DUHOVNI PREPOROD
 Biblijsko čitanje: Ef 2, 1-10 6. Je li Bog stvorio čovjeka zlim i pokvarenim? Ne, štoviše, Bog je stvorio čovjeka po svom obličju i dobrim , što znači, u istinskoj pravednosti i svetosti, kako bi ispravno spoznao Boga, Stvoritelja svoga, ljubio ga svim srcem svojim, i živio s Njim u vječnom blaženstvu, slaveći ga i hvaleći. 7. Odakle onda dolazi ta iskvarena ljudska narav? Od Adama i Eve, naših praroditelja, koji su pali i bili neposlušni Bogu u raju , uslijed čega je naša narav toliko otrovana, da smo svi začeti i rođeni u grijehu. 8. Jesmo li stoga, svi toliko zli, da nismo kadri činiti dobro već jedino zlo? Jesmo, ako se ne preporodimo po Duhu Svetom. Heidelberški katekizam Današnja pitanja i odgovori Heidelberškog katekizma govore nam o tome kakve nas je Bog stvorio, što je uslijedilo nakon pada u grijeh, te na koji način, u našem životu može prevladati dobro nad zlim. Biblijsko izvješće o stvaranju čovjeka nalazimo u knjizi Postanka 1 i 2 poglavlju. U drugom nam se poglavlju govori kako je Bog, nakon što je dovršio stvaranje neba i zemlje, od praha zemaljskog stvorio i čovjeka (Post 2, 7) nazvavši ga Adam (čovjek od hebrejskog Adamah što znači zemlja). Nakon toga je «zasadio» Edenski vrt, u kojega je smjestio stvorenoga čovjeka (Post 2, 8). Stvara biljni i životinjski svijet (Post 2, 9. 19-20) no potpuno se stvaranje zaokružuje stvaranjem čovjekove družice, Eve (Od hebrejskog Išša što znači žena). Redoslijed stvaranja je nešto drugačiji od izvješća u prvom poglavlju. Za pisca nije toliko bitan kronološki slijed već činjenica stvaranja čovjeka kao Gospodara nad svim stvorenjem. Čovjek je stvoren kao kruna Božjega stvaranja. Bog ga stvara na svoju vlastitu sliku, «sebi slična» (Post 1, 26). O tome nam govori Psalmist u 8 psalmu: «Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži…» (Ps 8, 6-7). Kada se kaže da je Bog stvorio čovjeka «sebi slična» (na svoju sliku) onda se misli kako ga je stvorio dobrim, pravednim i svetim. Bog nije uzročnik grijeha niti je odgovoran za čovjekov pad. U Jobovoj knjizi, Elihu, Jobov prijatelj kaže: «Stoga me čujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega…» (Job 34, 10). Pojava grijeha, prije čovjekova pada, nama je ljudima još uvijek nedovoljno shvatljiva činjenica. No, važno nam je znati da je Bog stvorio čovjeka dobrim, pravednim i svetim, na svoju vlastitu sliku, te da je čovjek imao izbor; ostati u zajednici s Bogom, ili mu pak iskazati neposlušnost. Da su izabrali poslušnost Bogu, ljudi bi živjeli vječnim životom, u vječnoj i savršenoj zajednici s Bogom, bez utjecaja zla i grijeha, no kako nam je dobro poznato da su naši praroditelji iskazali Bogu neposlušnost, posljedice grijeha svi mi osjećamo u vlastitom iskustvu. Drugo helvetsko vjeroispovijedanje nam kaže: «U početku je čovjek stvoren na sliku Božju u pravednosti i istinskoj svetosti, dobrim i pravednim. Ali zmijinom prijevarom i vlastitom pogrješkom, odbacivši dobrotu i pravednost, postade podložan grijehu, smrti i raznoraznim nedaćama. I što je on postao padom, da je podložan grijehu, smrti i raznoraznim nedaćama, prenio je sve to na svoje potomke» (8:38). Kao uzrok grijeha ovdje nam se navodi zmijina prijevara i vlastita čovjekova pogreška. Zmija u vrtu predstavljala zlo stvorenje, protivno Bogu, odnosno đavla (Sotonu). U knjizi Mudrosti (ovu knjigu mi protestanti ne smatramo nadahnutom ali je svakako poučna i korisna) nam se kaže: «Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju» (Mudr 2, 23-24). No, odgovornost za pad čovjeka ne leži samo na đavlu već i na čovjekovoj pogrješci, odnosno neposlušnosti. Đavao nije prisiljavao čovjeka da prekrši Božju zapovijed već ga je na to, svojim lukavstvom navodio. Da su se naši praroditelji usprotivili đavlovoj kušnji, tijek ljudske povijesti bi zasigurno bio drugačiji. Oni su mogli izabrati poslušnost Bogu, jer su imali slobodu izbora. No, izabrali su neposlušnost i u tome se sastoji njihova odgovornost. Grijehom naših praroditelja nagrđena je slika Božja u nama. Grijeh postaje nasljedan. To nazivamo izvornim grijehom. Apostol Pavao kaže u Rim 5, 12 «Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše». Izvorni grijeh koji je usađen u nas već našim rođenjem, uzrok je da smo skloni činiti zlo i suprotstavljati se volji Božjoj. Stoga čovjek nije u stanju, u svojoj vlastitoj snazi činiti dobro (2 Kor, 3, 5). Ljudska priroda nije sposobna doseći duhovni život (svetost odnosno posvećenje o čemu smo ranije govorili). No, Bog nije htio čovjeka ostaviti u takvom stanju. Želio ga je spasiti od vječne propasti. Bog nam u osobi svoga Sina šalje Spasitelja. Krist je došao među nas, kako bi svojim djelom omogućio čovjeku obnovu narušenog zajedništva s Bogom. Zato će apostol Pavao reći: «Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro» (Rim 5, 6 DF). Da bi čovjek bio spašen, potrebno mu je nanovorođenje. O tome Krist govori Nikodemu u Iv 3, 1-7. U navedenom razgovoru jasno je vidljivo kako je nanovorođenje Božje djelo. To se rođenje događa s neba. O tome nam jasno govori i apostol Pavao u Ef 2, 1-10. Preporod koji se događa u nama po nanovorođenju jest dar Božji. No, iako je nanovorođenje Božje djelo, ne događa se bez našeg priznanja Krista kao osobnoga Spasitelja. Potrebno je povjerovati u Kristovu žrtvu za nas, prihvatiti Krista u svome životu, te dopustiti Duhu Svetomu da preporodi sva područja našega života u kojima je bila izražena pobuna protiv Boga. To se ne događa automatizmom poput krštenja ili učlanjenja u neku crkvu. Nanovorođenje se događa djelovanjem Duha Božjega u nama. Za razliku od tjelesnoga (nepreporođenoga) čovjeka koji ne razumije duhovne stvarnosti, preporođeni čovjek, djelovanjem Duha Božjega, ima moć prosuđivanja i može, snagom Svetoga Duha (nikako u svojoj vlastitoj snazi!) činiti dobro (Rim 2, 14). Kada se nađemo pred izborom učiniti grijeh ili ga ne učiniti, imamo potrebnu snagu da se usprotivimo zlu i učinimo dobro. To ne znači da su preporođeni bez grijeha i slabosti, no preporođeni su svjesni svoga stanja pred Bogom, i kako smo to rekli prošli puta, u svojoj nesposobnosti shvaćaju bogatstvo koje imaju u Kristu Isusu. Preporođeni živi novim životom. «…znate da je svaki koji čini što je pravedno od Boga rođen», kaže nam Ivan u 1 Iv 2, 29. Ivan nam daje tri dimenzije rođenoga od Boga: ljubi druge vjernike (1 Iv 4, 7), pobjeđuje svijet (1 Iv 5, 4) i ne griješi više (1 Iv 3, 9). Kada se govori o tome da nanovorođeni ne griješi više, želi nam se naglasiti činjenica da vjernik ne živi u grijehu kao stilu svoga života, već se, snagom Duha Svetoga bori protiv grijeha i uspijeva ga nadvladati, jer je nanovorođenjem postao novo stvorenje i može živjeti pobjedničkim životom. Bog nas je stvorio na svoju sliku. Čovjek je vlastitim grijehom tu sliku nagrdio, ali je Krist, svojom smrću na križu, i djelom Duha Svetoga u nama, omogućio da se slika Božja u nama obnovi. Hvala Bogu za tu prekrasnu milost Božju. Amen! Jasmin Milić Tordinci, 21. svibnja 2006. |
