Put u Bamiyan. Zvuči tako jednostavno. Spakiraš stvari u ruksak, sjedneš u toyotin kombi i ideš. Štoviše, sve do gradića Char... E kar sve ide besprijekorno. Na prometne gužve smo već navikli u Kabulu. Cesta ima puno rupa, ali je asfaltirana. I na to smo već navikli. A onda dolazi makadam. Točnije, 140 kilometara makadama. I tada se sve čini u redu jer makadam nije loš, a priroda je divna. Veličanstvene planine, širok put i mala idilična mjestašca čine se vrijednim svakog kilometra. Naglo, put se sužava, s jedne strane je planina, a s druge litica koja se pod kutom od 90 stupnjeva spušta prema rijeci.
Umjesto da uspori i vozi pažljivije, vozač naglo ubrzava. Shvaćamo i zašto. Nakon šareno odjevenih Kuchija, koji su do tada prodavali krastavce i vodili stoku, uz put počinjemo susretati mrka lica u crno obučenih pastuna s turbanima na glavi. Prolazimo kroz talibansko područje, objasnili su nam. Događa se da, na tom uskom putu, Talibani samo odlome stijenu, blokiraju put i munjevito izvrše napad. Iz nekog nama nepoznatog razloga, činjenicu da prolazimo kroz talibansko područje nam nitko nije rekao. Ipak, preživjeli smo i to. Poslije naglog uspona, put se počinje spuštati u dolinu u kojoj uopće nema puta. Kombi vozi preko cijele ravnice. Ponekad i kroz omanja jezerca i potoke. To područje je opet sigurno. Prošli smo teritorij Talibana. Tu smo, međutim, imali sudar. Na svu sreću, vozač kombija u koji smo udarili, bio je vrlo prijateljski raspoložen pa smo se izvukli s potkupljivanjem od dvadeset dolara. Nakon širokog polja, put opet postaje uzak, naselja postaju sve češća, a marelice, s drveća uz put, mame na zaustavljanje, pogotovo zato što smo postali jako gladni. Usput obično ima jako puno čajnih kuća i restorančića, ali do sada nismo vidjeli ni jedan, a putujemo već četiri sata. Na svu sreću, naišli smo na djecu koja prodaju marelice za deset afgana po kilogramu (50 afgana je 1 dolar).
Nakon marelica, koje nisu bile potpuno zrele, svi dobivamo proljev. Iako je wc svuda oko nas, nemamo papira, a lišće je ovdje tanko i bockavo, pa trpimo do daljnjeg.
Nakon šest sati puta, ugledali smo spas. Mala čajana pored puta. Hvala Bogu i Allahu! Čajana se sastoji od drvene platforme iznad rijeke prekrivene jeftinim itisonom i mjedenim tradicionalnim afganistanskim kuhalom na drva. Naručujemo čaj i tražimo zahod. Vode nas do četiri drvena štapa omotana bijelom ceradom koja na desnom zidu ima veliku rupu. Tu je opet drvena skela s rupom. WC. I opet nema papira, a lišće nije postalo ništa manje suho i bockavo. Ipak, pronašli smo rješenje koje, zbog osjećaja stida i nešto ponosa, ovdje neću iznositi. Popili smo čaj i nastavljamo dalje. Planine dobivaju drugačiji izgled, postaju višlje, a arhitektura malih blatnih kućica postaje drugačija. Nakon provincija Kabul i Parwan, došli smo do provincije Bamiyan. Još samo nešto više od dva sata i doći ćemo u grad, kažu nam.
I zaista, nakon nešto više od tri sata dolazimo u grad. Najveći grad provincije Bamiyan, Bamiyan nema nijednu asfaltiranu ulicu, nema struje, nema tekuće vode, nema hladnjaka. Gdje naći smještaj? Najviše se ističe velika tabla "Hotel Silk Road", tako da smo prvo otišli tamo.
Ova nova zgrada, sagrađena od pravih cigli i u obliku nekog ružnog zelenog dvorca, naplaćuje sobu s dva kreveta točno 100 dolara. Za tu cijenu dobijete dva kreveta, zajedničku kupaonicu i televizor u zajedničkoj sobi. U cijenu je uključen i doručak. To nam se nije učinilo prihvatljivo.
Hotel Bamiyan, pruža nešto manje, ali za cijenu od 40 dolara. Zajedničku kupaonicu i sobu, bez televizora i hladnjaka, i u poprilično jadnom stanju. Vrlo je prljavo.
Odlučili smo se za treću varijantu. Na litici okrenutoj prema ruševinama Buda i s pogledom na cijelu bamiyansku dolinu, nalazi se hotel Roof of Bamiyan. Hotel je nešto čišći. Kupaonice su i dalje zajedničke, ali pored čučavca u dvije kupaonice ima i pravu wc školjku. Od tri kupaonice, u samo jednoj radi veliki bojler. Tuš je na platformi popločanoj bijelim keramičkim pločicama, a odvod ne vidim. Na prozorskoj dasci leže dvije velike mrtve muhe i jedna leptirica. Kupaonica je mokra jer još uvijek nevidljivi odvod ne prihvaća svu vodu. Iz umivaonika vodi cijev, pratim je pogledom. Cijev završava neka tri centimetra od rupe u podu. Pronašla sam odvod!
Soba s tri kreveta, bez obzira na broj osoba koje u njoj borave, košta 60 dolara.
Doručak nije uključen u cijenu i košta dodatna tri dolara po osobi. Večera košta deset dolara po osobi. Hrana je fantastična!
Kada smo se smjestili, otišli smo u grad na večeru. Na nesreću, restoran kuha hranu samo jednom dnevno. Sve je već pojedeno, ostala je samo juha koju ovdje zovu yahni. Sjedamo na pod i jedemo hranu sumnjive kvalitete s nevjerojatnim apetitom. Nakon cijelog dana marelica, ova preslana, previše popaprena juha i stari kruh nam se čine kao prava gozba. Naši afganistanski susjedi su odbili da noće u istom hotelu kao i mi, pa u ovom restoranu iznajmljuju sobu za 500 afgana (10 dolara). Zadovoljni su jer je soba u blizini hamama (javnog kupališta) a blizu je i javni wc.
Rastajemo se. Mi odlazimo u naše luksuzno prenoćište. Sutra ustajemo u 5 sati. Opet nas čeka četiri sata vožnje do jezera na planini Banda Amir.
Četiri sata vožnje sutra su se pretvorila u 6, ali o tome nešto više u sljedećem postu.
|
>