U novom broju Vjesnika reformacije donosimo:Nenad Adžić: Moderni Božić Rick Waren: Četiri tajne za odgovorenu molitvu John Piper: Što Isus želi za Božić Dr. sc. Jasmin Milić: Molitva Gospodnja-Očenaš Nenad Adžić: Reformacija pod utjecajem vatrenog Knoxa, I dio F.B. Meyer: Veličina srca Suzana Vrhovski: Kako je nastao adventski vijenac Andrija Podrugović: Badnjak 1991. Tamara Milić: Izvješće o radu s djecom Vijesti |
«…'Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj-Krist, Gospodin. I neka Vam ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!' Odjedanput se anđelu pridruži mnoštvo vojske nebeske koja je hvalila Boga: 'Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!'» Luka 2, 10-14Posebna je ovo noć, noć u kojoj je navješteno rođenje Krista Spasitelja, noć u kojoj je Vladar neba, Gospodar gospodara, Kralj nad kraljevima… rođen od Djevice Marije kao jedan od nas. Rođen je sa svrhom. Bog je odlučio pomiriti čovjeka sa sobom i to na način da nam se približi, da bude jedan od nas. Još u Starom zavjetu Krist je naviješten kao Emanuel-Bog s nama. Rođenje Krista Spasitelja veličanstven je događaj. O njemu se moralo čuti. Zato je Bog angažirao anđele da pjesmom navijeste rođenje Mesije. Objavljuju se pastirima koje pozivaju na poklon novorođenom Kralju. Sjajnom zvijezdom koja ukazuje na mjesto rođenja u Betlehemu Bog objavljuje rođenje Spasitelja mudracima s Istoka. Božićna himna Božićne istočne liturgije kaže: «Rođenje Tvoje, Kriste Bože naš, obasjalo je svijet svjetlošću bogopoznanja, jer tada je one koji su se zvijezdama klanjali, od zvijezde naučili, da se klanjaju Tebi, Suncu Pravde, i da poznaju Tebe, Istok s visine; Gospodine Slava Ti!» Rođenje Kristovo je evanđelje, radosna vijest. Bog dolazi s neba. Bog dolazi među nas ljude. Dolazi živjeti, pokazati nam prave vrijednosti, pravi put k nebu.. dolazi uzeti sve grijehe svijeta na sebe, dolazi nas osloboditi, izvesti iz tame grijeha. Dolazi da nikada ne ode od nas. On je Emanuel-Bog s nama. To se ne odnosi samo na jedno povijesno razdoblje, već na razdoblje sve do «svršetka svijeta». Radosna je to vijest za pastire, radosna je to vijest za sve ljude koji su živjeli od toga vremena do danas, radosna je to vijest za nas danas koji smo se okupili da bdijemo, da dočekamo blagdan Kristova rođenja. Zato se trebamo radovati i veseliti. Bog je izabrao pastire, ljude niskoga društvenoga statusa, siromašne, neškolovane… da njima objavi najveću vijest u povijesti čovječanstva. Oni će biti prvi koji će se Kristu pokloniti. Bog izabire i nas među tisućama i milijunima oko nas, da se baš tebi i meni objavi. Ti i ja smo Kristov izbor. Radujmo se. Anđeli su pjesmom naviještali Kristovo rođenje. Ta pjesma je slavila Gospodina i naviještala mir. Božić je blagdan mira, blagdan proslavljanja Boga. Nažalost, današnji pojedini običaji proslavljanja Božića daleko su i od mira i od proslavljanja Boga. Ljudi se opijaju, uživaju u izobilnoj hrani, vesele se uz glazbu koja ne slavi Gospodina već sasvim neke druge «vrijednosti». No, Božić tako proslavljaju oni koji Krista ne poznaju, u čijim se srcima Krist nije rodio. Oni pak, koji su ozbiljno uzeli poruku s neba da se Krist Spasitelj rodio, hitaju k Njemu da mu se poklone, da ga proslave… Pastiri su i vidjeli, među prvima rođenoga Spasitelja. Oni koji povjeruju u riječi s neba, oni će se s Kristom i susresti. Vidjet će ga, spoznat će ga, i drugima će ga navijestiti. Božić je vrijeme kada smo pozvani ne samo čuti riječi o rođenju Spasitelja, već ga i VIDJETI, susresti se s njim. Kršćanstvo je više od pukoga vjerovanja i znanja o Bogu. Kršćanstvo je spoznaja Boga. Kršćanstvo je GLEDANJE Boga. Da, ono što je bilo nemoguće do Kristova dolaska, postaje stvarnost njegovim rođenjem. Boga se nije moglo vidjeti, no Krist je došao kao jedan od nas kako bi smo ga upoznali i vidjeli. Došao je biti među nama, s tobom i sa mnom «do svršetka svijeta», jer on je Emanuel, Bog s nama. Bogu hvala za ovu predivnu noć u kojoj je zasjalo najsjajnije svjetlo, svjetlo koje obasjava svijet, svjetlo koje osvjetljava i naše životne korake. Dr. sc. Jasmin Milić Senior PRKC |
U ljeto 1998. godine započela je djelovati Crkva Dobrog Pastira" u Osječkoj Tvrđi. Bog ju je blagoslovio prekrasnom zgradom u kojoj je odzvanjala pjesma Kristu, u kojoj su se mladi družili, u kojoj se navještalo evanđelje našega Gospodina. Bila je to prva reformirana (kalvinistička) župa osnovana kao plod evangelizacije nakon 16. stoljeća. |
No, kako na žalost postoji i neprijatelj evanđelja Kristova koji se pritivi širenju radosne vijesti, potrudio se da uništi i zaustavi djelo Gospodnje u Tvrđi. Dana 26. rujna 2003. godine u zgradu KC "Dobroga Pastira" ušli su neki novi ljudi, postavili stražu na vratima zgrade (problematične mladiće koji su imali posla sa zakonom) te onemugućili vjernicima KC "Dobroga Pastira" ulazak u crkvu na redovita bogoslužja i ostale aktivnosti. |
Tako su se u nekoliko navrata bogoslužja morala održavati izvan zgrade. Pjesma je i dalje odzvanjala i Krist se slavio. Crkva je opstala bez obzira što nije mogla djelovati u svojoj vlastitoj zgradi. |
Za to vrijeme, oni koji trenutno uzurpiraju prostor KC "Dobroga pastira" unuštavali su sve što se da uništiti. Od knjiga koje su mnoge pobacane u smeće, do namještaja koji je nestao iz zgrade i odvežen u nepoznatom smjeru. Unitavane su čak i liturgijske stvari, poput svijećnjaka, kaleža i sl. U ovoj se zgradi za sada ne čuje pjesma. U kapeli se najavljuje djelovanje Aikido kluba. KC "Dobroga Pastira" moli sve ljude dobre volje da mole za nas kako bi se što prije vratili u svoj prostor i nastaviti djelovati tamo gdje smo 2003. godine stali. |
Već peti mjesec u zatvoru Idrizovo, u Republici Makedoniji, nalazi se jedan vjerski poglavar, njegovo blaženstvo Jovan, arhiepiskop Pravoslavne ohridske arhiepiskopije. U zatvoru se nalazi zbog, kako glasi optužnica «Raspirivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti». Kulminacija je ovo višedecenijskog spora između Srpske pravoslavne crkve i Makedonske pravoslavne crkve. Naime još od 1967. godine kada je Makedonska pravoslavna crkva proglasila autokefalnost (samostalnost), no bez suglasnosti s drugim samostalnim pravoslavnim crkvama u svijetu, ova je crkva bila nepriznata od ostalih pravoslavnih crkava. Ne želeći da Crkva u Makedoniji i dalje ostane u izolaciji, mitropolit Makedonske pravoslavne crkve, Jovan Vraniškovski odlučio je stupiti u puno kanonsko jedinstvo sa Srpskom pravoslavnom crkvom pa tako i sa svim drugim pravoslavnim crkvama u svijetu. Time je prekinuo sve odnose sa, od pravoslavnih crkava nepriznatom Makedonskom pravoslavnom crkvom, te izborio autonomiju Crkve u Makedoniji koja sada nosi naziv Pravoslavna ohridska arhiepiskopija. No nažalost i politika se uplela u ovaj među crkveni spor te se protiv arhiepiskopa Jovana podigla optužnica koja je kulminirala osudom, prvo na 18 mjeseci zatvora a zatim u drugom suđenju na još 12 mjeseci. Arhiepiskopa Jovana određeni politički i crkveni krugovi u Republici Makedoniji smatraju podanikom srpske politike te da djeluje protiv interesa makedonskoga naroda. Ovakva shvaćanja proizlaze iz nerazumijevanja pravoslavnog crkvenog ustrojstva. Da bi određena pravoslavna crkva u svijetu zadobila autokefalnost, mora je prvenstveno dobiti od majke Crkve, dakle od Crkve od koje se odvaja, a u slučaju Crkve u Makedoniji to je Srpska pravoslavna crkva. Pravoslavna ohridska arhiepiskopija dobila je autonomni status i neradi se o Srpskoj crkvi već o samostalnoj Crkvi u Republici Makedoniji. Ovaj je slučaj podigao svjetsku javnost na noge pa su reagirali poglavari određenih vjerskih zajednica kao i različite institucije koje se bave ljudskim pravima. Bez obzira na stavove oko crkvenih prilika u Republici Makedoniji, mora se zaključiti da je neprimjereno u 21. stoljeću zatvarati poglavara jedne vjerske zajednice zbog njegovih vjerskih uvjerenja, što je u slučaju arhiepiskopa Jovana nedvojbeno. U ovim danima kada se spominjemo Kristova rođenja, njegova progonstva od njegovih najranijih dana, spomenimo se u molitvi svih koji su radi Kristova imena zatvoreni, pa tako i arhiepiskopa Jovana. Dr. sc. Jasmin Milić |
U tisku je nova knjiga: Kalvinizam u Hrvata s posebnim osvrtom na reformiranu župu Tordinci 1862.-1918. Knjiga je doktorska disertacija seniora Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH, dr. sc. Jasmina Milića. Donosimo dvije recenzije ove knjige: Presudan je značaj knjige «Kalvinizam u Hrvata» za hrvatsku historiografiju, knjige koja osvjetljava slabo znani trenutak povijesne istine, iako u malom obimu predstavlja gotovo jedine preostale međaše hrvatske povijesti, kulture i civilizacije. Autor se oslanjao na slabo istražene i manjim brojem očuvane povijesne izvore i historiografiju, tražeći iznova davnašnju historijsku istinu na temelju historijskih činjenica, objektivno ih prezentirajući, dajući vjerodostojnu pisanu povijest prema latinskoj maksimi: «Quot non est in actis, non est in mundo» (Čega nema u spisima to uopće ne postoji.). A historijska istina na temelju spisa jest da je kalvinizam bio i sada ostao vjersko i kulturno bogatstvo hrvatskog naroda u prošlosti i sadašnjosti. Autor je nadalje svojim iznošenjem historijske istine naglašavao kako bi historiografska objektivnost u ovoj knjizi trebala spajati ljude i narode te biti most sadašnje suradnje. Da sve i nije bilo tako jednostavno u pisanju tako kompleksne istraživačke teme, dovoljno možda mogu poslužiti riječi nekadašnjeg iskusnog državnika i političara Winstona Churchila: «Praviti historiju relativno je lako, ali pisanje historije je tvrd orah». Autor je s pravom istakao u svojem «Uvodu» kako su se dosadašnji istraživači povijesti reformacije među Hrvatima uglavnom bavili drugim protestantskim pokretima, dok se reformiranoj tradiciji nije pridavao veliki značaj, iako su upravo Hrvati reformirane vjeroispovijesti, bili značajan pokazatelj rane protestantske prisutnosti. Reformirana ili Kalvinska tradicija, opstajući, od 16. stoljeća pa sve do današnjih dana u Tordincima, svakako je fenomen i pokazatelj vjernosti ovoga naroda, kojemu kroz povijest nije bilo uvijek lako biti različit od drugih. Knjiga je pisana jednostavno i time dostupna većem broju korisnika, ali napisana je na temelju brojne historiografske građe a na korist budućoj znanstvenoj istraživačkoj javnosti. Na kraju, važnost knjige «Kalvinizam u Hrvata» i njezino presudno značenje za hrvatsku historiografiju može se parafrazirati latinskom maksimom: «Ubi rerum testimonia adsunt, non opus est verbis». (Nisu potrebne riječi tamo gdje su prisutne činjenice.) Prof.dr.sc.Ivan Balta Odsjek za povijest Filozofski fakultet Osijek U posljednjih petnaestak godina medu kršćanima crkava reformacijske baštine primjećuje se porast zanimanja za denominacionalnu povijest. Napisano je dvadesetak diplomskih i nekoliko poslijediplomskih radova, ali i otprilike isto toliki broj članaka objavljenih u stručnim časopisima i samostalnim publikacijama. Povijesno istraživanje ipak nije samo sebi svrha; ono je vođeno uočenom potrebom za definiranjem crkvenog identiteta i jasnijim profiliranjem prema hrvatskom društvu i religijskom okruženju. Jasmin Milić prvi je koji se sustavno usredotočio na Reformiranu crkvu u Hrvatskoj. Uz vrsnu stručnu mentorsku pomoć pokojnog dr. Mihaela Kuzmiča, Milić je istražio opće vjerske prilike u Austro-Ugarskoj Monarhiji i u taj kontekst smjestio Reformiranu crkvu u hrvatskim zemljama, a posebno povijest tordinačke župe koja je jedina prostestantska crkva koja kontinurirano djeluje od osnivanja u 16. stoljeću. Povijest te župe prikazana je do danas. Građa je pregledno izložena i jasno prikazana. Posebnu vrijednost istraživanju daju podaci iz župnog arhiva reformirane župe Tordinci koji su pohranjeni u Državnom arhivu u Osijeku. Milić ih koristi za osvjetljivanje unutarcrkvene dinamike (značajni pojedinci, događaji, odnosi) ali i mjesta tordinačke župe i hrvatskog kalvinizma u hrvatskom zemljopisnom okruženju i povijesti crkve u Hrvata. Prof. dr. Davorin Peterlin Regent’s Park College, University of Oxford Keston College, Oxford |
Hedelberški katekizam nastao je u želji da pomiri dvije struje među protestantima koje su imale različite stavove u pogledu Večere Gospodnje. Naime Luterani su vjerovali su u stvarnu i tjelesnu nazočnost Kristovu, dok su reformirani vjerovali samo u duhovnu nazočnost Kristovu u Večeri Gospodnjoj. Kako su ovi stavovi doveli i do sporova među protestantima, izbornik i vladar Palantinije, Frederick, zadužio je profesora teologije Zahariju Uršina i gradskoga propovjednika Kaspara Olevianusa iz Heidelberga da sastave katekizam prihvatljiv za obje strane. Katekizam je tiskan u siječnju 1563. godine.Katekizam je podijeljen na 3 djela, 52 nedjelje i 129 pitanja i odgovora. Podijeljen je u 52. nedjelje kako bi se tijekom godine na jednom od nedjeljnih bogoslužja razmatralo po nekoliko pitanja i odgovora. Na hrvatskome jeziku katekizam je tiskan prvi puta 1935. godine u izdanju Reformatske hrišćanske crkve kraljevine Jugoslavije a u prijevodu Ivana Štiba, župnika tordinačkog. Ponovno izdanje izašlo je u izdanju Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj 2000. godine. Heidelberški katekizam osnovni je priručnik u pripremi mladih za konfirmaciju u reformiranim crkvenim općinama u Hrvatskoj. |
Nedavno je na hrvatskom jeziku, u izdanju Kršćanskoga centra "Dobroga Pastira" objavljen prijevod knjige poznatoga anglikanskoga svećenika Michaela Greena, KRŠTENJE:Knjiga poznatoga anglikanskoga svećenika, teologa i pisca, Michaela Greena, Krštenje, jedinstvena je knjiga takve vrste na hrvatskom jeziku. Knjiga se bavi teološkim razmišljanjem o sakramentu krštenja s anglikanskog pa time općenito protestantskog stajališta, uspoređujući ga s Rimokatoličkim i Baptističkim shvaćanjima. Sakrament krštenja priznaju gotovo sve kršćanske crkve, zajednice i sljedbe. No razlikuju se u razumijevanju i prakticiranju ovoga sakramenta. Tako rimokatolici i pravoslavni shvaćaju da se ovaj sakrament mora primiti kako bi se postiglo spasenje. Stoga se velika pozornost daje da se krštenje obavi i nad novorođenčadi kojima prijeti smrt pa krštenje mogu obaviti i laici, s ispravnom nakanom i ispravnom formulom "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Za razliku od ovoga svhvaćanja, crkve odnosno vjerske zajednice koje prakticiraju krštenje odraslih odnosno "vjerujućih" (Baptisti, Pentekostalci, Adventisti, Mormoni, Jehovini svjedoci i sl.) smatraju da se krštenje može udjeliti samo onima koji su sposobni vjerovati i pokajati se za svoje grijehe i da se krštenje mora izvršiti cjelovitim podronjenjem tijela u vodi. Neke od zajednica koje krštavaju odrasle smatraju da se krštenje može udjeliti samo u tekućoj vodi (rijeci), dok drugi smatraju da nije bitno mjesto već da ima dovoljno vode kako bi se cijelo tijelo moglo zagnjuriti. Postoje i one pentekostne zajedniuce koje smatraju da se krštenje može iszvršiti samo formulom "U ime Isusa Krista" a ne "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga" pa stoga ponovno krštavaju one koji nisu kršteni na takav način. Neke od crkava smatraju valjanim krštenje samo u svojoj zajednici dok druge smatraju da nije bitno u kojoj je zajednici vjernik kršten već na koji je način kršten. Mormoni također prakticiraju krštenje za mrtve. Protestantsko stajalište, kako ga kroz prizmu anglikanskog teološkog poimanja i prakse obrazlaže Michael Green, jest da krštenje mogu primiti i novorođenčad vjerujućih te da se na taj način uspostavlja savez između Boga i čovjeka kao što je to bilo u Starome zavjetu kroz obrezanje. Samo krštenje nije spasonosno. Vjernik mora u svome odrastanju prihvatiti Isusa Krista za svoga spasitelja i živjeti svoje krštenje. To što je netko primio sakrament krštenja kao dijete ne znači da isti nema duhovnoga učinka na njemu. S druge strane Michael Green upozorava na nekritičko krštenje djece, kada isto postaje samo forma i folklor bez žive vjere onih koji prinose svoju djecu na krštenje. No Michael Green se suproti "ponovnom krštenju" smatrajući da se time obezvrijeđuje Kristovo djelovanje i njegova milost koja nam se po krštenju daje. Michael Green također govori i o krštenju Duhom Svetim koji je korak posvećenja svakoga vjernika i koje se ne događa automatski kod krštenja, niti kod konfirmacije (krizme). Krštenje Duhom Svetim je iskustvo mnogih vjernika u različitim kršćanskim crkvama i zajednicama. Pokret koji ovu važnu biblijsku istinu naglašava poznat je kao karizmatski pokret. Kako je u ovome ekumenskom dobu pitanje krštenja od bitnoga značaja za jedinstvo kršćana (ukoliko jedni drugima ne priznajemo krštenje tada ne priznajemo jedni druge za braću i sestre u Kristu) ova će knjiga doprinjeti razumijevanju krštenja i s protestantskog stajališta. Za sada nemamo niti jednu knjigu na hrvatskom jeziku koja se na ovako sustavan način bavi ovom problematikom. |
Dana 2. prosinca 2005. godine na Teološkom Fakultetu-Novi Sad, senior Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH, dr. sc. Jasmin Milić obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom KALVINIZAM U HRVATA S POSEBNIM OSVRTOM NA REFORMIRANU ŽUPU TORDINCI 1862.-1918. Disertacija je ocjenjena najvišom ocjenom (Summa cum laude). U Komisiji su bili eminentni teolozi i povijesničari s teoloških i filozofskih fakulteta (Zagreb, Osijek, Novi Sad). Do kraja godine iz tiska će izaći i knjiga (tekst navedene disertacije) koja će osvijetliti manje poznati trenutak hrvatske povijesti. Svi zainteresirani moći će na taj način upoznati povijest hrvatskoga kalvinizma. Tordinci kao jedino hrvatsko selo u kojem je opstala kalvinistička župa iz vremena reformacije živi je svjedok povijesne protestantske prisutnosti u Hrvata.IZ PREDSTAVLJANJA RADA "...Dozvolite mi da ukratko predstavim rad koji sam u sklopu doktorskih studija izradio na Teološkom fakultetu-Novi Sad pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Mihaela Kuzmiča. Duboko žalim što zbog njegove prerane smrti on nije danas prisutan na ovoj obrani. Prof. Kuzmič duguje moju zahvalnost jer je dao veliki doprinos svojom stručnošću ali i svojim osobnim zanimanjem za ovdje obrađenu temu. Želim zahvaliti odmah na početku i dekanu TFNS profesoru dr. sc. Dimitriju Popadiću koji je preuzeo mentorstvo u posljednjoj fazi rada. Zahvaljujem o profesorima dr. sc. Stanku Jambreku i Ivanu Balti koji su također svojim mentorstvom određenih mentorskih radova doprinijeli stručnoj i znanstvenoj kvaliteti ovoga rada. Razlozi pisanja ovoga rada Kako se posljednjih godina na prostorima bivše Jugoslavije osjeća u protestantskim krugovima težnja da se istraži i zabilježi povijest protestantizma (konkretno određenih denominacija na našim prostorima), to sam i ja smatrao da bi bilo korisno zabilježiti povijest kalvinizma među Hrvatima. Na to sam bio potaknut iz sljedećih razloga: Kalvinizam u Hrvatskoj a posebice među Hrvatima (većina kalvinskih župa su mađarske etničke župe) nedovoljno je, pa slobodno možemo reći da uopće nije istražen. Više se pozornosti u istraživanjima davalo na luteransku reformaciju. U Hrvatskoj je na žalost gotovo i nepoznata činjenica da u Hrvatskoj, točnije u Tordincima, djeluje kalvinska župa kojoj pripadaju hrvati reformirane ili kalvinske vjeroispovijesti te da ova župa djeluje od samoga vremena reformacije, točnije od 16. stoljeća. Pojedinci, pa čak i iz akademskih krugova, kada čuju za kalvinsku župu u Tordincima upitaju je li to mađarsko selo? Tordinačka reformirana župa, kao jedina hrvatska župa koja je preživjela vrijeme protureformacije, postala je simbol protestantizma među Hrvatima i živi svjedok povijesne protestantske prisutnosti među Hrvatima. Stoga je izučavanje povijesti ove župe, značajno ne samo za izučavanje kalvinizma već i protestantizma općenito u Hrvata. Još jedan značajan razlog koji me je potaknuo na ovu studiju je činjenica da se u Državnom arhivu u Osijeku čuva arhivska građa reformirane župe Tordinci u razdoblju od 1862. do 1918. godine. Saznavši posve slučajno za ovu vrijednu građu, shvatio sam da će ista ostati u prašini a vrijedni podaci iz ove građe nepoznati široj javnosti, ako ih se ne objavi. «Quod non est in scriptis, non est in mundo!» («Što nije zapisano, u svijetu ne postoji»). Podjela i opis rada Rad je podijeljen na uvod, sedam poglavlja, epilog te zaključak rada. Reformiranu župu Tordinci, koja je u središtu ovoga rada, smještam u politički, religijski, društveni, nacionalni socijalni i ini kontekst razdoblja koje se u ovome radu istražuje (druga polovica 19. stoljeća i početak 20. stoljeća odnosno kraj Habsubrške i vrijeme Austro-Ugarske Monarhije). Na taj način se mogu na ispravan način sagledati društveni tokovi i razumjeti djelovanje reformirane župe u Tordincima u kontekstu ovdje obrađenog vremenskog razdoblja. U radu donosim i kratku kronološku tablicu kao i indeks značajnijih imena koji se javljaju u radu, popis župnika te sažetak na engleskom i mađarskom jeziku. Razlog za engleski sažetak nije potrebno posebno elaborirati. Sažetak na mađarskom je ušao u ovaj rad iz razloga što je ova župa nekoliko stoljeća bila dio Ugarske reformirane crkve tako da je na taj način dio povijesti ne samo Hrvatske već i Mađarske, posebice Mađarske (Ugarske) reformirane crkve. U knjizi koja će uskoro izaći iz tiska (tekst ovdje predstavljene disertacije) naći će se i sažetak na njemačkom jeziku. U uvodu objašnjavam okolnosti koje su dovele do istraživanja teme odnosno teze ovoga rada, predstavljam fokus istraživanja, predstavljam definicije pojmova koji su ključni u radu, izvore i literaturu za istraživanje ove teme i sl. U prvome poglavlju predstavio sam početke i širenje reformacije, prvenstveno švicarsku reformaciju, budući se u ovome radu bavim kalvinizmom u Hrvata. Najznačajniji švicarski reformatori su Zwingli i Calvin. Calvin je svojim djelovanjem, kako organizacijskim tako i spisateljskim potisnuo u velikoj mjeri Zwinglija pa se švicarska reformacija uglavnom vezuje uz ime Jeana Calvina. Osim predstavljanja njegova života u radu se predstavlja i njegov nauk i praktično djelovanje na organizaciji crkve. Razumijevanje Calvinova shvaćanja npr. sakramenta krštenja i večere Gospodnje kao i organizaciju crkve po sinodalno-prezbiterijalnom ustrojstvu, pomaže nam na pravi način shvatiti i razumjeti organizaciju kalvinske odnosno reformirane crkve na ovim prostorima od vremena njezina osnutka do danas. Značajno je sagledati i širenje kalvinističke (švicarske) reformacije te njezinu ranu prisutnost i u današnjim hrvatskim krajevima. Širenje reformacije među Hrvatima u čemu je značajan doprinos dao Mihael Starin, nepobitna je povijesna je činjenica. Na žalost od brojnih hrvatskih župa iz vremena reformacije opstala je do danas samo tordinačka reformirana župa kao autentični svjedok povijesne protestantske prisutnosti u Hrvata. Iako je, po mojim nalazima, Hrvate (i Mađare) u Slavoniji i Baranji prvo zahvatio luteranski val reformacije, ubrzo prevladava kalvinistički utjecaj koji je kao takav u određenim župama opstao do današnjega dana. U drugome poglavlju bavim se proučavanjem općih vjerskih prilika u Habsburškoj odnosno Austro-Ugarskoj Monarhiji. Težište ovoga proučavanja jest reformirana župa Tordinci u razdoblju od 1862 do 1918 godine. Dakle kraj Habsurške te cijelo razdoblje Austro-Ugraske Monarhije. Da bi smo valjano mogli sagledati cjelokupni društveni, religijski, politički i ini kontekst djelovanja tordinačke reformirane župe u ovome razdoblju, potrebno je na ispravan način razumjeti političke prilike te upoznati druge vjerske zajednice i njihov pravni položaj u ovome razdoblju. Posebna se pozornost u ovome radu posvećuje pravnim aktima koji su uređivali djelovanje «Evangeličke crkve helvetske vjeroispovijesti» dakle reformirane crkve. Iz istih možemo razumjeti djelovanje biskupija, mjesnih crkava, uređenje mjesne crkve (župe) djelovanje prezbiterija, ulogu biskupa i sl. U trećem poglavlju predstavljam samo mjesto Tordinci, dakle povijest naselja, podrijetlo stanovništva i sl. Ono što je zanimljivo u ovome poglavlju jest utvrđivanje njihova nacionalna podrijetla. Zbog specifičnosti tordinčana koji su ostali kalvinistička hrvatska «enklava» njih se često puta poistovjećivalo s Mađarima (što je i danas slučaj), smatralo ih se Srbima (Vlasima, Rasima) i sl. No jasno je, temeljem pomnoga istraživanja, da su autohtoni tordinčani hrvatskoga podrijetla iako je vremenom došlo do naseljavanja Tordinaca i drugim narodima koji su prihvaćali kalvinizam, te se asimilirali u većinski hrvatski nacionalni korpus. U četvrtom poglavlju predstavljam tordinačku reformiranu zajednicu u kontekstu Reformirane župe u Korođu. Korođ je mađarsko selo udaljeno nekih 5 km od Tordinaca. Nakon odlaska Turaka iz hrvatskih krajeva, (17 stoljeće) pod kojima reformirani uživali određene privilegije, katolicima je uspjelo ukinuti djelovanje reformirane župe u Tordincima tako da je ista potpala pod korođsku župu kao njezina filijala. Temeljem izvorne građe predstavljam samu župu Korođ i njezinu filijalu Tordinci (ali i Antin) u razdoblju do 1862. godine. U petom poglavlju predstavljam obnovu reformirane župe Tordinci. Naime nakon Carskog patenta iz 1859. godine otvorene su mogućnosti da se reformirana zajednica u Tordincima ponovno osamostali te da započne svoje djelovanje kao župa. U ovome razdoblju značajnu je ulogu odigrao župnik Aleksa (Elek) Kulifay koji je kao mladić došao u Tordince te radio na duhovnoj i materijalnoj obnovi župe. Od župnika koji su djelovali u razdoblju do 1918. godine treba istaknuti sina Alekse Kulifaya, Aleksu mlađega koji je uz oca bio kapelan od 1907. do 1909. godine te Ivana Stieba (Johann), Nijemca iz Šidskih Banovaca koji je u Tordincima djelovao od 1911. do 1938. godine. Osim duhovnih djelatnika, u ovome se poglavlju predstavljaju i crkveni odbornici. Predstavlja se i djelovanje župe poput izdavaštva (Kršćanski nauk, pjesmarica) i sl. Šesto poglavlje obrađuje djelovanje pučke konfesionalne reformirane škole u Tordincima. Protestantizam je od samih svojih početaka veliku pozornost davao na opismenjavanju djece i ostalog nepismenog puka. Tako su se uz protestantske župe otvarale i škole (već od 16. stoljeća). Obnovom župe u Tordincima uspostavlja se i konfesionalna škola. U ovome se radu predstavljaju učitelji i učenici škole, njezino djelovanje i sl. U sedmom poglavlju predstavljam odnos reformirane župe Tordinci s drugim konfesijama na terenu: rimokatolicima, pravoslavnima i evangelicima. Svakako da je najviše kontakata bilo s rimokatoličkom župom u Tordincima. Ovi odnosi nisu uvijek bili na zavidnoj razini i uglavnom su se svodili na administrativnu suradnju u smislu obavijesti o zarukama, vjenčanjima i sl. Bilo je određenih ozbiljnih sporova oko prava na krštavanje djece iz mješovitih parova, kao i drugih nesporazuma koji su bili specifični za ono razdoblje. Određena je suradnja postojala i s pravoslavnima. Imamo zabilježenih podataka da su pravoslavni parosi često puta molili reformirane da umjesto njih obave određene sprovodne obrede i sl. U epilogu rada u kratkim crtama predstavljam određena vremenska razdoblja od 1918. godine do danas. Značaj rada O značaju rada dakako trebaju govoriti drugi a ne ja. No ukratko bih htio reći na koji način ja vidim vrijednost ovoga istraživanja. Povijesna vrijednost Smatram da će ovaj rad biti doprinos u istraživanju protestantizma, kako u Hrvatskoj tako i šire na ovim našim prostorima, koje je u posljednje vrijeme intenzivirano. Kako sam već ranije istakao, Kalvinizam na ovim prostorima a posebice kalvinizam u Hrvata nedovoljno je istražen. Ovim radom zasigurno nije sve rečeno po pitanju ove teme. Stoga bi isti mogao poslužiti kao temelj daljnjega istraživanja, bilo nadogradnjom ili možda eventualnom znanstvenom polemikom obzirom na ovdje iznijete stavove. Društvena vrijednost Hrvatska kao većinska rimokatolička zemlja, te Srbija i Crna Gora kao većinska pravoslavna zemlja, u određenoj mjeri još uvijek s nepovjerenjem gledaju na «drugačije»… Protestantizmom se smatra nešto novo, uvozno… nešto što ne pripada «našim narodima» nešto što odnarođuje ljude, što ruši nacionalno jedinstvo i sl. Činjenica da je protestantizam bio prisutan (i opstao) na našim prostorima od samoga vremena reformacije, točnije od 16. stoljeća, svjedoči da nije stran našim narodima. Hrvati su primjerice ispovijedali protestantizam prije nego je Amerika i postojala pa je suludo govoriti o protestantizmu kao «Američkoj vjeri». Sada kada su naše zemlje na putu ka Europi, treba naglasiti da je upravo po protestantizmu Europa već davno zakucala na naša vrata (iskreno žalim što nije protestantizam uspio zahvatiti većeg maha u našim narodima jer vjerujem da bi već davno bili u rangu nekih drugih Europskih naroda i država). Misijsko-evangelizacijska vrijednost Mihael Starin bio je misionar i evangelizator. Kada promatramo njegovo djelovanje i njegove metode širenja evanđelja (naravno, onoliko koliko nam je o njemu poznato) zasigurno da i na ovome području možemo puno naučiti od njega. Protestantizam se u ovim krajevima nije ukorijenio kako npr. u nekim drugim Europskim zemljama u kojima su inercijom sve rimokatoličke biskupije i župe prelazile na protestantizam. U Slavoniji i Baranji na djelu je bila evangelizacija. Plod te evangelizacije su 120 župa 8dakle lokalnih mjesnih crkava) koje su bile osnovane u svega nekoliko godina (između 1544. i 1551. godine). Svakako da je ovaj aspekt izazov nama danas da se upitamo što mi uz sve ono što imamo a što pioniri reformacije u 16. stoljeću nisu imali (tehnička pomagala, pisanu riječ, i sl.) činimo da se riječ evanđelja širi i da se osnivaju nove crkve? Pastoralna vrijednost Osnovane crkve trebale su i kvalitetnu pastoralnu skrb. Promatrajući službu Alekse Kulifaya i ostalih župnika, vidimo kolika se pozornost davala na izobrazbu svećenika (svi su znali po nekoliko stranih jezika, djelovali su i kao učitelji u školama što pretpostavlja njihovo pedagoško i ino znanje potrebno da se obrazuju djeca i mladi…). Svećenici odnosno župnici u razdoblju koje obrađuje ovaj rad djelovali su na različitim područjima. Bogoslužja su se održavala svakoga dana (jutarnje i večernje bogoslužje) kao i nedjeljom i blagdanima. To je zahtijevalo pripremu za svakodnevne propovijedi (reformirane crkve ne održavaju puke mise ili liturgije već je propovijed središnjica bogoslužja). Tu je svakako i vođenje administracije (župnici su bili i matičari), zatim briga oko materijalnih potreba župe (obnova i sl.) te u tome cilju kontakti s inozemnim partnerima, zatim prevođenje, izdavaštvo… sve je to obilježavalo djelovanje Alekse Kulifaya i Ivana Stieba. Župnika su podupirali sami vjernici svojim materijalnim prilozima. Odbornici su također bili uključeni u pastoralni rad. Dakle svi pastoralni aspekti koje možemo sagledati u ovome radu svakako su u mnogo čemu relevantni i za nas danas. Ekumenska vrijednost Razdoblje koje obrađuje ovaj rad svakako nije bilo razdoblje ekumenskih odnosa kakve danas poznajemo. No svakako treba istaknuti određene pozitivne odnose koji nam govore u prilog tadašnje vjerske tolerancije i uvažavanja. Austro-Ugarska je bila multietnička i multikonfesionalna zemlja. Nakon Patenta o toleranciji 1781. godine a posebice nakon carskoga patenta od 1859. godine, odnosi među vjerskim zajednicama se donekle poboljšavaju. Evangelička i reformirana crkva praktično djeluju kao jedna crkva (imaju zajedničke zakone i sl., mnoge unijatske crkve…) i jedni i drugi se nazivaju Evangelicima (A.V. i H.V.). Reformirani se pastori odazivaju molbama pravoslavnih paroha da održe određene sprovode, kako smo to već naglasili. Više poteškoća je bilo dakako s rimokatoličkom crkvom jer su antagonizmi postojali od samoga vremena reformacije. No ipak su ljudi živjeli jedni pored drugih, sklapali mješovite brakove… tako da su htjeli, ne htjeli bili naslonjeni jedni na druge. Problemi su uglavnom bili na terenu, dok je npr. rimokatolički župnik iz Radikovaca (Kod Donjeg Miholjca) prevodio psalme na hrvatski jezik za potrebe pjevanja pri bogoslužju. Kontakti su postojali i s Đurom Daničićem te profesorom iz Karlovaca Jovanom Živanovićem također radi prevođenja." |
| prosinac, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
