Ma koliko god se trudili da na godisnji odmor odemo, a da pri tom ne dodjemo u kaoticnu kucu, to nam vec godinama ne uspijeva. Naime, moj dragi suprug ima teoriju: "Bolje je da radnici rade dok smo na godisnjem, nego da nam drndaju nad glavom dok smo tu."
Moram priznati kako njegova teorija u teoriji zvuci primamljivo. Tako je bilo i ovaj put, pa smo, s obzirom da su stropovi opet poceli otpadati u hodniku, dnevnoj sobi, kupatilu i kuhinji. Kada nam se iz one rupe za dimnjak u dnevnoj sobi slijevao crni curak cadzi pomjesane sa proljetnom kisom, odlucili otici na odmor i pozvati radnike.
Moler i zidar
Radnici u Afganistanu su zabavna celjad koja osim sto imaju nevjerojatan talent izazivanja sloma zivaca ujedno imaju i cudne navike koristenja stvari koje pripadaju poslodavcu. Jednostavno se odomace.
Zbog toga su na radnike koje smo pozvali budnim okom pazili Ehsan i Amin.
Prije odlaska na godisnji odmor, suprug i ja smo sve nase stvari i one vrijedne i one nevrijedne zapakirali u crne najlon vrece i prebacili ih u jedinu sobu koja nije trebala krecenje. One potpuno nevrijedne stvari koje se nakupe tijekom godina i za koje ne znate tko vam ih je poklonio ili gdje ste ih kupili i zasto, ostavili smo u dnevnoj sobi prekrivene velikim komadima tkanine.
Postere koji nam ukrasavaju hodnik, a koje smo kupili na nekom buvljaku u Istambulu, takodjer nismo sklanjali sa zidova.
I dok smo frizider zastitili najlonskim vrecama, sa sporetom smo bili neoprezni. Iako smo ga pokrili najlonom kako se ne bi prasio, plinsku bocu smo ostavili povezanu.
Sva alkoholna pica smo sigurno zakljucali u spavaonicu, skupa sa laptopom, printerom, dvd playerom i televizorom.
Sigurni u to da smo sve uradili kako treba, zadovoljno smo otisli na godisnji.
Kada smo se nakon dvadeset i cetiri satnog leta vratili nasem kabulskom domu, zakljucili smo, ponovo i iznova, kako teorija o radnicima opet nije funkcionirala kako treba. Iscrpljeni neispavani zazeljeli smo kavu. Plina u plinskoj boci nije bilo.
"Radnici su htjeli sebi kuhati kada su bili na pauzama, pa su koristili vas sporet."
Moj sporet je jedina stvar u kuci koju zaista savjesno odrzavam. Bio je uljepljen svim mogucim vrstama iskipljenih masti, umaka i komadica nekoliko tjedana starog mesa.
Cistacica Najiba ga je pazljivo i u rukavicama posipala sredstvom za otcepljavanje zahoda.
Vrece sa pazljivo slozenom cistom odjecom bile su razbacane po krevetu, a na nekada cistoj plahti video se ogromni otisak nekog vrlo prljavog bosog stopala.
Htjeli su pronaci DVD-e te posuditi jedan. Tom prilikom su pronasli vino koje smo sklonili "na sigurno", a Ehsan ih je ulovio kako skidaju zastitnu foliju sa cepa.
Rekli su mu tada: "Ma hajde brate, posudi nam koji DVD, reci nam gdje su. Stranci ih sigurno imaju."
Na svu srecu, Ehsanovi "bratski" osjecaji prema molerima nisu bili dobro razvijeni, pa im je oduzeo vino i otjerao ih iz sobe.
Stvari koje su ostale nespakirane i ponudjene izgleda da su dobro bile prihvacene jer ih nije bilo.
Primjetili smo i ruznu poderotinu na jednom od postera u hodniku. Ehasn nam je objasnio kako je bio sa zidarima na krovu kada je jedan od njih otisao u toilet. Kada ga nije bilo jako dugo, Ehsan je sisao da ga potrazi. Nasao ga je kako pokusava odlijepiti poster sa zida.
Poster koji je plijenio paznju radnika
"Sta to radis?" upitao je Ehsan.
"Nista," odgovorio je radnik i dodao: "Htio sam samo ovaj poster ponijeti kuci".
Kad bolje promislim, ovaj put smo ipak dobro prosli. Najdraze nam je sto radnici iz nase kuce nisu odnijeli sebe pripite jer bi to nanijelo prilicnu stetu nasem ugledu u zemlji u kojoj je pice zabranjeno.
To sto nakon 24 sata nespavanja na putu nismo imali gdje leci vec smo zaboravili.
|
>
