Glavni grad Kabul u antickim vremenaima bio je poznat kao Kabura. Grad se razvijao i rastao za vrijeme vladavine Grka, Hidusa, Arapa.
Kada je Babur, prvi osvajac koji je Kabul proglasio prijestolnicom zemlje u osvajanjima napustio Afganistan i otisao u Indiju, sanjao je o gradu koji je ostavio: «Ne mogu izrazitu svoju zudnju za povratkom u Kabul. Kako njegove divote mogu ikada biti izbrisane iz moga srca?» Baburovo tijelo je po njegovoj smrti, vraceno u Kabul. Tu je sahranjen. Baburov park jedan je od najljepsih mjesta za izlet u Kabulu. Pomalo podsjeca na Taj Mahal i to s razlogom. Naime, projektirao ih je isti arhitekt. Baburov vrt je u ratu bio potpuno unisten, ali je u potpunosti rekonstruiran. Svecano otvorenje rekonstruiranog parka trebalo bi se dogoditi kroz nekoliko dana.
Kabul je smjesten na 1800 m nadmorske visine tako da se novopridoslice u pocetku bore za svaki dah. Zrak je rijedak i imate osjecaj da ne udisete dovoljno dragocijenog kisika.
S vremenom se naviknete. Ono na sto se nikada ne naviknete je sitna prasina koju vjetar nanosi u grad sa ogoljelih planina. Oci, usta i nos je nemoguce zastiti, pogotovo kada jaci vjetar podigne pjescane oluje. Prasina se uvlaci u sve pore zivota, prolazi kroz nevidljive pukotine kuca, odjece, obuce, aparata. Ovdje su na cijeni mobiteli, kamere i satovi. koji mogu odoliti prasini, a strankinje veoma cijene afganistansku tradicionalnu odjecu - velike salove kojima se veoma korisno stiti kosa, a u vrijeme vjetra usta i nos. Burke koje jos uvijek nosi veliki broj afganistanki ne stite samo individualnost zene nego i njeno lice od vremenskih uticaja.
I dok se ljeti u Kabulu borite s vrucinom, prasinom i vonjem iz otvorene kanalizacije koja tece ulicama i temperaturama od preko 40 stepeni, zimi se borite sa snijegom koji niko ne cisti, teskim minusima koje ne mozete nikakvim grijnim tijelima istjerati iz kuca, zamrzavanjem vodovodnih cijevi, ako ih imate, nestancima struje, ako je imate, zamrznutom hranom, ako je imate.
Kabul je grad od 4 mil. stanovnika. Vecina njih zivi u kucicama od blata, bez struje, vode i prozora. Zimi se suplja prozorska okna prekriju tankim najlonima. Oni koji ne mogu naci posao, nadaju se da ce isprositi 7 afgana za kruh.
U bolje stojece stanovnike se ubrajaju vlasnici dukana, malih trgovinica u kojima mozete naci sve od hrane do rabljene odjece i niskokvalitetne sminke. Vlasnika takvog dukana kod nas bi smatrali najvecom sirotinjom. Cak se i stranci, koji za svoj konfor mjesecno trose i hiljade dolara, ujutro kupaju vodom iz kanti i skafova.
Ipak, u Kabulu ima i bogatasa. Zivot kojim oni zive kosta pravo bogatstvo i za zapadna mjerila. Ne bogatim, ali imucnim se smatraju ljudi koji zive u kucama sa pravim krovom i prozorima. Takve kuce, iako imaju vodovodne cijevi i provedenu struju, vrlo rijetko imaju i jedno i drugo, pogotovo u isto vrijeme. Radnik na trafostanici ce vam za 150 dolara mjesecno ilegalno omoguciti struju po nekoliko sati dnevno, ali vodu vam nista nemoze omoguciti, osim vrlo dubokog bunara. Drzavna voda stize jednom u sedam dana. I kad to sve imate, ne znaci da imate. Struja zimi dodje jednom tjedno, a voda se zaledi. Grije se samo jedna prostorija u kojoj boravite. U ostalim vlada mraz. U kuhinji gdje vas grije plinski stednjak za kuhanje obucete se toplo, napunite serpu s vodom da skuhate caj i ako pravovremeno ne upalite plin pred vasim ocima ce se voda u serpi potpuno zalediti. Uvijek se iznenadite sta se sve moze zalediti: jaja, supa, mlijeko.
Imucni koji si cesce mogu priustiti struju i vodu su kriminalci. Gotovo nikada intelektualci. Biti intelektualac, ucitelj, profesor ili lijecnik znaci dijeliti siromastvo s ostalima. Placa ljekara, policajca ili profesora ne prelazi vise od 50 dolara. «Za pristojan zivot porodici treba najmanje 600$. Ja radim cijeli dan dva posla da zaradim taj novac», prica nam Zalmai. Pored dukana sa zenskim potrepstinama Zalmai svaki dan vozi i taksi.
|
>