Dana 2. prosinca 2005. godine na Teološkom Fakultetu-Novi Sad, senior Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH, dr. sc. Jasmin Milić obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom KALVINIZAM U HRVATA S POSEBNIM OSVRTOM NA REFORMIRANU ŽUPU TORDINCI 1862.-1918. Disertacija je ocjenjena najvišom ocjenom (Summa cum laude). U Komisiji su bili eminentni teolozi i povijesničari s teoloških i filozofskih fakulteta (Zagreb, Osijek, Novi Sad). Do kraja godine iz tiska će izaći i knjiga (tekst navedene disertacije) koja će osvijetliti manje poznati trenutak hrvatske povijesti. Svi zainteresirani moći će na taj način upoznati povijest hrvatskoga kalvinizma. Tordinci kao jedino hrvatsko selo u kojem je opstala kalvinistička župa iz vremena reformacije živi je svjedok povijesne protestantske prisutnosti u Hrvata.
IZ PREDSTAVLJANJA RADA
"...Dozvolite mi da ukratko predstavim rad koji sam u sklopu doktorskih studija izradio na Teološkom fakultetu-Novi Sad pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Mihaela Kuzmiča. Duboko žalim što zbog njegove prerane smrti on nije danas prisutan na ovoj obrani. Prof. Kuzmič duguje moju zahvalnost jer je dao veliki doprinos svojom stručnošću ali i svojim osobnim zanimanjem za ovdje obrađenu temu. Želim zahvaliti odmah na početku i dekanu TFNS profesoru dr. sc. Dimitriju Popadiću koji je preuzeo mentorstvo u posljednjoj fazi rada. Zahvaljujem o profesorima dr. sc. Stanku Jambreku i Ivanu Balti koji su također svojim mentorstvom određenih mentorskih radova doprinijeli stručnoj i znanstvenoj kvaliteti ovoga rada.
Razlozi pisanja ovoga rada
Kako se posljednjih godina na prostorima bivše Jugoslavije osjeća u protestantskim krugovima težnja da se istraži i zabilježi povijest protestantizma (konkretno određenih denominacija na našim prostorima), to sam i ja smatrao da bi bilo korisno zabilježiti
povijest kalvinizma među Hrvatima. Na to sam bio potaknut iz sljedećih razloga: Kalvinizam u Hrvatskoj a posebice među Hrvatima (većina kalvinskih župa su mađarske etničke župe) nedovoljno je, pa slobodno možemo reći da uopće nije istražen. Više se pozornosti u istraživanjima davalo na luteransku reformaciju. U Hrvatskoj je na žalost gotovo i nepoznata činjenica da u Hrvatskoj, točnije u Tordincima, djeluje kalvinska župa kojoj pripadaju hrvati reformirane ili kalvinske vjeroispovijesti te da ova župa djeluje od samoga vremena reformacije, točnije od 16. stoljeća. Pojedinci, pa čak i iz akademskih krugova, kada čuju za kalvinsku župu u Tordincima upitaju je li to mađarsko selo? Tordinačka reformirana župa, kao jedina hrvatska župa koja je preživjela vrijeme protureformacije, postala je simbol protestantizma među Hrvatima i živi svjedok povijesne protestantske prisutnosti među Hrvatima. Stoga je izučavanje povijesti ove župe, značajno ne samo za izučavanje kalvinizma već i protestantizma općenito u Hrvata. Još jedan značajan razlog koji me je potaknuo na ovu studiju je činjenica da se u Državnom arhivu u Osijeku čuva arhivska građa reformirane župe Tordinci u razdoblju od 1862. do 1918. godine. Saznavši posve slučajno za ovu vrijednu građu, shvatio sam da će ista ostati u prašini a vrijedni podaci iz ove građe nepoznati široj javnosti, ako ih se ne objavi. «Quod non est in scriptis, non est in mundo!» («Što nije zapisano, u svijetu ne postoji»).
Podjela i opis rada
Rad je podijeljen na uvod, sedam poglavlja, epilog te zaključak rada. Reformiranu župu Tordinci, koja je u središtu ovoga rada, smještam u politički, religijski, društveni, nacionalni socijalni i ini kontekst razdoblja koje se u ovome radu istražuje (druga polovica 19. stoljeća i početak 20. stoljeća odnosno kraj Habsubrške i vrijeme Austro-Ugarske Monarhije). Na taj način se mogu na ispravan način sagledati društveni tokovi i razumjeti djelovanje reformirane župe u Tordincima u kontekstu ovdje obrađenog vremenskog razdoblja. U radu donosim i kratku kronološku tablicu kao i indeks značajnijih imena koji se javljaju u radu, popis župnika te sažetak na engleskom i mađarskom jeziku. Razlog za engleski sažetak nije potrebno posebno elaborirati. Sažetak na mađarskom je ušao u ovaj rad iz razloga što je ova župa nekoliko stoljeća bila dio Ugarske reformirane crkve tako da je na taj način dio povijesti ne samo Hrvatske već i Mađarske, posebice Mađarske (Ugarske) reformirane crkve. U knjizi koja će uskoro izaći iz tiska (tekst ovdje predstavljene disertacije) naći će se i sažetak na njemačkom jeziku.
U uvodu objašnjavam okolnosti koje su dovele do istraživanja teme odnosno teze ovoga rada, predstavljam fokus istraživanja, predstavljam definicije pojmova koji su ključni u radu, izvore i literaturu za istraživanje ove teme i sl.
U prvome poglavlju predstavio sam početke i širenje reformacije, prvenstveno švicarsku reformaciju, budući se u ovome radu bavim kalvinizmom u Hrvata. Najznačajniji švicarski reformatori su Zwingli i Calvin. Calvin je svojim djelovanjem, kako organizacijskim tako i spisateljskim potisnuo u velikoj mjeri Zwinglija pa se švicarska reformacija uglavnom vezuje uz ime Jeana Calvina. Osim predstavljanja njegova života u radu se predstavlja i njegov nauk i praktično djelovanje na organizaciji crkve. Razumijevanje Calvinova shvaćanja npr. sakramenta krštenja i večere Gospodnje kao i organizaciju crkve po sinodalno-prezbiterijalnom ustrojstvu, pomaže nam na pravi način shvatiti i razumjeti organizaciju kalvinske odnosno reformirane crkve na ovim prostorima od vremena njezina osnutka do danas. Značajno je sagledati i širenje kalvinističke (švicarske) reformacije te njezinu ranu prisutnost i u današnjim hrvatskim krajevima. Širenje reformacije među Hrvatima u čemu je značajan doprinos dao Mihael Starin, nepobitna je povijesna je činjenica. Na žalost od brojnih hrvatskih župa iz vremena reformacije opstala je do danas samo tordinačka reformirana župa kao autentični svjedok povijesne protestantske prisutnosti u Hrvata. Iako je, po mojim nalazima, Hrvate (i Mađare) u Slavoniji i Baranji prvo zahvatio luteranski val reformacije, ubrzo prevladava kalvinistički utjecaj koji je kao takav u određenim župama opstao do današnjega dana.
U drugome poglavlju bavim se proučavanjem općih vjerskih prilika u Habsburškoj odnosno Austro-Ugarskoj Monarhiji. Težište ovoga proučavanja jest reformirana župa Tordinci u razdoblju od 1862 do 1918 godine. Dakle kraj Habsurške te cijelo razdoblje Austro-Ugraske Monarhije. Da bi smo valjano mogli sagledati cjelokupni društveni, religijski, politički i ini kontekst djelovanja tordinačke reformirane župe u ovome razdoblju, potrebno je na ispravan način razumjeti političke prilike te upoznati druge vjerske zajednice i njihov pravni položaj u ovome razdoblju. Posebna se pozornost u ovome radu posvećuje pravnim aktima koji su uređivali djelovanje «Evangeličke crkve helvetske vjeroispovijesti» dakle reformirane crkve. Iz istih možemo razumjeti djelovanje biskupija, mjesnih crkava, uređenje mjesne crkve (župe) djelovanje prezbiterija, ulogu biskupa i sl.
U trećem poglavlju predstavljam samo mjesto Tordinci, dakle povijest naselja, podrijetlo stanovništva i sl. Ono što je zanimljivo u ovome poglavlju jest utvrđivanje njihova nacionalna podrijetla. Zbog specifičnosti tordinčana koji su ostali kalvinistička hrvatska «enklava» njih se često puta poistovjećivalo s Mađarima (što je i danas slučaj), smatralo ih se Srbima (Vlasima, Rasima) i sl. No jasno je, temeljem pomnoga istraživanja, da su autohtoni tordinčani hrvatskoga podrijetla iako je vremenom došlo do naseljavanja Tordinaca i drugim narodima koji su prihvaćali kalvinizam, te se asimilirali u većinski hrvatski nacionalni korpus.
U četvrtom poglavlju predstavljam tordinačku reformiranu zajednicu u kontekstu Reformirane župe u Korođu. Korođ je mađarsko selo udaljeno nekih 5 km od Tordinaca. Nakon odlaska Turaka iz hrvatskih krajeva, (17 stoljeće) pod kojima reformirani uživali određene privilegije, katolicima je uspjelo ukinuti djelovanje reformirane župe u Tordincima tako da je ista potpala pod korođsku župu kao njezina filijala. Temeljem izvorne građe predstavljam samu župu Korođ i njezinu filijalu Tordinci (ali i Antin) u razdoblju do 1862. godine.
U petom poglavlju predstavljam obnovu reformirane župe Tordinci. Naime nakon Carskog patenta iz 1859. godine otvorene su mogućnosti da se reformirana zajednica u Tordincima ponovno osamostali te da započne svoje djelovanje kao župa. U ovome razdoblju značajnu je ulogu odigrao župnik Aleksa (Elek) Kulifay koji je kao mladić došao u Tordince te radio na duhovnoj i materijalnoj obnovi župe. Od župnika koji su djelovali u razdoblju do 1918. godine treba istaknuti sina Alekse Kulifaya, Aleksu mlađega koji je uz oca bio kapelan od 1907. do 1909. godine te Ivana Stieba (Johann), Nijemca iz Šidskih Banovaca koji je u Tordincima djelovao od 1911. do 1938. godine. Osim duhovnih djelatnika, u ovome se poglavlju predstavljaju i crkveni odbornici. Predstavlja se i djelovanje župe poput izdavaštva (Kršćanski nauk, pjesmarica) i sl.
Šesto poglavlje obrađuje djelovanje pučke konfesionalne reformirane škole u Tordincima. Protestantizam je od samih svojih početaka veliku pozornost davao na opismenjavanju djece i ostalog nepismenog puka. Tako su se uz protestantske župe otvarale i škole (već od 16. stoljeća). Obnovom župe u Tordincima uspostavlja se i konfesionalna škola. U ovome se radu predstavljaju učitelji i učenici škole, njezino djelovanje i sl.
U sedmom poglavlju predstavljam odnos reformirane župe Tordinci s drugim konfesijama na terenu: rimokatolicima, pravoslavnima i evangelicima. Svakako da je najviše kontakata bilo s rimokatoličkom župom u Tordincima. Ovi odnosi nisu uvijek bili na zavidnoj razini i uglavnom su se svodili na administrativnu suradnju u smislu obavijesti o zarukama, vjenčanjima i sl. Bilo je određenih ozbiljnih sporova oko prava na krštavanje djece iz mješovitih parova, kao i drugih nesporazuma koji su bili specifični za ono razdoblje. Određena je suradnja postojala i s pravoslavnima. Imamo zabilježenih podataka da su pravoslavni parosi često puta molili reformirane da umjesto njih obave određene sprovodne obrede i sl.
U epilogu rada u kratkim crtama predstavljam određena vremenska razdoblja od 1918. godine do danas.
Značaj rada
O značaju rada dakako trebaju govoriti drugi a ne ja. No ukratko bih htio reći na koji način ja vidim vrijednost ovoga istraživanja.
Povijesna vrijednost
Smatram da će ovaj rad biti doprinos u istraživanju protestantizma, kako u Hrvatskoj tako i šire na ovim našim prostorima, koje je u posljednje vrijeme intenzivirano.
Kako sam već ranije istakao, Kalvinizam na ovim prostorima a posebice kalvinizam u Hrvata nedovoljno je istražen. Ovim radom zasigurno nije sve rečeno po pitanju ove teme. Stoga bi isti mogao poslužiti kao temelj daljnjega istraživanja, bilo nadogradnjom ili možda eventualnom znanstvenom polemikom obzirom na ovdje iznijete stavove.
Društvena vrijednost
Hrvatska kao većinska rimokatolička zemlja, te Srbija i Crna Gora kao većinska pravoslavna zemlja, u određenoj mjeri još uvijek s nepovjerenjem gledaju na «drugačije»… Protestantizmom se smatra nešto novo, uvozno… nešto što ne pripada «našim narodima» nešto što odnarođuje ljude, što ruši nacionalno jedinstvo i sl. Činjenica da je protestantizam bio prisutan (i opstao) na našim prostorima od samoga vremena reformacije, točnije od 16. stoljeća, svjedoči da nije stran našim narodima. Hrvati su primjerice ispovijedali protestantizam prije nego je Amerika i postojala pa je suludo govoriti o protestantizmu kao «Američkoj vjeri». Sada kada su naše zemlje na putu ka Europi, treba naglasiti da je upravo po protestantizmu Europa već davno zakucala na naša vrata (iskreno žalim što nije protestantizam uspio zahvatiti većeg maha u našim narodima jer vjerujem da bi već davno bili u rangu nekih drugih Europskih naroda i država).
Misijsko-evangelizacijska vrijednost
Mihael Starin bio je misionar i evangelizator. Kada promatramo njegovo djelovanje i njegove metode širenja evanđelja (naravno, onoliko koliko nam je o njemu poznato) zasigurno da i na ovome području možemo puno naučiti od njega. Protestantizam se u ovim krajevima nije ukorijenio kako npr. u nekim drugim Europskim zemljama u kojima su inercijom sve rimokatoličke biskupije i župe prelazile na protestantizam. U Slavoniji i Baranji na djelu je bila evangelizacija. Plod te evangelizacije su 120 župa 8dakle lokalnih mjesnih crkava) koje su bile osnovane u svega nekoliko godina (između 1544. i 1551. godine). Svakako da je ovaj aspekt izazov nama danas da se upitamo što mi uz sve ono što imamo a što pioniri reformacije u 16. stoljeću nisu imali (tehnička pomagala, pisanu riječ, i sl.) činimo da se riječ evanđelja širi i da se osnivaju nove crkve?
Pastoralna vrijednost
Osnovane crkve trebale su i kvalitetnu pastoralnu skrb. Promatrajući službu Alekse Kulifaya i ostalih župnika, vidimo kolika se pozornost davala na izobrazbu svećenika (svi su znali po nekoliko stranih jezika, djelovali su i kao učitelji u školama što pretpostavlja njihovo pedagoško i ino znanje potrebno da se obrazuju djeca i mladi…). Svećenici odnosno župnici u razdoblju koje obrađuje ovaj rad djelovali su na različitim područjima. Bogoslužja su se održavala svakoga dana (jutarnje i večernje bogoslužje) kao i nedjeljom i blagdanima. To je zahtijevalo pripremu za svakodnevne propovijedi (reformirane crkve ne održavaju puke mise ili liturgije već je propovijed središnjica bogoslužja). Tu je svakako i vođenje administracije (župnici su bili i matičari), zatim briga oko materijalnih potreba župe (obnova i sl.) te u tome cilju kontakti s inozemnim partnerima, zatim prevođenje, izdavaštvo… sve je to obilježavalo djelovanje Alekse Kulifaya i Ivana Stieba. Župnika su podupirali sami vjernici svojim materijalnim prilozima. Odbornici su također bili uključeni u pastoralni rad. Dakle svi pastoralni aspekti koje možemo sagledati u ovome radu svakako su u mnogo čemu relevantni i za nas danas.
Ekumenska vrijednost
Razdoblje koje obrađuje ovaj rad svakako nije bilo razdoblje ekumenskih odnosa kakve danas poznajemo. No svakako treba istaknuti određene pozitivne odnose koji nam govore u prilog tadašnje vjerske tolerancije i uvažavanja. Austro-Ugarska je bila multietnička i multikonfesionalna zemlja. Nakon Patenta o toleranciji 1781. godine a posebice nakon carskoga patenta od 1859. godine, odnosi među vjerskim zajednicama se donekle poboljšavaju. Evangelička i reformirana crkva praktično djeluju kao jedna crkva (imaju zajedničke zakone i sl., mnoge unijatske crkve…) i jedni i drugi se nazivaju Evangelicima (A.V. i H.V.). Reformirani se pastori odazivaju molbama pravoslavnih paroha da održe određene sprovode, kako smo to već naglasili. Više poteškoća je bilo dakako s rimokatoličkom crkvom jer su antagonizmi postojali od samoga vremena reformacije. No ipak su ljudi živjeli jedni pored drugih, sklapali mješovite brakove… tako da su htjeli, ne htjeli bili naslonjeni jedni na druge. Problemi su uglavnom bili na terenu, dok je npr. rimokatolički župnik iz Radikovaca (Kod Donjeg Miholjca) prevodio psalme na hrvatski jezik za potrebe pjevanja pri bogoslužju. Kontakti su postojali i s Đurom Daničićem te profesorom iz Karlovaca Jovanom Živanovićem također radi prevođenja."
Post je objavljen 04.12.2005. u 16:12 sati.