Ožujak 2012 (2) Siječanj 2012 (4) Siječanj 2011 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (2) Rujan 2008 (1) Kolovoz 2008 (1) Svibanj 2008 (1) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (3) Siječanj 2008 (2) Prosinac 2007 (4) Studeni 2007 (3) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (3) Kolovoz 2007 (1) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (2) Svibanj 2007 (2) Travanj 2007 (4) Ožujak 2007 (4) Veljača 2007 (3) Siječanj 2007 (4) Prosinac 2006 (3) Studeni 2006 (3) Listopad 2006 (4) Rujan 2006 (5) Kolovoz 2006 (5) Srpanj 2006 (5) Lipanj 2006 (7) Svibanj 2006 (8) Travanj 2006 (8) Ožujak 2006 (8) Veljača 2006 (7) Siječanj 2006 (10) Dnevnik.hr |
25.02.2008.
Keep cool...
Dakle, napokon sam se preselila u novi stan. Svoje malo kraljevstvo. I hodam po stanu i govorim: moje, moje, moje… I smješkam se. Jer lijep je osjećaj imati svoj kutak. Svoj. Svoju slobodu. Biti u svom prostoru koji si sam uredio. Po svom guštu. I lijepo ti je kad na kraju dana sjedneš na kauč, pogledom prijeđeš prostor i zaigra ti srce i izmami osmijeh na lice. Doduše, prvog dana to je više bio histeričan smijeh olakšanja, nego smiješak zadovoljstva, jer je, evo, prošlo već dvije godine otkad sam stan kupila pa do njegovog konačnog uređenja i useljenja. I zadovoljna sam. Iako će me banka guziti sljedećih 25 (ustvari još 23 ipo) godina, ja sam ipak zadovoljna.
Nisam materijalista. Daleko od toga da smatram da bi najbitnije za čovjeka bilo stjecanje nekih materijalnih dobara… upravo suprotno, mislim da materijalna dobra nemaju vrijednost ukoliko u životu čovjeka ne postoji ona neka viša vrijednost, nešto što dolazi od samog čovjeka, iz samog čovjeka, iz njegove dubine i nutrine. I bezvrijedan je smiješak čovjeka radi materijalnog imanja ukoliko nema smiješka koji dolazi iz čovjeka samog i onog što on ustvari jest… Uglavnom, shvatili ste bit mog laprdanja prouzrokovanog viškom kofeina… ponosna sam na svoj stančić. Slatki mi je cijeli. Topli. Osunčan od izlaska sunca pa sve do zalaska. I kad sjednem na balkon, s čašom vina u ruci i pogledom prema zalasku sunca, sve, ali baš sve sve sve, izgleda bezbrižnije i … gotovo nebitno. Bitan ostaje samo onaj neki feeling… feeling da sam ovdje samo u prolazu i na kraju tog prolaza, na kraju puta, na kraju tunela, ono što su nekad bile brige – nestaje… ono što je nekad bilo "pod must" - prestaje… A ono što se zbraja i oduzima su suze i smijeh… I ja sam odlučila da kod mene bude više smijeha… Pogled na zalazak sunca tjera me da prema životu budem ležernija… i jedino što mi je bitno jest toplina oko srca… slatko izgaranje… Koliko će dugo ova moja nebriga, bezbriga i razbibriga trajati – ne znam. Možda je to samo euforija zbog novog prostora. Možda. A možda potraje malo duže od onog koliko euforija obično traje. Ma, nije me briga… zaista me nije briga. Ali, ZAISTA me nije briga... - 11:45 - Komentari (51) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off
|