi na Riječ Božju. Psalmist kaže: «O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam» (Ps 119, 97). Dakle svrha Božjega Zakona jest razvijanje ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu u našem svakodnevnom vjerničkom životu. Ljubav stoji nasuprot grijehu. Da pojednostavimo ovu istinu; ukoliko ljubimo Boga cijelim našim bićem, tada naše životno opredjeljenje neće biti griješenje protiv Njega. Ukoliko ljubimo bližnjega cijelim našim bićem, tada naš životni stil neće biti da im činimo nažao. Suprotno tome, činit ćemo prema Bogu i bližnjima djela ljubavi. Stoga je rješenje naše nevolje u ljubavi prema Bogu i bližnjem. Ljubav nas navodi da služimo Bogu iz ljubavi a ne iz pukog straha prema Njemu. Tako i naša dobra djela činimo kao izraz ljubavi prema Bogu a ne iz straha zbog osude Zakona.
Naša ljubav prema Bogu i bližnjem proizlazi iz već iskazane Božje ljubavi prema nama. Bog nas je toliko ljubio da je na križu žrtvovao svoga vlastitoga sina, Isusa Krista, kako bi svatko po toj žrtvi mogao zadobiti oproštenje grijeha i život vječni (Iv 3, 16).
No, naša je nevolja i u tome da mi svojom vlastitom snagom ne možemo u cijelosti ispuniti zahtjeve zakona, pa nas samim time zakon ne može opravdati. Apostol Pavao vrlo zorno to pojašnjava u Rim 7, 21-25: «Prema tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela. Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Dakle: ja sam umom svojim služim zakonu Božjem, a tijelom zakonu grijeha.» Nadalje će apostol Pavao reći u Rim 8, 7: «Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu jer se ne pokorava Božjem Zakonu niti to može.»
No, upravo nas ta spoznaja o našoj nesposobnosti da ispunimo sve zahtjeve Zakona Božjega nužno vodi do Krista koji je jedini, svojom skupocjenom krvlju platio za sve naše grijehe. Da bi čovjek mogao biti spašen milošću potrebno mu je razumjeti kako ne može biti spašen vršenjem djela Zakona jer se na taj način nitko neće opravdati (Gal 2, 15-16). No, ono što nije mogao zakon, čini Isus Krist svojom žrtvom: «Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan, ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu» (Rim 8, 3). U ovome će kontekstu Drugo helvetsko vjeroispovijedanje reći: «Zato je Krist svršetak Zakona i njegovo ispunjenje za nas (Rim 10, 4) koji je postao proklet nas radi kako bi nas oslobodio prokletstva Zakona (Gal 3, 13). Time nam pruža ispunjenje Zakona po vjeri, i njegova je pravednost i poslušnost pripisana nama» (12:84). Isto vjeroispovijedanje jasno pojašnjava da se pod ukidanjem zakona misli na posljedice osude zakona (12:85). Mi nismo više pod osudom Zakona jer je Krist platio cijenu svojom dragocjenom krvlju, no to ne znači da zakon nema više svoje važnosti u našem kršćanskom životu, posebice moralni Zakon objavljen po Deset zapovijedi. Što se tiče obrednih odnosno žrtvenih zakona, oni su dakako ukinuti jer su na simboličan način samo upućivali na Kristovu otkupnu žrtvu koja je dana jednom za svagda (Heb 10, 10).
Kada shvatimo našu nevolju i našu nesposobnost da u svojoj vlastitoj snazi postignemo oslobođenje od te nevolje, tada shvaćamo koliko blago imamo u Isusu Kristu koji nam daje pobjedu nad grijehom i spasenje od posljedica grijeha svojom milošću.

Jasmin Milić
Tordinci, 14. svibnja 2006.

- 18:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.05.2006., nedjelja

Jedina utjeha u životu i smrti

Biblijsko čitanje: Izaija 40, 1-14

1. Što ti je jedina utjeha u životu i u smrti?

Moja jedina utjeha u životu i smrti jest da tijelom i dušom ne pripadam sebi , nego mojemu vjernom Spasitelju Isusu Kristu , koji je svojom skupocjenom krvlju u cijelosti platio za sve moje grijehe i oslobodio me od svake moći đavla , štiteći me tako, da ni jedna vlas s moje glave ne može pasti bez očeva znanja. Štoviše, sve se mora uklapati u Njegovu volju, a u korist mog spasenja. Zato me On i po svojemu Svetome Duhu uvjerava u vječni život i čini me takvim da svim srcem, dragovoljno i spremno, od sada i u buduće, živim za Njega.

2. Koliko stvari je potrebno znati da bi blaženo živio i umro u Njegovoj utjesi?

Tri :
Prvo, kako je velik moj grijeh i moja nevolja; drugo, na koji način mogu biti oslobođen od svojih grijeha i njegovih posljedica; treće, kako trebam biti zahvalan Bogu za toliko spasenje.

Heidelberški katekizam, 1 i 2 pitanje i odgovor

Prva dva pitanja i odgovora Heidelberškog katekizma daju smisao cijelom katekizmu. Spoznaja o činjenici da nam je Isus Krist jedina utjeha u životu i u smrti uvodi nas u daljnje razmišljanje o kršćanskoj vjeri koja nam se na pristupačan i razumljiv način obrazlaže u katekizmu.

Nesporna je činjenica da živimo u nesigurnom svijetu. Svakodnevno slušamo uznemirujuće vijesti o teškim životnim situacijama, katastrofama i tragedijama. Život prosječnoga čovjeka često je suočen problemima koji stvaraju klimu neizvjesnosti i nesigurnosti. Suočeni s ovakvim činjenicama ljudi se pitaju: Što je svrha života i kako u nesigurnom okruženju naći sigurnost? Kralj David, autor većine psalama koje nalazimo u Bibliji, također razmišlja o ovoj temi. Svoje pouzdanje on nalazi u zaštiti Božjoj: «Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek' buče i bjesne valovi morski, nek' bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Jahve nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev» (Ps 46, 2-4). Temeljem svoga vlastitoga iskustva ustvrdit će: «Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni» (Ps 23, 4)

Kršćanski vjernik svjedoči kako mu je Isus Krist jedina utjeha u životu i u smrti. Ovo se svjedočanstvo temelji na vjernikovom iskustvu. Stoga su prvo pitanje i prvi odgovor Heidelberškog katekizma ujedno i poziv da u naš nesiguran život prihvatimo Isusa Krista kao svoga vjernoga Spasitelja. (2 Tim 2, 14). Ono što Krista čini Spasiteljem jest Njegova spasonosna žrtva. Njegova prolivena krv postaje otkupna cijena za naše grijehe. Grijeh je moćna prepreka koja nam ne dozvoljava da vlastitom snagom uspostavimo zajedništvo s Bogom i postignemo svoje spasenje od posljedica grijeha. Niti jedno čovjekovo djelo nije moglo dati potrebnu zadovoljštinu Bogu za naše grijehe. Ono što nije mogao učiniti čovjek, učinio je Bogočovjek, Isus Krist. On dragovoljno dolazi na ovaj svijet kako bi nam svojom smrću omogućio vječni život. Smrt Bezgrešnoga oslobađa i otkupljuje čovjeka koji robuje grijehu. «Skupocjenost» njegove krvi govori nam kolika se cijena morala platiti za naš grijeh. U takvoj spoznaji kršćaninov odnos prema grijehu mora dobiti novu dimenziju. Kršćanin se ne predaje grijehu, već se u cijelosti predaje Isusu Kristu koji ga oslobađa od grijeha.

Kristova spasonosna žrtva nas otkupljuje od «moći đavla». Đavao nas, kao naš neprijatelj želi držati pod svojom kontrolom. Đavao želi gospodariti našim životom i voditi ga do potpune propasti. Čovjek koji je u vlasti Sotone nije slobodan čovjek Apsurdno je kako su mnogi ljudi, koji se prepuštaju grijehu, uvjereni da su slobodni. No, evidentna je činjenica kako mnogi od njih postaju robovi grijeha. Droga, alkohol, nasilje, seksualni nemoral (ali i grijesi za koje mislimo da su bezazleni), sve su to stvari koje na snažan način zarobljavaju čovjeka u potpunosti i vode ga u katastrofu. A iza svega zasigurno stoji «moć đavla». Kršćanin je slobodan od «moći đavla» i nije pod njegovom vlašću. Kršćanin u cijelosti, dušom i tijelom pripada Isusu Kristu. To ne znači da je kršćanin bezgrešan, no kada pogriješi, ima utjehu: «Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti» (1 Iv 1, 9). Oproštenje grijeha omogućeno nam je spasonosnom Kristovom žrtvom. Krist je predao sam sebe na žrtvu kako bi otklonio prepreku grijeha koja je odvajala grešnoga čovjeka od Svetoga Boga. On nas i nadalje pred Ocem zastupa kao jedini «posrednik između Boga i ljudi» (1 Tim 2, 5), pred prijestoljem svoga nebeskoga Oca «Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta». (1 Iv 2, 2).

Kao što je Isus Krist dragovoljno dao svoj život da bi smo mi imali život vječni, tako isto i mi dragovoljno trebamo sebe posvetiti Kristu, odnosno predati naš život njemu. To posvećenje treba biti trajni proces u našem životu. Naša pripadnost Kristu mora biti vidljiva u našem životu iz dana u dan. Svakodnevno zajedništvo s Isusom Kristom potvrđuje da pripadamo Njemu u potpunosti. Zajedništvo s Kristom se ostvaruje proučavanjem Njegove Riječi, molitvenim životom, praktičnim životom za Krista, praktičnom službom za Krista i sl.

Kršćanin, koji pripada Kristu, nalazi se pod Njegovom zaštitom. Čovjek bez Božje zaštite lak je plijen đavla. Čovjek koji je svjestan Kristove pobjede nad đavlom i sam postaje pobjednik. Mnogi u određenim krizama i problemima sazivaju Božju zaštitu. No, da bi smo osigurali za sebe svakodnevnu Božju zaštitu potrebno je biti u stalnom zajedništvu s Bogom. No, i u dobru i u nevoljama trebamo prepoznati Božju volju za naš život. Nekada su i nevolje dio Božjega odgojnoga plana. Ne zato što Bog želi da patimo, već zato što nas želi ojačati i naučiti da smo ovisni o Njemu. Ako nas zahvate valovi života, pa i ako počnemo tonuti u moru životnih problema, On će nam pružiti svoju ruku i nastaviti hodati s nama po vodi kako je to učinio s Petrom. (Mt 14, 22-33).

Konačni cilj vjernika jest vječno zajedništvo s Kristom. To zajedništvo započinje već sada. Samo onaj tko u ovome životu živi s Kristom i za Krista, živjet će s njim u vječnosti. Vječni život jest realnost. O tome nas uvjerava Duh Sveti. Služba Duha Svetoga veoma je značajna za svakoga kršćanina. Krist nam daje drugoga Branitelja, Duha Svetoga da boravi s nama i bude u nama (Iv 14, 16-17). Duh Sveti nas uvjerava u objavljene istine Božje riječi, pa tako i u život vječni. On nam daje potrebnu snagu da se možemo oduprijeti grijehu i da možemo, sada i u buduće, živjeti za Krista,

U drugom pitanju i odgovoru, katekizam nas poziva na akciju. Nije dovoljno o ovim činjenicama imati puko saznanje već duhovnu spoznaju o našem stanju i potrebi za rješenjem našega problema. Od nas se traži djelatan odgovor:

a) Moramo spoznati naš vlastiti grijeh. Grijeh koji nas odvaja od Boga nije niti malo bezazlen. Grješan je čovjek u velikoj nevolji. Svojom se vlastitom snagom ne može osloboditi od grijeha niti od posljedica grijeha. No, Bog nas ne ostavlja bez nade.

b) Kristovom žrtvom na križu, Bog je omogućio život vječni svakomu tko se, shvativši svoju grešnost, pokaje za učinjene grijehe i primi Krista kao Spasitelja u svoj život.

c) Onaj tko prihvati Isusa Krista kao svoga Gospodina i Spasitelja, svojim djelima svjedoči zahvalnost Bogu za Spasenje koje dobiva kao milosni dar Božji.

U svijetu boli i patnje, nasilja i smrti, u svijetu u kojem svakodnevno slušamo loše i uznemirujuće vijesti, ipak nismo ostavljeni bez utjehe. Isus nam je obećao da će biti s nama «do svršetka svijeta» (Mt 28, 20). On nas ne ostavlja bez svoje zaštite i bez nade. Isus Krist je naša jedina utjeha u životu i u smrti.

Jasmin Milić
Tordinci, 7. svibnja 2006.

- 08:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.05.2006., petak

Sastanak s predsjednikom Komisije za odnose s vjerskim zajednicama

U četvrtak, 4. svibnja, Ministar kulture i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, Mr. sc. Božo Biškupić primio je predstavnike vjerskih zajednica: Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH, Crkve cjelovitog evanđelja te Zajednice crkava "Riječ života". U delegaciji su bili: Dr. sc. Jasmin Milić, senior Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH, pastor Damir Šićko Alić, predsjednik Zajednice crkava "Riječ života", pastor Mario Dučić, predsjednik Crkve cjelovitog evanđelja kao i Mr. sc. Vedran Đulabić s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Razgovaralo se o provedbi Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica te o problemima vezanim za realizaciju Ugovora o zajedničkim interesima između Vlade RH i navedenih vjerskih zajednica.

Uz ministra Biškupića sastanku je nazočio i tajnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, Franjo Dubrović.

Ured za odnose s javnošću Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH

- 11:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>