Tradicija, religija i gostoljubivost, tri su stupa afganistanskog društva. Bez obzira u kojem dijelu zemlje se nalazili i kojem plemenu pripadali Afganistanci su uvijek religiozni, tradicionalni i gostoljubivi. I dok stupnjevi tradicionalnosti i religioznosti variraju, gostoljubivost je prisutna uvijek.
Na jugu zemlje koji naseljavaju uglavnom pastuni, pravila ponašanja su memorirana u genima svakog čovjeka u obliku nepisanog dokumenta, paštunskog koda ili pashtunwalija. Pasthunwali nalaze gostoljubivost ne samo prema strancima i susjedima, nego i prema najljućim neprijateljima.
Nedavno je u jednom od zabačenijih distrikta u Helmadu počinjeno ubojstvo. Seljani su vidjeli ubojicu i pripremili hajku. U strahu od progonitelja, ubojica je u prvoj kući zatražio gostoljubivost po pastunwaliju. Domaćin ga je po pastunwaliju primio. Kada je hajka stigla do domaćinove kuće, tražila je ubojicu. Domaćin ga nije izručio. Tada su domaćinu pokazali mrtvo tijelo u kojem je on prepoznao svog najstarijeg sina. Bez obzira na grozan gubitak, gazda je ubojici pružio utočiste te ga ispratio van distrikta. Tada mu je rekao: "Sada sam te ugostio i sigurno ispratio u tvoje selo, ali ako mi se ukaže prilika, slijedeći put ću uzeti ono što mi po pastunwaliju pripada, tvoj život."
Na sjeveru i zapadu, gdje uglavnom žive pripadnici uzbeških i tadjiskih plemena, domaćini će za svoje goste žrtvovati ne samo svoj komoditet, nego i sve što imaju. Da bi ugostili gladnog putnika, ovi će ljudi gladovati. "Bolje da su nam djeca gladna, nego da gost ili putnici iz naše kuće odu gladni," rekao je Zia iz Mazar e Sharifa. Ukoliko gost želi prenoćiti, a domaćinova kuća je mala, a porodica velika, domaćin će vlastiti ležaj ustupiti gostu, a on i njegova djeca spavat ce u dvorištu.
U istočnim provincijama Afganistana, žive potomci Aleksandra makedonskog, plavooki i svjetloputi nuristanci. Pored njih, tu žive i paštuni i tadžici. Istok nudi obilje suma, pa su ljudi iz ovih provincija poznati po drvorezbarstvu. U drvena vrata svojih kuca ili u namještaj, ljudi sa istoka Afganistana urezivali su medalje koje su označavale hrabrost, sposobnost u lovu i gostoljubivost. Medalje za gostoljubivost uvijek su rezbarene iznad ostalih, a osoba sa najviše ovih medalja postajala je starješina sela.
U Kabulu, glavnom gradu Afganistana žive pripadnici svih afganistanskih plemena. Mješavina običaja, tradicija i kultura je impresivna. Pomalo se gube u moru polulegalnih biznisa hrabost, poštenje i pastunwali. Siromašni trgovac pokušat će izvući što više novca kako bi prehranio svoju mnogobrojnu obitelj. Policajac će se bez razmišljanja okomiti na neopreznog vozača ukoliko mu nestane novac za čaj.
Ipak, gostoljubivost se nije izgubila. Kada smo kupovali materijal za posteljinu, ljubazni vlasnik radnje nam je ponudio čaj. Kada nismo našli ono sto smo tražili, vlasnik je obišao sve radnjice u susjedstvu. Na ulazu u radnju stajali su krojački pomoćnici sa balama materijala i pristojno čekali dok nismo popili čaj. Tada su nam u ruke dali i komad kruha u koji je bio umotan prženi krumpir, mesni narezak sumnjive kvalitete, jaja, korijandar i rajčice. Rekli su nam da se to zove afgani burger. Mogla sam vidjeti gladne oči djece koja taj dan vjerovatno nisu ništa jela. Čekala su na pristojnoj udaljenosti dok mi nismo završili sa jelom, a tada su pohlepno počeli jesti krumpire koji su se izgubili u naborima masnog novinskog papira u koji je burger bio zamotan.
Dok smo se zimus smrzavali na ulicama Shor bazaar, vlasnik radnjice sa glazbalima nam je ponudio čaj i mjesto pod sandalijem. Siromašni piljar nam je poklonio kilogram jabuka, najviše što je mogao dati. Čak su i prosjaci gostoljubivi.
Ulice Kabula prepune su gladne djece i žena kojima je prosjačenje jedini izvor prihoda. Prilikom odlaska u nabavku bilo čega, redovno nas slijedi grupa siromaha. Vuku nas za rukav, blokiraju put, dodiruju, mole.
Jedna od žena je bila posebno uporna. Bila je pokrivena burkom i nosila je na leđima dvoje izgladnjele djece. Za burku se držalo jos dvoje, starije djece, također pothranjenih, tromih od gladi. Žena je bila uporna. Pomalo nam je išlo na živce njezino zanovjetanje: "Bakšiš mister, bakšiš mister." Nakon što nas je slijedila dobrih pola sata, rekli smo joj: "Mi smo gosti u ovoj zemlji!". Tada je žena gurnula ruku pod burku. Izvadila je dvije zgužvane novčanice od 20 afgana i hrpu kovanica, ostavila ih na zemlju i otišla.
Užasnuti smo gledali kako se udaljava, sve što ima ostavila je pred naše noge. Skupili smo novac, dodali nešto i potrčali za njom. Dugo nam je trebalo dok smo je nagovorili da sve uzme nazad.
Prvi i posljednji put smo se pozvali na gostoljubivost i zloupotrijebili je.
|
>
