O ljudskoj nevolji
 Biblijsko čitanje: Mt 19, 16-22 3. Odakle saznaješ za svoju nevolju? Iz zakona Božjeg. 4. Što Zakon Božji zahtijeva od nas? Isus Krist nas kroz Evanđelje po Mateju 22, 37-40, ukratko uči: «Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom!» To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: «Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i proroci.» 5. Možeš li to u cijelosti održati? Ne mogu, jer je moja narav sklona mrziti Boga i bližnjega svoga. Heidelberški katekizam Isus Krist je naša jedina utjeha u životu i u smrti. On nas, svojom vlastitom žrtvom na križu oslobađa od posljedica grijeha i uvjerava nas u život vječni. Da bi smo postigli spasenje koje nam Krist omogućuje, potrebna nam je spoznaja našega stanja pred Bogom, odnosno naše nevolje, te oslobođenje, snagom Kristove dragocjene krvi, od grijeha i njegovih posljedica. Mi smo u nevolji. Naša je nevolja grijeh. Biblijsko razumijevanje grijeha jest pobuna protiv Boga i njegova zakona. Time što kršimo Božji Zakon a Zakon je Božja objavljena volja za naš život, mi smo krivi za svoja djela pred Bogom. Grijeh također podrazumijeva naše opredjeljenje da ga činimo. Iako smo po naravi skloni grijehu, nismo bez odgovornosti u činjenju grijeha. Ne možemo reći kako smo sami po sebi grešni pa stoga nemamo nikakve odgovornosti za naša djela. Dakle, krivi smo pred Bogom za naše grijehe a krivica podrazumijeva kaznu. (Rim 3, 19). Grijeh ima razorne posljedice u našem životu. On nas odvaja od Boga i ne dozvoljava nam da vlastitom snagom uspostavimo zajedništvo s Njim. Grijeh stvara nezdrave odnose između nas i naših bližnjih. Grijeh uništava našega duhovnoga i tjelesnoga čovjeka i u konačnici nas vodi u vječnu propast. «Jer je plaća grijeha smrt…» kaže nam apostol Pavao u Rim 6, 23. Razorne posljedice grijeha više su nego vidljive svuda oko nas. Naša spoznaja grijeha dolazi iz Zakona Božjega. Drugo helvetsko vjeroispovijedanje jasno naučava da je «…volja Božja obznanjena u Zakonu Božjem, što Bog želi ili ne želi da činimo, što je dobro i pravedno, ili što je zlo i nepravedno. Zato ispovijedamo da je Zakon dobar i svet» (12:80). Već je našim praroditeljima Gospodin u Edenskom vrtu dao određenu zapovijed, ukazujući na posljedice kršenja iste: «Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: 'Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti'» (Post 2, 16-17). Bog je dao Adamu i Evi slobodu pa i vlast nad drugim stvorenjima, no dao im je i zakon kojim ih je ograničavao da jedu od ploda s drveta «spoznaje dobra i zla». Bog im je dao slobodu izbora. Trebali su poslušati Gospodina, no umjesto toga, iako su znali za posljedice kršenja Božjega zakona, pokazali su, nagovorom đavla, neposlušnost. Čovjek je zgriješio. Njegov se grijeh sastojao u neposlušnosti volji Božjoj pa je na taj način pokazao svoju buntovnost i nevjeru. Nakon pada naših praroditelja u grijeh, Bog objavljuje čovjeku svoje Zakone kako bi po njima čovjek spoznao što je Njegova volja a što je u suprotnosti s voljom Božjom, odnosno što je grijeh. Najznačajniji Zakon u Starome zavjetu jest tzv. moralni Zakon, odnosno Deset zapovjedi (Dekalog) koje je Mojsije primio na brdu Sinaj ( Izl 20, 1-17). Kasnije ćemo se više pozabaviti svakom pojedinom zapovjedi. Osim Dekaloga odnosno Deset zapovjedi u Starome zavjetu imamo obredne, građanske i ine zakone. Objavljeni Zakon odnosno različiti Zakoni u Božjoj riječi imaju za svrhu da nas suoče s našom nevoljom. Spoznajući našu nevolju, odnosno naš vlastiti grijeh, spoznajemo i njegove teške posljedice. Posebno se to odnosi na Deset zapovjedi koje Isus u skraćenom obliku, u dvije «zapovjedi ljubavi»navodi u Mt 22. 37-40. Isus naime citira riječi iz Pnz 6, 5 «Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom» kao i riječi iz Lev 19, 18 «…Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe…» Ovim je zapovijedima zaokružen cjelokupni moralni Zakon. Prve četiri zapovjedi (odnosno prva ploča Dekaloga), odnose se na ljubav prema Bogu, dok se ostalih šest zapovjedi (druga ploča Dekaloga), odnose na ljubav prema bližnjem. No, nećemo pogriješiti ako kažemo da su ove dvije «zapovijedi ljubavi» sažetak cjelokupnoga Biblijskoga nauka. Termin «Zakon» u katekizmu kao i u Biblijskom razumijevanju, ne odnosi se nužno na Deset zapovjedi, već na cjelokupnu objavu Božju ljudima-Bibliju. Posebice je to vidljivo iz 119 psalma koji nosi i naslov Pohvala Božjem zakonu. Pažljivo razmatranje ovoga psalma jasno nam svjedoči da se termin «Zakon» odnosi na Riječ Božju. Psalmist kaže: «O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam» (Ps 119, 97). Dakle svrha Božjega Zakona jest razvijanje ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu u našem svakodnevnom vjerničkom životu. Ljubav stoji nasuprot grijehu. Da pojednostavimo ovu istinu; ukoliko ljubimo Boga cijelim našim bićem, tada naše životno opredjeljenje neće biti griješenje protiv Njega. Ukoliko ljubimo bližnjega cijelim našim bićem, tada naš životni stil neće biti da im činimo nažao. Suprotno tome, činit ćemo prema Bogu i bližnjima djela ljubavi. Stoga je rješenje naše nevolje u ljubavi prema Bogu i bližnjem. Ljubav nas navodi da služimo Bogu iz ljubavi a ne iz pukog straha prema Njemu. Tako i naša dobra djela činimo kao izraz ljubavi prema Bogu a ne iz straha zbog osude Zakona. Naša ljubav prema Bogu i bližnjem proizlazi iz već iskazane Božje ljubavi prema nama. Bog nas je toliko ljubio da je na križu žrtvovao svoga vlastitoga sina, Isusa Krista, kako bi svatko po toj žrtvi mogao zadobiti oproštenje grijeha i život vječni (Iv 3, 16). No, naša je nevolja i u tome da mi svojom vlastitom snagom ne možemo u cijelosti ispuniti zahtjeve zakona, pa nas samim time zakon ne može opravdati. Apostol Pavao vrlo zorno to pojašnjava u Rim 7, 21-25: «Prema tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela. Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Dakle: ja sam umom svojim služim zakonu Božjem, a tijelom zakonu grijeha.» Nadalje će apostol Pavao reći u Rim 8, 7: «Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu jer se ne pokorava Božjem Zakonu niti to može.» No, upravo nas ta spoznaja o našoj nesposobnosti da ispunimo sve zahtjeve Zakona Božjega nužno vodi do Krista koji je jedini, svojom skupocjenom krvlju platio za sve naše grijehe. Da bi čovjek mogao biti spašen milošću potrebno mu je razumjeti kako ne može biti spašen vršenjem djela Zakona jer se na taj način nitko neće opravdati (Gal 2, 15-16). No, ono što nije mogao zakon, čini Isus Krist svojom žrtvom: «Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan, ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu» (Rim 8, 3). U ovome će kontekstu Drugo helvetsko vjeroispovijedanje reći: «Zato je Krist svršetak Zakona i njegovo ispunjenje za nas (Rim 10, 4) koji je postao proklet nas radi kako bi nas oslobodio prokletstva Zakona (Gal 3, 13). Time nam pruža ispunjenje Zakona po vjeri, i njegova je pravednost i poslušnost pripisana nama» (12:84). Isto vjeroispovijedanje jasno pojašnjava da se pod ukidanjem zakona misli na posljedice osude zakona (12:85). Mi nismo više pod osudom Zakona jer je Krist platio cijenu svojom dragocjenom krvlju, no to ne znači da zakon nema više svoje važnosti u našem kršćanskom životu, posebice moralni Zakon objavljen po Deset zapovijedi. Što se tiče obrednih odnosno žrtvenih zakona, oni su dakako ukinuti jer su na simboličan način samo upućivali na Kristovu otkupnu žrtvu koja je dana jednom za svagda (Heb 10, 10). Kada shvatimo našu nevolju i našu nesposobnost da u svojoj vlastitoj snazi postignemo oslobođenje od te nevolje, tada shvaćamo koliko blago imamo u Isusu Kristu koji nam daje pobjedu nad grijehom i spasenje od posljedica grijeha svojom milošću. Jasmin Milić Tordinci, 14. svibnja 2006. |
