Abaz Print and Photoshop je prazan. Mala obiteljska fotokopirnica nekada je vrvjela ljudima koji su zeljeli iskopirati putne isprave, osobne iskaznice i razne potvrde. Radnja se nalazila u najprometnijem dijelu grada. Osim Indijske ambasade, tu je i poznata Passport ally – ulica u kojoj je smjesten ured za dobivanje putovnica i ovjeru viza te ministarstvo unutranjih poslova i poljska ambasada.
Ispred Abaz Print and Photoshop nekada
U toj smo radnji suprug i ja bili stalni klijenti. Radnja je nudila i tiskanje fotografija po odlicnim cjenama. U toj radnji smo se i fotografirali svaki put kada bi morali vaditi novu afganistansku vizu.
Hamed, sin gazde, bi nas uvijek veselo pozdravio i ponudio svjezim cajem. Dok smo cekali fotografije koje je spora masinerija tiskala, razgovarali smo o buducnosti. "U Afganistanu nema buducnosti," zakljucio bi Hamed svoj monolog uvijek istom recenicom. "Samo mladi i talentirani ljudi kao ti mogu dovesti ovu zemlju na pravi put." odgovarali smo mu suprug i ja recenicom jednako ofucanom.
Hamed je zarko zelio postati nogometas. Sa sjajem u ocima pricao je o treninzima na ozloglasenom kabulskom stadionu. "Na tom stadionu, talibani su vrsili pogubljenja i kamenovanja, a sada na toj istoj travi mi treniramo nogomet." Izvjestaje o golovima i kako je izveo ovaj ili onaj potez nisam slusala. Nogomet me nikada nije interesirao.
Hamedu to nije bilo jasno. Svaki put kada bi kopirao vizu iz moje putovnice rekao bi: "Hrvati imaju super nogometni tim, a ti ne znas nista o tome??" I dok se on iscudjavao mom neznanju, ja sam se uvijek nanovo cudila kako djecacki snovi u Afganistanu mogu trajati tako dugo.
Kada je cetvrtog srpnja Kabul potresla eksplozija koja je odnijela 58 zivota, svih 8 odraslih muskih clanova te obitelji radilo je u pretrpanoj radnji. Svih osam clanova obitelji i sve osobe koje su se tada nalazile u maloj radnjici izgubile su zivot.
Tim putem se inace vozimo na posao kao i nas cimer Jan.
Dan prije eksplozije iz Kabula mi smo odletjeli na odmor. Nas cimer Jan je prosao Indijsku ambasadu samo 20 minuta ranije i izbjegao masakr.
Kabul
Nama se slicna stvar dogodila vec nekoliko puta. Prvi put smo za samo nekoliko minuta izbjegli strahovitu eksploziju na Massoudovom kruznom toku. U tom napadu je poginulo 16 uposlenika amercike ambasade. Iskreno receno, ja eksploziju nisam ni cula zbog ulicne buke, buke vozila i buke iz auto radija koji je vozac navio do daske.
Kad samo stigli kuci zatekla su me blijeda i uzasnuta lica Eshana i Amina. Vijest o eksploziji stigla je do njih prije nas, a znali su da sam ja u to vrijeme na tom mjestu u kupovini. Bili su uvjereni da me vise nema. Praznovjerni Ehsan nas je gledao kao da je upravo video duha.
Drugi put sam lezerno usetala u svoju kancelariju, iznenadjeno zakljucivsi kako nema nigdje nikoga. U prvi mah sam pomislila da je u pitanju neki vazan sastanak na koji sam zaboravila, a onda su mi javili da su svi u sklonistu. Samoubojica se raznio u susjednoj ulici, na raskrizju koje smo suprug, Jan i ja upravo prosli.
Treci put nekoliko raketa je palo na nase susjedstvo, samo za jedno dvoriste fulajuci nasu kucu.
U Afganistanu ljudi umiru svaki dan. U Afganistanu strasni samoubilacki i ostali napadi se dogadjaju svakodnevno. Ali ako se dogode u blizini neke od medjunarodnih institucija, to postaje vijest. Tada analiticari donose strasne prognoze o situaciji koja se stravicno pogorsava. Da je 58 Afganistanaca poginulo u nekom polju, u provinciji, daleko od stranaca, vijest o eksploziji bila bi duga jednu recenicu ili dvije.
Stanje u Afganistanu i Kabulu je otprilike isto kao i svake godine ljeti. Nesto cesci napadi, malo vise sigurnosnih snaga po ulicama koje usporavaju saobracaj i, kao i svake godine, panika koju internacionalni analiticari prezentiraju javnosti.
Mali ljudi kao Hamed iz Abaz Print and Photoshop u Afganistanu ginu svaki dan. Oni nikada nisu vijest.
|
>
