S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



23.05.2008., petak

Svaka zemlja ima Sulju i Muju

U društvu se uvijek nađe neka osoba koja ne razumije viceve. Ili se smije se kad se svi ostali prestanu smijati, ili se lažno osmjehuje da prikrije nerazumijevanje ili blijedo gleda. U društvu s našim afganistanskim prijateljima te osobe smo mi.

Wardaklije
Photobucket

Već neko vrijeme bavim se misterijom afganistanskih viceva, i moram priznati da nisam daleko dogurala. Znam samo da se pored mnogobrojnih šala o kandaharskom homoseksualizmu, pričaju i neke druge šale.
Glavni razlog mog neuspjelog istraživanja je to sto Afganistanci viceve pričaju drugačije od nas. Najčešće su to vicevi koje svi znaju, te onda nema potrebe ispričati ga do kraja. Dovoljno je samo iz kontesta izvaditi neke kljucne rijeci i već se svi u društvu valjaju od smijeha: Ovako vic priča Farid: "Kandaharac... i onda policajac… i onda magare". Kada dođe do magareta, društvo se već drži za trbuhe ili briše suze smijalice. Mi se tada obično nasmiješimo, kako ne bismo uvrijedili domaćina.

Ubrzo slijedi i nova sala. Farid izgovara "chaka chaka" vrlo znakovitim tonom pri tome namigujući društvu. Sva lica u sobi se iznenada zajapure, svi iznenađeno pogledaju u Farida i opet padaju u trans od smijeha. Suprug i ja zbunjeno gledamo jedno u drugo, pokušavajući pronaći nešto što bi nam moglo izmamiti neke poluiskrene osmjehe na lica. Poslije su mom suprugu objasnili da je to vic o djevojkama za zabavu ili luksuznim ženama, kako ovdje zovu prostitutke. Zašto je to chaka chaka smiješno, još uvijek nam nije jasno.

Kada bi se netko udostojio ispričati cijeli vic, zbog afganistanskog engleskog ili možda zbog drugačijeg poimanja humora, opet bismo promašili poantu.

Wardaklija poslao sliku majci iz Kabula: Draga mama ja sam onaj gornji
Photobucket

Konobar iz restorana Zadar pokušao nam je ispričati vic. Koji je glasio otprilike ovako: "And then, indja, one dunki, and then wardak prsn, and then night in Paris." Nasmijali smo se, ali zašto je ovo vic sve do nedavno nismo saznali.

Tek nedavno saznala sam kako taj vic doista glasi.

Pita mali wardaklija oca: Tata, tata zašto magarcima ne svijetle oci u mraku, kao svim ostalim životinjama
Otac odgovara: Zato sine, što bi nam onda Wardak noću bio osvijetljen kao Pariz.

Objasnili su mi tom prilikom da su stanovnici Wardaka glavni likovi većine afganistanskih viceva, te da o njima kruži više viceva nego o Kandaharcima i Badakshancima zajedno.

Wardak je mala provincija na istoku Afganistana, koja se može podiciti inteligentnim ali naivnim ljudima koji se osim na tuđi, znaju i rado šale na svoj vlastiti račun. Poput Bosanaca koji uživaju u vicevima o Muji i Sulji.



Tako mi Noor Maftoon, novinar iz Wardaka, reče jednom prilikom da na slijedećim izborima neće glasati za Karzaija. Pitala sam ga zašto, a on je ozbiljno objasnio: "Mi u Wardaku nemamo ni jednog zoološkog vrta, pa smo zamolili predsjednika da nam sagradi jedan. Rekao nam je da će uslišiti nasu molbu i da će već sutra poslati radnike da oko cijele provincije Wardak podignu rešetke za kavez."

Blijedo sam ga pogledala, a Noor se počeo nekontrolirano smijati uživajući u mom zaprepaštenju.

Kada spomenete ljude iz provincije Wardak, svi će se početi smijati kao budale, istovremeno pokušavajući ispričati svoju Wardak-priču. Hedayat Afghanzoy, prevoditelj, mi je ispričao priču o svom kolegi iz Waradka, nekoliko puta naglasivši da se radi o istinitom događaju. Kada ih je na terenu uhvatio strašan potres, svi su počeli panično napuštati šatore i bježati. Usprkos apsolutnom kaosu koji je tada zavladao Wardaklija je mirno spavao u svom satoru. Kada ga je Hedayat pitao zašto ne bježi, Wardaklija je izjavio: "Nisam bio siguran hoću li ponovno moći zaspati ako ustanem."

Tada sam naučila, ukoliko želim ispasti duhovita u nekom društvu dovoljno je reci: "Bili jednom čovjek iz Wardaka i magarac." Za posebno dobro raspoloženje dovoljno je dodati: "I predsjednik Karzai."

Pali svaki put, iako se jos uvijek ne možemo pohvaliti razumijevanjem. Srećom, Afganistanci se tako iskreno i zarazno smiju da s vremena na vrijeme i mi možemo učestvovati, ako ne u vicevima, onda u zajedničkom smijehu.


- 20:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

15.05.2008., četvrtak

I prosjaci su gostoljubivi

Tradicija, religija i gostoljubivost, tri su stupa afganistanskog društva. Bez obzira u kojem dijelu zemlje se nalazili i kojem plemenu pripadali Afganistanci su uvijek religiozni, tradicionalni i gostoljubivi. I dok stupnjevi tradicionalnosti i religioznosti variraju, gostoljubivost je prisutna uvijek.

Photobucket

Na jugu zemlje koji naseljavaju uglavnom pastuni, pravila ponašanja su memorirana u genima svakog čovjeka u obliku nepisanog dokumenta, paštunskog koda ili pashtunwalija. Pasthunwali nalaze gostoljubivost ne samo prema strancima i susjedima, nego i prema najljućim neprijateljima.

Nedavno je u jednom od zabačenijih distrikta u Helmadu počinjeno ubojstvo. Seljani su vidjeli ubojicu i pripremili hajku. U strahu od progonitelja, ubojica je u prvoj kući zatražio gostoljubivost po pastunwaliju. Domaćin ga je po pastunwaliju primio. Kada je hajka stigla do domaćinove kuće, tražila je ubojicu. Domaćin ga nije izručio. Tada su domaćinu pokazali mrtvo tijelo u kojem je on prepoznao svog najstarijeg sina. Bez obzira na grozan gubitak, gazda je ubojici pružio utočiste te ga ispratio van distrikta. Tada mu je rekao: "Sada sam te ugostio i sigurno ispratio u tvoje selo, ali ako mi se ukaže prilika, slijedeći put ću uzeti ono što mi po pastunwaliju pripada, tvoj život."

Na sjeveru i zapadu, gdje uglavnom žive pripadnici uzbeških i tadjiskih plemena, domaćini će za svoje goste žrtvovati ne samo svoj komoditet, nego i sve što imaju. Da bi ugostili gladnog putnika, ovi će ljudi gladovati. "Bolje da su nam djeca gladna, nego da gost ili putnici iz naše kuće odu gladni," rekao je Zia iz Mazar e Sharifa. Ukoliko gost želi prenoćiti, a domaćinova kuća je mala, a porodica velika, domaćin će vlastiti ležaj ustupiti gostu, a on i njegova djeca spavat ce u dvorištu.

U istočnim provincijama Afganistana, žive potomci Aleksandra makedonskog, plavooki i svjetloputi nuristanci. Pored njih, tu žive i paštuni i tadžici. Istok nudi obilje suma, pa su ljudi iz ovih provincija poznati po drvorezbarstvu. U drvena vrata svojih kuca ili u namještaj, ljudi sa istoka Afganistana urezivali su medalje koje su označavale hrabrost, sposobnost u lovu i gostoljubivost. Medalje za gostoljubivost uvijek su rezbarene iznad ostalih, a osoba sa najviše ovih medalja postajala je starješina sela.

U Kabulu, glavnom gradu Afganistana žive pripadnici svih afganistanskih plemena. Mješavina običaja, tradicija i kultura je impresivna. Pomalo se gube u moru polulegalnih biznisa hrabost, poštenje i pastunwali. Siromašni trgovac pokušat će izvući što više novca kako bi prehranio svoju mnogobrojnu obitelj. Policajac će se bez razmišljanja okomiti na neopreznog vozača ukoliko mu nestane novac za čaj.

Ipak, gostoljubivost se nije izgubila. Kada smo kupovali materijal za posteljinu, ljubazni vlasnik radnje nam je ponudio čaj. Kada nismo našli ono sto smo tražili, vlasnik je obišao sve radnjice u susjedstvu. Na ulazu u radnju stajali su krojački pomoćnici sa balama materijala i pristojno čekali dok nismo popili čaj. Tada su nam u ruke dali i komad kruha u koji je bio umotan prženi krumpir, mesni narezak sumnjive kvalitete, jaja, korijandar i rajčice. Rekli su nam da se to zove afgani burger. Mogla sam vidjeti gladne oči djece koja taj dan vjerovatno nisu ništa jela. Čekala su na pristojnoj udaljenosti dok mi nismo završili sa jelom, a tada su pohlepno počeli jesti krumpire koji su se izgubili u naborima masnog novinskog papira u koji je burger bio zamotan.

Photobucket

Dok smo se zimus smrzavali na ulicama Shor bazaar, vlasnik radnjice sa glazbalima nam je ponudio čaj i mjesto pod sandalijem. Siromašni piljar nam je poklonio kilogram jabuka, najviše što je mogao dati. Čak su i prosjaci gostoljubivi.

Ulice Kabula prepune su gladne djece i žena kojima je prosjačenje jedini izvor prihoda. Prilikom odlaska u nabavku bilo čega, redovno nas slijedi grupa siromaha. Vuku nas za rukav, blokiraju put, dodiruju, mole.

Jedna od žena je bila posebno uporna. Bila je pokrivena burkom i nosila je na leđima dvoje izgladnjele djece. Za burku se držalo jos dvoje, starije djece, također pothranjenih, tromih od gladi. Žena je bila uporna. Pomalo nam je išlo na živce njezino zanovjetanje: "Bakšiš mister, bakšiš mister." Nakon što nas je slijedila dobrih pola sata, rekli smo joj: "Mi smo gosti u ovoj zemlji!". Tada je žena gurnula ruku pod burku. Izvadila je dvije zgužvane novčanice od 20 afgana i hrpu kovanica, ostavila ih na zemlju i otišla.

Užasnuti smo gledali kako se udaljava, sve što ima ostavila je pred naše noge. Skupili smo novac, dodali nešto i potrčali za njom. Dugo nam je trebalo dok smo je nagovorili da sve uzme nazad.

Prvi i posljednji put smo se pozvali na gostoljubivost i zloupotrijebili je.

- 10:24 - Komentari (17) - Isprintaj - #

08.05.2008., četvrtak

Zli Turkmeni poslali lošu struju

Od kako smo došli u Afganistan muku mučimo sa strujm. Struje jednostavno nema. Kada struja povremeno dođe, još uvijek nije dovoljno jaka, pa uvijek moramo paziti koliko kućanskih aparata priključimo odjednom. Ukoliko radi pumpa za vodu, pranje rublja morat će pričekati, kao i grijanje vode u prapovijesnom bojleru. Tada određujemo prioritete: ako se kanta sa prljavim rubljem moze zatvoriti, prvo punimo tankove sa vodom, a zatim i bojler. Ukoliko prljavo rublje “kipi” preko ruba kante, prvo peremo veš, a za ostalo ćemo lako.

Detalj kabulskih instalacija
Photobucket

Od kako smo došli u Kabul kruže glasine da će kroz dvije godine Turkmenistan pokloniti Afganistanu dragocjenu struju. Treba samo popraviti kablove i podići dalekovode. I zaista, dvije je godine prošlo, a na ulazu u Kabul, odmah pokraj ruskog autoputa koji vodi na sjever zemlje, uzdigli su se ponosni dalekovodi sa žicama spremnim da struju dovedu napaćenom stanovništvu. Dalekovodi su spremni već skoro tri mjeseca, ali struje u gradu još uvijek nema.

Ali zato ima radova. Stare dvofazne kablove, radnici elektroprivrede vrijedno mjenjaju po cijelom gradu. Prvi trofazni kabel ukopan je u naselju Wazir akbar Khan. Zatim u Share naw. Kroz tjedan dva, na redu smo bili i mi.

Radovi su trajali skoro tjedan dana. Svaki dan susjedi i prijatelji obavjestavali su nas o napretku. Radovali smo struji kao uzgajivač maka kisi, a onda….

Došli smo kući s posla, a Amin nas je veselo obavijestio da je struja napokon došla, i da naša ulica ima trofazni kabl spreman za turkmenistansku struju.

U njegovoj sobi je na TVu veselo pjevao zbor djevojaka iz neke indijske sapunice. Na električnom kuhalu je pištao čajnik, a gorila je i žarulja na stropu iako za nju još uvijek nije bilo potrebe.

Naše veselje bilo je kratkog vijeka. Nakon prve sretne vijesti, redovno slijedi i ona loša. Struja u njegovoj sobi radi, ali u ostatku kuće ne.

Moćna turkmenistanska struja izbila je sve osigurače u kuci. Zbog te struje jednom susjedu su pregorila dva televizora. Drugi je ostao bez jednog televizora i radio aparata, a trećem se pokvario mobitel koji je u tom trenutku bio na punjaču.

Ne bi bilo loše, rekao je Amin, da provjerimo da li u nasoj kući sve radi. Potrebno je samo zamjeniti osigurače. Ali na zalost, osigurača nemamo više, a danas je praznik i nema ih se gdje kupiti.

U želji da se dokopamo barem kratkotrajnog zraka svijetla, otvorili smo razvodnu kutiju, istrgnuli sve osigurače i nekako, uz mnogo iskri prespojli dvije žičice. Eksperiment je uspio! Napokon smo imali struju. I to turkmenistansku struju!

Ova struja, kružila je priča, trebala bi biti dovoljno jaka da u isto vrijeme možemo imati upaljena sva tri bojlera i još pumpu za vodu! Nas sustanar je upalio bojler na svom katu, Upalili smo bojler i u kupaonici za goste. Upalili smo bojer i u našoj kupaonici. Sve lampice su bile upaljene, ali voda se nije grijala. Bojleri su crkli, zaključili smo. Nisu mogli podnijeti trofaznu struju.

Pokusali smo upaliti televizor. Ništa. Pokusali smo uključiti drugo, kućno računalo ništa. Samo je lampica na monitoru tužno svjetlucala. Pokusali smo uključiti laptop, i uspjeli. Radio je, ali samo za trenutak. Uskoro se zelena lampica pretvorila u zutu, s naporom je pokusala povratiti prvotni sjaj, a zatim je svjetlosti potpuno nestalo.
Ni novi Mackbook našeg sustanara nije davao znakove života. Nisu radili ni hladnjaci.

Mrak u restoranu Central: koncert je otkazan a oprema unistena
Photobucket

Danas imamo struje, ali nam uopće ne treba. Nijedan aparat koji je u trenutku dolaska struje bio uključen, nije preživio. Sutra bi trebali doci majstori i spasiti što se spasiti da.

Sada kruže priče, da su zli Turkmeni namjerno poslali struju koja će dodatno zakomplicirati život u Afganistanu. U ove sam priče sklona vjerovati.

Na kraju, otkrili smo jedan uređaj koji unatoč svemu još uvijek radi: toster je preživio.

- 08:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>