subota, 28.02.2009.
Par sitnica
koji je danas divan dan bio.... ajme kako se predobro osjećam.....
kao prvo čekam 9 sati navečer da mogu nazvati Myldis i čestitati joj rođendan :)) hehe moja "zla mildača jedna nepametna muuu" je rođena 29.2. i kako ona jako voli partijati i slaviti svašta ipoklone... bilo joj jje malo glupo da ona može slaviti rođendan samo svake 4 godine pa se je dogovorila sama sa sobom da je njezin rođendan svake godine 28. 2. ali od 21.00 h do 03.00 u jutro - to je nekako ekvivalent za onaj izgbljeni nesretni 29. ...... ljepotica moja ima tek 4 godine :))))))))))
druga stvar je da se počinjem opraštati od Kai-a..... nekako baš danas kad sam osjetila po prvi put ove godine ono toplo sunce na koži u glavu mi se uvukla pjesma "such a perfect day I want to spend it with you" i njegova slika pred očima ali i u srcu..... i pomislila sam "Ti si bio moja ljubav. Iako nije dugo trajalo bilo je posebno i nevjerojatno i trajat će u mom srcu zauvijek. Ti si mi pokazao što znaći imati leptiriće, što znaći osjećati nekoga bez i jedne izgovorene riječi. Još i danas te vidim kako stojiš mokar ispred mene, usred mraka, nasred šljunka.... i gledaš me sa dječačkim čuđenjem i ogromnim osmjehom, promatraš kapljice vode koje klize niz moju kožu i znaš da ćeš poljubiti svaki milimetar njihovog puta. Gledala samija tebe, mokra, sretna, posramljena od nevjerice da se to meni događa. Gledala sam tvoje plavo oko, tvoje ruke, tvoja prsa.... udisala tvoju kožu, privijala se uz tebe i samo te osjećala. Sretna sam radi svake sekunde koju smo imali. Sretna sam i napokon sam spremna prihvatiti da te nikada više neću vidjeti. Berlin je zaista na kraju svijeta i koliko god da se trudili, neke stvari nisu suđene. Kako god, stvorili smo uspomene za cijeli život, postavili smo letvicu koju više nije tako lako preskočiti. Samo smo se osjećali, i sada se sjetno smješkam i zahvaljujem." :))))))
eto..... :)
- 17:30 -
ponedjeljak, 23.02.2009.
greške teške.... kazne razne
pa otprilike je baš tako....
daklem, onaj dragi super lik s kojim nije bilo leptirića mi je svojevremeno obečao neke materijale koji su mi sada potrebni za izradu diplomskog a kako baš i nismo ostali u nekim odnosim (on: više ti se nikada neću javiti! ja: O.K.) moram naći alternativni izvor tih informacija....
trebaju mi podaci o tehničkim karakteristikama Arene Zagreb.... i što sad? javit se ingri? Ha izgleda da mi nema druge......
istovremeno more me druge brige.... znam da ima još dosta do te svadbe ali, moja Meri se u 9 mjesecu udaje.... što je super i sve 5.... nas 4 frendice smo joj djeveruše "juuuhuuu" što znači iste zelene haljine i iskačemo cijelu večer ko šaka u oko.... heh i nije li to funny sve 4 smo trenutačno bez partnera jerbo nije li to karakteristika svih vječnih djeveruša - single..... ako i jedna od nas 4 nađe do tada i odluči dovesti partnera/pratitelja morat će i ostale jer svakoj nam je na pameti "A ne, ne, ja ne želim biti ta luzerica koja će doći solo" ...... i koga zvati sa sobom??!!
već sam prošla cijeli imenik na mobitelu, sve bivše sam otpisala - iz očitih razloga (krasi ih opisni pridjev bivši), nemam niti jednog frenda koji zna plesati - uopće, brata definitivno ne vodim kao p/p-a..... huh
znam da ima još tonu vremena do tada ali.....
ma zapravo mogu se uvjek nadati da će se opet zalomiti neka ljetna avantura (kao i svako ljeto) samo što će ovogodišnja ljetna avantura htio ne htio dobiti obavezu pratitelja na frendičino vjenčanje ....hahahah... a zapravo uopće mi nije smiješno
- 21:06 -
nedjelja, 22.02.2009.
da li je tako samo meni? .....
i prošlu sam se nadjelju osjećala ovako..... tak da dolazim do zaključka da sam ja valjda jedna od onih ljudi koji NE VOLE NEDJELJU!
standardno urlikanje po kući jer sve nije apsolutno savršeno, jer treba istovremeno raditi ičvarke i krafle i nedjeljni ručak i čega god da se ja primim to niš ne valja jer neki drugi ljudi to znaju i rade bolje od mene ali je konstantno urlik u zraku "Primi se posla!" .... pa kojeg jebenog posla kad mi niš ne daš raditi??!!! ....... a ond ai ja vrisnem i puknem i nemogu više to slušati i kažem stvari radi kojih mi je kasnije žao.... i opet se nađem u tom nedjeljnom začaranom psihotičnom krugu.....
hahahhahahhahahha možete si zamisliti kako sve to izgleda kada je neki blagdan na vratima..... cijela ta nervoza je na 3 potenciju a imperativ za savršenstvom nam je u svakoj sekundi serviran htjeli mi to ili ne...... i onda moj velečasni na misi objasni "Žene, ne mora biti savršeno" i podvrgne se ubojitim pogledima apsolutno svake žene koja ga je gledala i koja je prokomentirala sa susjedom "Kod mene MORA!"
danas sam pobjegla iz kuće na misu i molila po putu do crkve Boga da mi samo da Strpljenja, da skrati moj fitilj jer očito je da ljude oko sebe ne mogu mijenjati nego da moram sebe, koliko je to moguće, smiriti i prilagoditi situaciji.... dok god živim tu gdje živim..... i nadati se da će se i to uskoro promijeniti......
sada nakon mise sam smirena, bolje volje, ispričala sam se za svoju nervozu (bez obzira što je bila uzrokovana tuđom neurozom)..... eh da, i opet sam se smijala svom velečasnom..... propovjed je završila jer "Vrijeme nam je isteklo. Amen" a bačena je i ponuda da onaj tko uspije ponoviti sve obavijesti ima oprost da dvije nedjelje ne mora doći na misu hahhahah
odmah se bolje osjećam :))))
- 20:08 -
nedjelja, 15.02.2009.
samo još jedna čudna nedjelja
drže me neke čudne emocije..... malo mi je glava zbrkana.....
cijeli dan sam u nekom čudnom raspoloženju a situacije kojima svjedočim uopće ne pomažu....
bila sam na 1. rođendanu svome kumčetu.... malena djevojčica prekrasna, vesela, pametna.... sa teškom pričom..... mama joj je bivša narkomanka koja se nakon što se vratila iz komune zaljubila u lika koji je još uvijek bio na igli.... bilo je tu pokušaja njegovog odvikavanja ali bezuspješno.... oni se rastaju.... on još uvijek brije filmove.... ona je jadna i luda od stresse..... malena se seli od jednog do drugog i natrag jer tata ne želi biti bez nje a mama ju ne da u ruke narkomanu i njegovoj pomaknutoj obitelji...... danas na rođendan on ju nije htio vratiti.... svi smo mi gosti sjedili na rođendanu na kojem slavljenica nije ispočetka bila prisutna..... mama u suzama, tata na drogama i bunca, baka riješava situaciju..... strašna situacija....
baka je ta o kojoj zapravo želim pisati.... fascinira me ta žena.... ima 50 godina, jako dobra i stara prijateljica mojih roditelja, odrastala sam s njom ali nikada nisam vidjela snagu koja se zapravo krije u njoj.... živi sa mužem koji joj intelektualno nije dorastao, izvukla je kćer iz pakla droge, radi 2 posla da bi mogla prehraniti obitelj, platiti sve kredite, školovati svoju mlađu kćer, platiti kćeri razvod, platiti sve račune.... a onda tek baviti se svim sranjima koje joj život servira.... danas, sjedila je na podu sa svojom unukom... igrala se, tepala joj, bila je beskrajno strpljiva.... samo na trenutak pogled bi joj odlutao u prazno... baš sam se pitala "o čemu razmišlja? Da li u tom trenutku stvarnost probije zidove koje mora dizati rai vlastitog preživljavanja?"..... i opet se pogled razbistri a ona se smije svojoj unuci a ja bi umjesto nje narađe zaplakala......
koliko god da volim njenu kćer, danas me je šokirala.... ona je gost u svojoj kući, ona sa 26 godina ne zna skuhati kavu, ona ne zna gdje stoje šalice za kavu, ona izlazi skoro svaku večer do ko zna koliko (ne osuđujem ja te izlaske - nadoknađuje ono što sam ja prolazila dok je ona bila u komuni).... ali sa 26 godina žena mora biti kompletna ličnost isposobna za samostalan život pogotovo kad ima dijete na rukama......
ima još stvari koje su me poljuljale danas...
- frendičina sitacija sa horor Valentinova
- razgovor s Katy o katoličkim dogmama ... to meje poprilično uznemirilo (da li ste znali da crkva ekskomunicira ljude koji se bave reikiem? ja nisam! odjednom njihove ispovijedi više ne vrijede, odjednom oni više nisu katolici.... a nitkoih na to ne upozori prije nego ih "znatiželja" suoči s reikiem)
- razgovor s tatom večeras o bratu koji je napravio 2000,00 kn račun na mobitelu i totalno mu je svejedno od kud će se platiti a dugovi su nam svima za vratom svakodnevno.....
nešto se mora mijenjati...... OPET OSJEĆAM ONAJ NEMIR!!!!....... nešto se mora mijenjati HITNO
- 23:25 -
petak, 13.02.2009.
Prokleta i sto puta prokleta...
osjećam ispod svojih kapaka vrčeve.... pune prepune slane vode.... i kao da trebam još samo jednu kap da ih prelije..... iznad kapaka obrvama uporno krajevi vise prema dolje, uporno zatvaraju kapke, zatvaraju oči..... niti usnama nije lakše, stisnule su se, usukale, manje s smiju, zapravo izgledaju kao da su cijeli dan jele limun.... kiselo!...... pogledala sam se danas nekoliko puta u ogledalo i ono što me šokiralo je da imam isti pogled kao i moja mama.... zabrinut....... sada tek shvaćam sve što joj se u takvim trenutcima vrti po glavi..... osjećam i grč u želucu, svaki put kad poštar stigne osjećam ga sve više i više, svaka otvorena kuverta stvara još veći minus na računici koja niti sada nije bajna.......
na kraju dana gledam dnevnik, slušam vijesti, jebem mater lopovsku svim tim debelim masnim njuškama koje zure u mene iz televizora, koje se smiju, koje se opravdavaju..... Gospodo, nećete se vi nikada opravdati!..... jebem mater i kučkama koje se sa svojom friško izfriziranom sijedom kosom smješkaju podlo i glume brižne majke...... Dame moje, karma je kuja i sve će vam vratiti!..........
gledam na kraju dana kada stigne s posla i svog tatu, slomljen od posla sjeda za stol i jede, po prvi put u danu jede, a ja ga gledam i srce mi plače..... vraća se u boravak i sjeda na fotelju i prije nego mu hlače dodirnu tkaninu kauča on već spava..... i sutra sve ponovo.......
Prokleta recesija! Prokleta kriza! Prokleti političari lopovi koji kao Peter Pipper vode sve nas miševe u propast! Prokleta inertna masa samnom na čelu koji dozvoljavamo da nas žedne vode preko vode!! Prokleta ova država za koju je i moj otac koji sada žuljaste ruke gura u prazne džepove, svojevremeno proljevao svoju mladu Hrvatsku krv!!! Prokleta i sto puta prokleta......
- 20:12 -
ponedjeljak, 09.02.2009.
The tears you are crying now....
...are just your answered prayers!
e pa baš se tako i osjećam....
danima već muku mučim s "Likom".... priča počinje nevjerojatno, onako kao iz nekog ludog filma u kojem se sudbina malo poigra s glavnim akterima i na kraju ih ipak nekako spoji i sve ispadne super divno..... osim što meni uopće nije divno!
dakle on i ja smo se davno sreli na netu, malo se tipkali i izgubili kontakt, nakon čega je on mene skužio na Sajmu u Boćarskom ali nije htio ništa reći a ja sam samo vidjela da me neki lik čudno gleda i totalno zaboravila na sve.... sve dok me nije opet našao na netu i krenula je priča o njegovom traženju, krenula je i salva komplimenata (što mi se već dugo nije dogodilo), krenula je nevjerica da me itko može tako doživljavati bez da je ikada samnom prozborio jednu jedinu riječ!.... promijenili smo i tu situaciju i našli se na jednoj (1) kavi.... .. eh sad, lagala bih kad bi rekla da mi komplimenti nisu laskali, cijela priča mi je bila toliko romantično fantastična da me vjerojatno malo ponjelo ali na kavi sam malo doživjela antiklimaks iz jednog jedinog razloga - nema leptirića! nema kemije! i iako je on divan i dobar čovjek (definitivno u kategoriji likova koje bi preporučila najboljoj frendici).... meni to nije to!
tu sada počinju problemi jer on taj dio ne doživljava baš najbolje..... i dalje šalje divne poruke, i dalje me idealizira, i dalje dobivam poruke kao "malo te volim..." ...... a meni se kosa diže na glavi jer se nakon svake poruke osjećam kao zadnja gadura i zlo zlo stvorenje jer ne mogu odgovoriti na isti način - jer ja tako ne osjećam!......
lagano mi se strah uvukao ispod kože.... i noćas ću prije spavanja zahvaliti Bogu na svemu i zamoliti ga za ono za što ga molim uvijek - ljubav..... i pomislim svako malo "možda mi ju on i šalje a ja sam ta koja ju ne želi/ne zna/ne može primiti u srce"..... FAK FAK FAK....... i što napraviti - da li iz straha prihvatiti ono "priručno" i forsirati nešto što znaš da nije to (naravno da ne!) ili i dalje moliti i vjerovati da kemija ipak daje prvi i najjasniji signal kad je nešto pravo?.......
još uvijek sam zagovornik kemije i leptirića..... iskreno vjerujem u njih jer sam ih imala, jer znam koji je to feeling kada ih osjetiš u svakom milimetru tijela, kada zbog njih ne spavaš, ne razmišljaš, ne dišeš.... i samo ti je on na pameti i jedva čekaš svaki susret svaki poljubac svaki dodir svaku poruku .......... i znam da lepritići s vremenom odlete ali život bez njih je prestrašna alternativa!
p.s. ako ovo čitaš, vjeruj mi, žao mi je što je tako...
- 00:27 -
