Prebirala sam po nekim starim mailovima, i pronadjem prvi mali iz Afganistana. Poslala sam ga naravno svoj ....
Kada ga citam danas, ne mogu da vjerujem koliko malo sam znala o zemlji gdje sam dosla raditi:
Cenzurirala sam neke dijelove pa se nemojte cuditi ako tekst djeluje nepovezano na nekoliko mjesta.
S ulica Kabula: Kod akademije znanosti i umjetnosti
-----------------------------
From: Ivana
To: ...
Sent: Saturday, April 29, 2006 12:57 PM
Evo me ..., stigoh pa javi svima. Dobro sam, zdrava, ne boli me glava, nemam proljev. ne manta mi se. Samo sam malo pospana.
Ovdje je inace bas fino. Malo je prasnjavo i puno smeca ali ne smrdi i nije nepodnosljiva vrucina. Danas je cak i padala kisa. Put je prosao dobro, ali mi je bilo bas naporno. Onu veliku torbu nisam prenjela ni deset metara. Uvijek su se naslai neki dobrovoljci.
Mislim da cemo samo i ja imati mali problem sto se tice stanovanja u gradu. Kuce kostaju oko 2000 dolara. Sutra idem u ured za civilne uposlenike pa cu pricati s Monikom oko toga.
Ovdje je sve tako cudno. Unisteno je ali nekako je i sve isto. Rastu masline i trava. Zvjerad je pase. Djeca trce za kamionima ISAF-a i masu sva vesela. Prodavnice svega i svacega smjestene u kartonskoj kutiji. Na ulazu na aerodrom stoji znak zabranjeno bacanje kamenja i prekrizen covjek kako baca kamenje. Najfascinantniji su mi od svega bili kamioni. Tacno mozes reci koji je lokalni a koji strani. Lokalni kamioni izgledaju kao jelka. S blatobrana im vise perlice, na kabini su sarena svjetla i jos perlica a prikolice su oslikane tradicionalnim ornamentima.
Novine za koje cu raditi tiskaju se u 400 tisuca primjeraka i na tri jezika. Moje kolege dolaze iz 22 razlicite zemlje. Postoje i radio i televizija. Ja se vec super snasla.
Melber je trenutna u nekom drugom gradu ali treba preci u kabul za tri cetiri dana.
A put... uh. Let je trajao sest sati ali s tim da smo krenuli u pola 1 a sletili u 22:30. Jedva se drzim zbog toga. Onda su nas napali mali uzbekistanci. Najveca grozota puta bio je taj kmp u kojem smo proveli noc prije puta za Kabul. Cuj noc. Spavala sam od 23 do 4 jer je avion kretao u 5. Upravo je onako kako su reki. Sator, krevet i nista vise.
U toj bazi sam srela i jednok tipa iz medijske kuce za koju cu raditi, pa me je izvjestio o vecini zbivanja tamo, cak mi je pomenuo i neka imena, koga da pitam za sto i tako. To mi je uveliko olaksalo. Neki pricljiv tip iz holandije. Inace, svi avioni do uzbekistana bili su super, ali ovaj zadnji je bio pravi onaj vojni. nisam nista vidjela kroz prozor.
Danas je neki dan mudzahedina. Nesto kad su otjerali ruse, pa je bila neka parada, a bilo je i prijetnji, ali kazu da se te prijetnje do sada nisu ostvarivale. Inzulin mi je na sigurnom i smjestaj je dobar. U sobi sam s nekom curom koja se zove Ute, ali ona ode sad tri sedmioce na godisnji, a valjda ce do tada doci i Samo.
Ah da vozila sam se od aerodroma u oklopnom vozilu, a dobit cu i sljem i neprobojni prsluk.
Imam dva slobodna dana, petak i subotu. Sutra mi je pocetak sedmice. Jos ne znam gdje ce mi biti kancelarija, ali nije lose.
Samo ljdi imaju drugaciji miris. Jaci, intenzivniji, pa zbog toga kancelarije malo hm.. smrde. Nije ono da smrde na prljavo, nego tacno na ljude iako su prozori stalno otvoreni. Cim nabavim onu karticu za zvati kuci, zovem da ti cujem glas. Dans cu zapoceti proceduru oko uvodjenja interneta u sobu pa da mozemo i chatati.
Cao!
Iva
|
>