ponedjeljak, 09.02.2009.
The tears you are crying now....
...are just your answered prayers!
e pa baš se tako i osjećam....
danima već muku mučim s "Likom".... priča počinje nevjerojatno, onako kao iz nekog ludog filma u kojem se sudbina malo poigra s glavnim akterima i na kraju ih ipak nekako spoji i sve ispadne super divno..... osim što meni uopće nije divno!
dakle on i ja smo se davno sreli na netu, malo se tipkali i izgubili kontakt, nakon čega je on mene skužio na Sajmu u Boćarskom ali nije htio ništa reći a ja sam samo vidjela da me neki lik čudno gleda i totalno zaboravila na sve.... sve dok me nije opet našao na netu i krenula je priča o njegovom traženju, krenula je i salva komplimenata (što mi se već dugo nije dogodilo), krenula je nevjerica da me itko može tako doživljavati bez da je ikada samnom prozborio jednu jedinu riječ!.... promijenili smo i tu situaciju i našli se na jednoj (1) kavi.... .. eh sad, lagala bih kad bi rekla da mi komplimenti nisu laskali, cijela priča mi je bila toliko romantično fantastična da me vjerojatno malo ponjelo ali na kavi sam malo doživjela antiklimaks iz jednog jedinog razloga - nema leptirića! nema kemije! i iako je on divan i dobar čovjek (definitivno u kategoriji likova koje bi preporučila najboljoj frendici).... meni to nije to!
tu sada počinju problemi jer on taj dio ne doživljava baš najbolje..... i dalje šalje divne poruke, i dalje me idealizira, i dalje dobivam poruke kao "malo te volim..." ...... a meni se kosa diže na glavi jer se nakon svake poruke osjećam kao zadnja gadura i zlo zlo stvorenje jer ne mogu odgovoriti na isti način - jer ja tako ne osjećam!......
lagano mi se strah uvukao ispod kože.... i noćas ću prije spavanja zahvaliti Bogu na svemu i zamoliti ga za ono za što ga molim uvijek - ljubav..... i pomislim svako malo "možda mi ju on i šalje a ja sam ta koja ju ne želi/ne zna/ne može primiti u srce"..... FAK FAK FAK....... i što napraviti - da li iz straha prihvatiti ono "priručno" i forsirati nešto što znaš da nije to (naravno da ne!) ili i dalje moliti i vjerovati da kemija ipak daje prvi i najjasniji signal kad je nešto pravo?.......
još uvijek sam zagovornik kemije i leptirića..... iskreno vjerujem u njih jer sam ih imala, jer znam koji je to feeling kada ih osjetiš u svakom milimetru tijela, kada zbog njih ne spavaš, ne razmišljaš, ne dišeš.... i samo ti je on na pameti i jedva čekaš svaki susret svaki poljubac svaki dodir svaku poruku .......... i znam da lepritići s vremenom odlete ali život bez njih je prestrašna alternativa!
p.s. ako ovo čitaš, vjeruj mi, žao mi je što je tako...
- 00:27 -
