BOŽJI PRAVEDNI GNJEV
Biblijsko čitanje: Rim 1, 18-329. Nije li Bog nepravedan prema čovjeku kada zahtijeva od njega održavati zakon koji to nije u stanju provoditi? Nije , jer je Bog tako stvorio čovjeka da ovaj to može činiti. Ali, čovjek, potaknut od đavla opakom neposlušnošću, liši sebe i sve svoje potomke tih božanskih darova. 10. Hoće li Bog ostaviti nekažnjenim ovakav neposluh i otpadništvo? Sigurno neće, nego se strašno srdi i na prirođene i prave grijehe i kaznit će ih po pravednoj osudi vremenitom i vječnom kaznom, kao što je rekao: «Proklet bio svatko, tko se ne pridržava svega što je zapisano u knjizi Zakona i ne čini tako.» 11. Nije li Bog između ostaloga i milosrdan Bog? Uistinu, Bog je milosrdan , ali također i pravedan. Njegova pravednost stoga zahtijeva da se počinjeni grijeh protiv najvišega veličanstva Božjega, krajnje kazni , to jest vječnom kaznom tijela i duše. Heidelberški katekizam Ovim pitanjima i odgovorima privodimo kraju cjelinu koja u Heidelberškom katekizmu nosi naslov O ljudskoj nevolji (3-11). Govorili smo o ljudskoj nesposobnosti koja nije u stanju izvršiti sve zahtjeve Zakona Božjega. No, Bog, Duhom Svetim preporođuje čovjeka i obnavlja u njemu narušenu sliku Božju. Po Duhu Svetomu čovjek dobiva potrebnu snagu da se može oduprijeti grijehu. No, to još uvijek ne znači da čovjek može u cijelosti održati Zakon Božji. Danas razmišljamo o Božjem pravednom gnjevu. O Božjem se gnjevu danas rijetko propovijeda u crkvama. Radije se govori o Božjoj milosti i ljubavi pa se stječe dojam da Bog ljubavi ne može biti gnjevan. No činjenica je da Biblija mnogo više govori o Božjem gnjevu nego li o Božjoj ljubavi. I to ne samo Stari zavjet. Ne postoji Bog Staroga i Bog Novoga zavjeta. Bog je jedan i isti kroz vjekove. Njegove se osobine ne mijenjaju. Teško je shvatiti Božji gnjev kada ga se uspoređuje s našim, nekada nekontroliranim izljevom bijesa. Nekada je naš gnjev neopravdan i subjektivan. No, Božji je gnjev uvijek opravdan i pravedan. Bog se gnjevi na nepravdu i pokvarenost. Bog se gnjevi na one koji su ga odbacili i koji su mu protivnici. O tome nam jasno govori starozavjetni prorok Nahum u 2, 2-8: «Jahve je Bog ljubomoran i osvetnik! Jahve se osvećuje, gospodar srdžbe! Jahve se osvećuje svojim protivnicima, ustrajan u gnjevu na neprijatelje. Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena….Tko može izdržati pred bijesom njegovim? Tko će odoljeti pred gnjevnom srdžbom njegovom? Jarost se njegova kao vatra izlijeva i litice se pred njim kidaju. Jahve je dobar onima koji se u njeg uzdaju…Uništit će one koji se protiv njega podižu.» Protivnici Božji jesu oni koji se bune protiv Boga odnosno protiv Njegove savršene volje. Prvi ljudi, Božji protivnici, bili su naši praroditelji. Svojom su neposlušnošću i buntovnošću «lišili sebe i svoje potomke božanskih darova», pa su tako odgovorni i opravdano su iskusili Božji gnjev. No, buntovnost nije bila karakteristika samo naših praroditelja. Sagledavajući biblijsku povijest, jasno nam je da je Bog morao neprekidno intervenirati kako bi ljude odvratio od buntovnoga načina života i priveo ih k sebi. Često je u tome procesu iskazivao svoj pravedni i opravdani gnjev. Čitamo u Br 11, 33 kako je Gospodin planuo gnjevom zbog lakomosti naroda, te dopustio pomor na njih. Ovakve su slike česte u Starome zavjetu. No, i Novi zavjet također svjedoči o Božjem gnjevu. Posebice se o Božjem gnjevu govori u poslanici Rimljanima za koju su i Luther i Calvin govorili kao o ulaznim vratima u Bibliju. U Rim 1, 18 apostol Pavao nam govori: «S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću». U navedenom se stihu jasno govori o tome da je Božji gnjev i danas realnost nad onima koji su Božji protivnici. Današnje je vrijeme, više nego i jedno drugo razdoblje u povijesti, vrijeme snažnoga protivljenja Bogu i njegovoj volji. Riječi apostola Pavla, a mi vjerujemo da su te riječi nadahnute Duhom Božjim, tako su relevantne za današnje vrijeme. U Rim 1, 24- čitamo: «Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći-muškarci s muškarcima-sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude». Iz stihova koji prethode navedenima, jasno je da to ovakvoga nemoralnoga i bezbožnoga ponašanja ljudi dolazi iz razloga što Bogu nisu dali potrebnu slavu i zahvalnost. Zamijenili su Boga za idola. Danas su idoli mnogo suptilniji nego što su to bili u starozavjetno vrijeme (kipovi lažnih bogova i sl.). Čovjek sa svojim «progresivnim» shvaćanjima zauzima mjesto Boga. Božja iskazana volja smatra se zaostalom i nemodernom za današnje vrijeme. I dok se «progresivno» i moderno društvo zalaže za seksualne slobode i pravo na različitu seksualnu orijentaciju, u isto vrijeme milijarde dolara troši na rješenje različitih bolesti, poput AIDS-a i sl. koje su nesumnjivo nastale kao posljedica čovjekovog odbacivanja Božje volje. Božja volja objavljena u Njegovoj riječi (njegove Zapovijedi, Zakon) nije protiv nas. Bog ljudima želi dobro i zato ih «ograničava» u onim stvarima koje čovjeku ne donose sreću, već nesreću. Iako i danas osjećamo posljedice Božjega gnjeva (vremenita kazna), mi se približavamo danu kada će se očitovati Božji gnjev u konačnici (vječna kazna). Apostol Pavao u 2 Sol 2, 7-9 kaže: «…kad se u 'plamenom ognju' objavi s neba Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske, 'koji će se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju' radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću: udaljeni 'od Gospodnjega lica i od njegove silne slave onoga dana kada dođe da se proslavi u svojim svetima'.» Biblija jasno govori o paklu kao konačnom izljevu Božjega gnjeva na sve Njegove protivnike odnosno one koji su neposlušni i nepokorni njegovoj volji. Koliko nam god istina o paklu bila neprihvatljiva, ona je biblijska istina o kojoj je Isus govorio. U Mk 9, 47-49 stoji: «Ako te i oko tvoje navodi na grijeh, iskopaj ga! Bolje ti je s jednim okom ući u kraljevstvo Božje nego da budeš s dva oka bačen u pakao gdje 'njihov crv ne umire i oganj se ne gasi'.» Bez obzira je li nam ovaj Isusov govor (i drugi Isusovi govori o paklu, a on je o paklu govorio više od bilo koga drugoga u Novome zavjetu) težak, moramo imati na umu da je konačno izlijevanje Božjega gnjeva čovjekom odabir. Čovjek odlučuje biti buntovan, nevjeran i nepravedan, a Bog, kao pravedni sudac samo provodi pravdu. O tome govori apostol Pavao u Rim 2, 5-6: «Svojom okorjelošću i neskrušenošću srca sam na se gomilaš gnjev za dan gnjeva i očitovanja Božje pravde u suđenju koje će svakomu dati prema njegovim djelima: onima koji ustrajnošću u dobru u dobru djelu traže slavu, čast i besmrtnost-njima život vječni; a onima samovoljnicima i koji se protive istini a pristaju uz nepravednost-njima srdžbu i gnjev.» Dakle, Božji je gnjev nešto što ljudi sami biraju. Pakao je mjesto koje grešnici sami izabiru kao svoj vječni stan. Učenje o kazni koju će grešnici primiti na dan velikoga suda Kristova nije u sukobu s učenjem o Božjoj milosti. Bog je milostiv ali i pravedan. Pravedan Bog ne može prijeći preko naše zloće. Zlo mora biti kažnjeno. Pravedan Bog reagira na nepravednost ljudi i zato je Njegov gnjev opravdan. Božji gnjev nam pokazuje koliko Bog mrzi grijeh. Kako smo do sada vidjeli, Božji se gnjev očituje nad Božjim protivnicima. No, krvlju Isusa Krista možemo biti izbavljeni (spašeni) od Božjega gnjeva. O tome ćemo govoriti. Za sada samo recimo da između Božjega gnjeva i nas grešnika stoji Kristov križ. Tko prihvati Isusovo djelo na križu taj ne prima Božji gnjev već njegovu milost i zagrljaj ljubavi. Apostol Pavao će reći u Rim 5, 8-9: «Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas. Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi». Dakle, ako želimo biti slobodni od Božje srdžbe (gnjeva) trebamo biti opravdani Kristovom krvlju. A to nas vraća na prvo pitanje i odgovor katekizma: «Moja je jedina utjeha u životu i smrti jest da tijelom i dušom ne pripadam sebi, nego mome vjernom Spasitelju Isusu Kristu, koji je svojom skupocjenom krvlju u cijelosti platio za sve moje grijehe…» Jasmin Milić Tordinci, 28.05.2006. |
